Nasilno si prodro u novo svitanje dana,
budna sam, ali glumim da još drijemam,
jer ako te opet vidim sretna i nasmijana,
povjerovat ću da nimalo mozga nemam.
Ako na obrazu ipak osjetim nježnu ruku,
buntovno ću se okrenuti na drugu stranu,
jer nećeš mi ujutro donositi svoju muku
i dolaskom zbunjivati kraljevnu pospanu.
Rekla sam ti da se više nikada ne vraćaš,
jer uplašit će me tvoj obris, i ako te nema.
Ti uporno dolaziš, kao da ne shvaćaš,
da tu si, a nisi, i poludjet ću posvema.
No, u redu, već kad si tu: Dobro jutro, ljubavi.
Sjedni na rub bijeloga kreveta. Sjedni, i šuti.
Da nisi zucnuo! Razgovorom me ne gnjavi.
Potiho, na prstima, u Ganglot ćemo šmugnuti.
Na brzinu otključat ću crveni, srcoliki dvor,
gdje bit ćeš moj. (U dvoru je sve dopušteno.)
Pred vratima odložit ću papuče (i razbor),
i ušuljati se u zdanje, toplo i čuvstveno.
Zato u Ganglotu najradije i počesto bivam,
jer ljubimo se, ljubimo, a nitko nam ne smeta.
Tu slobodno volim te, iako ne snivam,
tu smo najudaljeniji od ostatka svijeta.
Sunce se već uvlači pod znojne trepavice,
a meni se iz tvojega zagrljaja nikamo ne ide.
Morat ću se iz dvora išuljati neopazice,
da me namrgođeni stražari rutine ne vide.
Sa sebe skinut ću raskošnu krinolinu,
sakrit ću krunu, navući svagdanju odoru,
i s bolnom nostalgijom gledati u daljinu,
jer i srce i duša ostat će u našem dvoru.
I opet me tište stare dvojbe, i zapisi,
a budnost mi realije niz obraze lije.
Je li stvarno moguće da si tu (a nisi),
i ovaj prekrasan svijet da je moj (a nije)?
