Odbijam spustiti se u dubinu sebstva
i smeće neraščišćene prošlosti
iznijeti na površinu,
sve do sadašnjice.
Ne pristajem kopati po grkim sjećanjima
i opet pokunjeno stati
pred opijeno čudovište.
Iako nekoć prestravljena glista
danas vodila bi glavnu, oštru riječ,
i zasigurno ne bi spustila glavu…
odbijam poljuljati
teškom mukom stečeni mi mir duše.
Neću s gađenjem kopati
do potisnutog, pamtljivog vremena,
koje uspjela sam zaboraviti.
Neću unezvijereno kopati do tuđeg,
neoprostivog krimena
i prljati iskreni smijeh,
sadržajne misli
i prošlošću neuprljane trenutke
samozadovoljne Herkuline.
Neću rovariti po zdravome razumu,
ne bih li iz oporih sjećanja izvukla
traumatične događaje koje,
nakon naštrebanih lekcija o mudrosti,
s podsmijehom šutnula sam
na samo dno važnosti.
Odbijam spuštati se stubištem organa.
Ne, ne idem do dna!
Na dnu oceana nemilih doživljaja,
pod plaštevima iznenađenja,
sakrivene su mentalne zamke,
za one koje privlači dubina.
I kukanje zbog proživljenih grozota.
Ja sam odabrala leđno plivanje,
u društvu svjetlucavih planktona,
ili plutanje iznad uzburkanih dubina.
Bućkam se u zadovoljstvu… i fućkam.
Neću sići do dna sebe,
jer tamo je zlo…
a samo zlu
mjesto je na dnu.
Post je objavljen 30.06.2025. u 01:06 sati.