Vrati mi Lunu, koja u tebi sja,
medeni mjesec mjesečaru vrati,
da u noći svijetli žućkasta hostija,
koja otapa um i riječce pozlati.
Vrati mi opojne mirise s visina,
jer čežnja davi, vonja ko plijesan.
Kada nemam sebe, steže mračina
i iskapa novu litanijsku pjesan.
Vrati mi probljesak, bar malu nadu
da smrca ne vreba u zasjedi
i postelju spravlja mi u Hadu,
jer moj dah za nj ništa ne vrijedi.
Trebam trak svjetla, žar s nebesa
jer tama se spliće s lajavom utihom.
Guši me lavež ispod kože i mesa,
mogla bih umrijeti s posljednjim stihom.
Vrati mi oblake, zvijezde mi vrati,
vrati mi urone u srcoliki svemir;
galaksiju, koju rodila je moja mati…
Vrati mi moj život, i u njemu mir.
Ne vjeruj pogledu, jer oči lažu
da zavidno postojanje nosim u sebi.
Ne vjeruj ljudima koji ti kažu
da moje vrijeme ne teče u tebi.
Vjeruj šaptu duše, slušaj srce svoje,
jer samo u tihoći pravu istinu ćeš čuti.
U tebi je moj dah i svijeta moga boje,
pod tvojim su cipelama svi moji puti.
Ne vjeruj razumu, očima ni ustima,
ne vjeruj ponosu tajanstvene žene.
Posluhni srce, pođi za uzdisajima…
čuj vapaj svemira, i meni vrati mene.
