Kako da operem oči ili da skrenem pogled,
dok slijepom čovjeku okrećeš leđa,
žednomu uskraćuješ čašu vode,
a gladnoga hraniš obiljem iz ega.
O, toliko je pustinja na ovome svijetu,
a sve su tako daleko!
Kako naći kutak u kojemu će mi biti svejedno
kakav si?
Trebam mjesto na kojemu ću slobodno,
pročišćena pogleda, zamišljati i doživjeti
ljubav i dobrotu.
Zasad egocentrici pobjeđuju.
Prividno, jer bore se sa svijetom,
i sa sobom.
Ja se borim samo sa svojom tugom -
s nemogućnošću da hvalim zlo
i otporom kad kažu da balega miriše.
Bijem neki čudan boj. Svoj.
Čiste oči čisto vide?
Kamo da usmjerim pogled
kada poniziš ili iskoristiš slaboga?
Nećeš se namjeriti na me,
jer jasno ti je da bi izgubio.
Meni nisi važan. Ali ti dobro znaš
da se teško sastajem sa sobom
kada preda mnom vrijeđaš
i ponižavaš očajne.
U što da gledam
kako bih oči održala čistima?
Ako je sve stvar stava i viđenja,
prihvaćam, griješim.
Želim gledati težnju savršenstvu!
I blagost želim,
da je dajem i da ju primam.
Uostalom, nekoliko dasaka i
(ako bude sreće) čipkasta posteljina,
bit će nam sve znanje i imanje.
Kako ćemo si pri ponovnom susretu
pogledati u oči,
znajući kolike smo boli nanijeli?
Čiste oči čisto vide?
Ili su moje plačne oči odraz nutrine
(a da toga nisam svjesna),
ili i ja moram otresti prašinu s cipela
i potražiti pusto mjesto
gdje pijesak odiše željenim.
I ne mora biti prijeteće
Kamo god pošla,
sebe sa sobom nosiš.
U meni su rascvjetana proljeća,
cvrkuti ptica, živost u životu mora
i sedam duginih boja.
U meni se izmjenjuju zvukovi;
pjesme anđelaka iz Cenacola,
Solfeggia frequency, Melinde Dumitrescu,
bambusa i flaute.
U meni je mir.
U meni je i nemir
zbog tvog cmizdravog ega!
Neću mu podilaziti niti ću ga tješiti,
samo se pitam…
Čisti čisto vide?
Moje ne!
Odoh se umiti.
Sve je samo stvar viđenja.
