Možeš li mi ispuniti zadnju želju?
Reci jesmo li žudjeli stvarno?
Zasuzit ću pri imbecilnom veselju,
ako gukneš da sanjali smo binarno.
Nisam znala da će me isprazniti
zuj instinkta da boriš se s bolom.
I mene su glodali tjeskobe paraziti,
jer i kretnju držah pod kontrolom.
Pročitala sam ispovijest u dnevniku
i pisma koja si s maestralom slao.
Preživjela sam i pohvale i prodike,
premda kritičnost nisi dozirao.
Kaži mi istinu, htjela bih znati,
je li miris mastila prožeo ti dah?
I kada zbrkan nisi mogao zaspati,
jesi li poželio u rit šutnuti strah?
Šapni mi da li uz tragove bdiješ,
koje ostavih na kozmičkoj striji?
I da li zbog mene do zore piješ,
ili vičan si mrskoj samo-terapiji?
Otvori dušu, jer dockan će biti,
kad skupim tuge i u sebe skrenem,
a nikoga nema tko će ti javiti,
ako pri prijelomnoj točci svenem.
Brzo reci, da me slutnje ne muče,
jesmo li bili vidovito stvarni?
Jesmo li inkarnirali nemoguće
mi, slugani zvjezdani i lunarni.
Moraš mi reći, makar bezobzirno,
jer potrošili smo šarlatansko vrijeme.
Što god kažeš, neću primiti mirno,
ali s duše zbacit ću ježasto breme.
Reci mi sve, al nemoj mi popovati,
odlukom već režem užad za sanje.
Konačno ćemo na Zemlji stanovati,
i drobiti svak svoje rame za plakanje.
Gađaj me krivicom, tuci objedama,
ugrizi savjest, bubni diskretnu lasku,
jer bježim iz apsurda, da sanjam sama.
Što god rekneš, već sam na odlasku.
Hoćeš li mi ispuniti posljednju želju?
Kaži mi… je li i bol bila stvarna?
Post je objavljen 21.02.2019. u 00:52 sati.
