Možda mogli smo potpaliti vatru,
jasnim i glasnim izjavama izazvati požar
i pogubnim jezičcima objelodaniti
da postojimo izvan znanog postojanja.
Sigurnost smo održavali
u čekanju da onaj drugi kresne žigicom
i na uspravne plećke saspe
žar odgovornosti.
Čekali smo znajući da naše čekanje
nema kraj.
Možda požar opustošio bi…
živote na koje navikli smo.
Bismo li na nastaloj šteti
imali volje i jakosti za nove početke?
Ne bismo, jer pod šatorom nepromjenjivosti
dočekujemo zadovoljavajuće nalete dobitaka.
Ironično je kada luzeri
slave pobjedu nad suzdržavanjem
i samoživošću blaže poraze.
Dok ponosno podižu brade i nosine,
u tajnim džepovima promišljaja
gnječe peckave natruhe žaljenja.
Možda mogli smo postati
dva nakostriješena egoista,
koji bezosjećajno štipaju tuđe opekotine
ne bi li vlastito žaljenje
sveli na minimum.
Kažu da strah je vrag,
da oprez je majka mudrosti,
ali ne kažu kako i kamo usmjeriti opsjenare,
koji ne znaju opisati ciljno mjesto.
Možda im je Rimpianto kazna za mlitavost.
Rimpianto… milozvučna riječ,
koja žalcem grizodušja ubada srce.
Možda žaljenje naraslo je i proširilo se
jer kroz vrijeme u me je utrpalo
suvišak zbunjujućih riječi. Možda.
Srećom, rjeđi su tmurni, kišoviti dani,
u kojima nas mokri obrazi peku
jer duše nisu spakirale kufere
i ukrcale se na vlak drske odlučnosti.
Smjelost nam nije jača strana, je li?
Ili bili smo mudriji no što mislimo,
svjesni da suptilne duše
svjetla budućnost čeka…
tek u utvrdi od pjene.
Kuferi su na vrhu ormara,
ispunjeni gustom paučinom,
konformizam je obranjen,
zubi glume stražare i daju sigurnost…
dok u ušesima zuji tihi Rimpianto.
Post je objavljen 03.07.2024. u 02:56 sati.