U redu, primila sam na znanje.
Što moram, to ću i činiti.
Kada bih samo znala kako!
Kažeš da smo svi Jedno?
Otkrij mi tada zašto se osjećam
kao da šećem jezovito tihim muzejom
voštanih figura
i kako da budem Jedno
s prestravljenim bićima
pod junačkim maskama?
Ne mogu, Čovječe, iz karantene
pisati o simbolici ljiljana
ili o bibanju najljepšega svjetskog mora.
Nedvojbeno, u meni je kvar.
Zarobilo me nepopravljivo stanje.
Nepromjenjivi stav.
Sugovornika i istomišljenika pronalazim
samo u sebi.
Zbog vlastite zadovoljnosti, povučena sam,
ali veoma, veoma hrabro i odlučno spuštam kapke
i ispunjavam se optimizmom,
kako bih se zaštitila od kakva zabludjela,
strahom natrpana uma.
Ta sam podupire bizarne zidine zamka
u kojemu promišljanjima očajnika štiti
strahovito bolne krhotine srca!
Ne želim gledati u to.
Kroz moje zidine tjeskoba neće prodrijeti!
(Osim ako mi galamdžija i ˝silom pravednik˝
iz dubine suznih očiju ne ponudi čistu ljubav.
A uglavnom tako biva. Usta proklinju, oči preklinju.)
No, ne odgovaram na mišlju razvučena usta.
Slutim da se jezik igra kockom.
Nisam sklona riskiranju.
Neće me privući ni darak, opsjena na dlanu.
Dvojim bih li sjaj pripisala
morskoj soli ili kristalnom šećeru.
Izbori iscrpljuju.
Ne vjerujem vlastitim očima.
Ne vjerujem ni ušima!
Psovka je urešen krik unutarnjeg stradanja,
a slatkorječivost je osmišljeni proizvod
grozničave kalkulacije.
U redu, primila sam na znanje.
Što moram to ću i učiniti.
Jer hoću! Jer želim! Ali, kako?!
Možda ako sklopim oči,
ako utihnem svoj bučni svijet,
ako dopustim da zavlada utiha,
možda me ugodno iznenadi
prijateljsko kuckanje
iz središta voštanih figura.
Bubnjevi života.
Bubnjevi ljubavi.
Bubnjevi svemira.
