Sreli smo se na trgu tuge,
u ravnodušnom pogledu,
u bezbrižju djeteta, u slobodi duha,
nesvjesni da od toga trenutka,
poput lunatika, birat ćemo
suprotne smjerove gledanja,
paralelne autopute, različita starenja…
i iste strahove.
Dok odljepljivali smo privučene poglede,
šesto čulo besramno dremuckalo je
na sofi od crnoga vina.
Propustilo je upozoriti me
da slijep, nijem i gluh bijeli predator,
neopazice uvlači se
pod moju zagrijanu kožu.
Bijeli mrav, veličine neurona,
već grabio je mojim opijenim krvotokom
i, zaraznim osjećajem čežnje,
oplođivao mi krvna zrnca.
Mamurno šesto čulo oglasilo se
deprimirajućim zaključkom:
da svijet još uvijek nije izumio lijek
za istrebljenje nevidljivih,
bijelih mrava ljubavi.
Ponosom potegnula sam bjegući pogled
i vratila ga u trezvenu sebe.
Galopirajućim godinama
čvrsto obećala sam
da nikada neću poželjeti
sresti te ispred kipa bana Jelačića,
na Forumu, na Marjanu, niti na Stradunu.
Obećala sam, mada nisam od onih
koji ispunjavaju obećanja,
jer jadan li je čovjek
koji ne mijenja mišljenje.
Ali, ovog obećanja držala sam se noktima,
zubima, logikom, zdravim razumom
i samodisciplinom.
Nikada više nismo ukrstili sramežljive poglede,
i nećemo, ali teška je cjeloživotna borba
s ljubavnim, otrovnim,
bijelim potkožnim mravima.
A ti? U dugim noćnim satima,
kada samoću tješiš vinom,
uspijevaš li svoje bijele mravince
držati pod kontrolom?
Post je objavljen 02.07.2025. u 01:34 sati.