Danju me ne tražiš, ali noći su ti teške,
ti mojom šutnjom vlastitu provociraš.
Važeš jesu li za udaljenje krive pogreške,
i, što je u stvari lijepo, dvojbama miniraš.
Nitko nije grješnik u svojemu hodu,
svi dobrotu nose u božanskoj biti,
pa kada u slatko vino ulijevaju vodu,
ako nitko kušat neće, sami će ga piti.
Ništa pogriješio nisi, ništa loše nije,
sami biramo konobare, stolove i pića.
A ako smo očekivali kafiće svečanije,
za to krivimo organizatora i Vodiča.
U ljepoti postojanja, nema prigovaranja,
jer nitko nam nije podvalio odluke.
Prvoga dana ego se prijateljima klanja,
drugoga dana biraš neke mirnije luke.
Ja opet sanjarim na mjesečevu valu,
gdje odbijam da me sumnjom provociraš.
Ne brinem, jer u vremenskome kanalu,
već tražiš način da sa mnom komuniciraš.
I još pratim sve tvoje izlete u prazno,
i čujem sve tvoje neproživljene sjete,
i veselim se što je i čuvstvo zarazno…
što kroz uski prolaz tvoje misli meni lete.
Ti, pod krinkom profinjenoga Cesarića,
mirisnim kanalom, koji zamamno je blag,
spuštaš se pred čahuru noćnoga leptirića
i na podignutim krilima ostavljaš trag.