Ljubljena crna noći, još samo tebe imam,
samo tebi dopuštam da gledaš kada suzim,
kad i zadnji razlog za življenje si oduzimam
i kada (s dna sebe) prema miloj smrti puzim.
Zagrli me mrakom – jako, jako me stisni,
stišći sve dok nebesko svjetlo zabljesne.
Crne ruke na vrat stavi i snažno pritisni,
neka sa mnom odu i misli neumjesne.
Pri zadnjemu hropcu tišinom me poljubi
i nečujno istisni prokleti, zemaljski dah.
Neka s lica zemlje moj život se izgubi,
neka vreća kosti pođe vratiti se u prah.
Smrti se ne plašim. Strahujem od življenja.
Bojim se što bi mi novo jutro donijelo.
Predajem se jer dosta mi je trpljenja,
još jedan udarac srce ne bi podnijelo.
Što bih s osvitom? Kamo bih se uputila,
kad pred samoćom nitko me ne čeka?
Sretna ili tužna, tužitelje bih naljutila.
Kamo god pošla, stigla bi me kletve jeka.
Nemoj biti vesela, ni plačna. Ma, doista?!
Zar zadovoljit ću samo ako ne postojim?
Zbog zahtjeva gromoglasnih mazohista,
škripa noći, ni poljupca tišine se ne bojim.
Zagrli me, noći, presudi mi zagrljajem,
poljubi me, tišino, poljupcem me uguši.
Griješim kad rasipam se i kad se ne dajem,
kunu me kad smijem se i kad jecam u duši.
Štipam život, zadovoljavajući bezobzirne ljude,
a tijelom se košmar kao oštro svrdlo vrti.
Samo zato što dišem, samo zato mi sude!
Zagrli me čvrsto, noći. Poljubi me, mila smrti.
