Dali su mi svjetionik dok sam bio mlad
i lagali da dobrota nije guja škrta.
U tobolcu svijetlili su i srdžba i glad,
sirotog svjetioničara bez otoka, bez rta.
Rekli su mi da ustrajem, krila sporo rastu,
a rasla je samo tuga i plijesan u drobu.
Let je delicija za imućnu kastu,
koja mi je ohološću punila utrobu.
Krah sam na betonu, škrabica mi zbilja,
ali još pamtim davnu, dobrostivu stopu…
U ulkus je udijelila kap od izobilja,
a danas je naduti škrtac u galopu.
Prolazniče, stani! Neka sućut zatrubi,
možda i stari prijatelji sipnu milodar.
Neće mi pod nepcem škrgutati zubi,
jer duša je otok – ja sam svjetioničar.
Post je objavljen 02.03.2025. u 18:43 sati.