Časno si napustila mali naš svijet,
i u domu Svevišnjega se nastanila.
Trudim se da ti ne otežavam let,
da tugom ne močim ti paperjasta krila.
˝Da doživim stotu, a pokle ča Bog da˝,
pisalo je na crvenkastoj polo majici.
U duhu uvijek vesela, lijepa i mlada,
po naravi sličila si pustopašnoj svetici.
Čistim namjerama, zaraznim osmijesima
i velikim srcem cijeli svijet si osvojila.
Bogat je onaj koji blagoslovima prožima
tuđe živote, i kada ga rani okrenuta pila.
Povazdan si radošću ispirala oči,
a tuga je trajala koliko i život leptira,
koji je, raskriljen, skončao na ploči
il nestao u zaslonu Božjega svemira.
Kad čovjek ode iz zemaljskog kožuljka,
kad odloži sve što umislio je da jest,
kada izmigolji iz smežuranoga tuljka,
u bjeličasti haljetak odijeva svijest.
U Edenu su ustaljene uzvišene priče
o onima koji na Zemlji ostaviše trag.
Kada noćca crne zastore razmiče,
anđelčići slete pred moj kućni prag.
Prepričavaju zgode iz tvojega života
i smiju se hihotom mile mi besanice.
Od smijeha trese se i nebeska kalota,
oko sunca kruže priče prpošne starice.
Opet nasmijana. Nasmijani. Ti, oni… Mi.
A krnji kožuljak priječi uvid u onostrano.
Ali dah kad hropne, u nozdrvama zazimi,
u skute Fortune vraća se žiće prosijano.
Nad osušenim suzama i mrtvim mukama,
za pokoj tijela poklopljenu svijeću palimo.
Ipak, duša je budna. U Božjim je rukama!
Zbog praznog zagrljaja samo sebe žalimo.
Znam da i sada si razdraganoga duha,
znam da uveseljavaš sve anđele redom,
ali ja bih da preda me baneš iznebuha
i da prste omotam kosom tvojom sijedom.
Još samo jedanput vidjeti bih htjela
kako s užitkom srčeš toplu čokoladu.
Ili da me iznenadi par medenih strijela,
kad iz glave izbijaš mi djetinju navadu.
Jer, nevješto si glumila da ti nije pravo
što sa stotinu balona ukrasila sam stan.
Ponos s ruba usne kazivao je da zapravo
sretna si, ko da opet slaviš peti rođendan.
Danas na balkonu nema šarenih balona,
mašnica ni šuškavih, papirnatih kaskada,
ali na grobu, kraj svijeća i cvjetnih pompona,
u kartonskoj šalici dimi se topla čokolada.
Znam da sada živiš tamo gdje ne dišeš.
Sumnja me podbada, ali vjeru ne slama.
Osjećam da kraj mene na ljuljački se njišeš…
Znam da čuješ šapat: Nedostaješ mi, mama.
Post je objavljen 03.07.2024. u 03:10 sati.