Bespoštedne lekcije naučile su me
da sklupčam se u krilu
lažne sigurnosti,
iza na jedvite odškrinutih vrata duše,
koja treskom zatvorili su grobari, trubači,
narikače i pjevači tužnih klapskih pjesama.
Ti si mojoj krhkoj izdržljivosti
presjekao zadnju nit,
kada na vratima duše zaključao si lokot,
a ključić objesio na rog nepovjerenja.
Ali, ne brini za mene. Dobro sam ja.
I više nego dobro.
Poznatim stubištem vratila sam se u djetinjstvo,
po nove modrice na sjećanjima.
Opet sam dijete.
Opet u crnoj napuštenosti
igram se sa svojim najdražim igračkama…
s olujnim mislima, otužnim slovima,
mokrim riječima i spasonosnim metaforama.
S vrška pera kapam ih
na crni list beznađa,
kao da na stube moga odlaska
bacam mrvice plavoga kruha…
unaprijed znajući da nećeš shvatiti
i nećeš me potražiti.
Ali, ne brini za mene. Dobro sam.
I više nego dobro.
Još uvijek zaboravljena sam djevojčica,
sa smeđim šiškama na namrštenom čelu,
koja kroz špijunku na vratima duše,
empatičnim pogledom pokušava
otopiti okove tvojih slabosti;
i koja pita se
boli li te skrivanje iza zida tišine.
Za mene ne brini.
Srećom, ja sam ti dobro.
I više nego dobro.
(… spasi me…)
Post je objavljen 13.03.2025. u 10:58 sati.