Ne možemo razdvojiti ruke naših duša,
jer ucijepljeni smo u pjesme o boli,
a energija naredbe razuma ne sluša.
Odbojne su joj formalnosti i protokoli.
Za istim nebeskim stolom sjedimo
i u noć pršćemo svak svoju muku.
Katkad zasuzimo i Bogu se žalimo,
što svatko spava na svome jastuku.
U polumraku ištemo kapljicu sreće,
da tijela nam spoje anđeoska krila.
I ako ponekad zanjišu plam svijeće,
nikad neću čuti: Laka ti noć, mila.
Jutrom nećeš usnama oči mi dotaći,
jer nije mi suđena tvoja blizina.
U zoru se nećeš postelji primaći
i na uho šapnuti: Dobro jutro, jedina.
Nebo na nas neće izliti kišicu,
prsti neće stiskati dršku kišobrana.
Sunce neće obasjati skrivenu lučicu,
niti naša tijela ispod suncobrana.
Nikad nam se neće ukrstiti puti,
nećemo mignuti drugoj strani ulice,
jer naše ceste vode tamo gdje se šuti
i gdje nam se sudbina kezi u lice.
Prisjest će joj smijeh (kada shvati),
da u tužne smo strofe ucijepljeni.
Ne može nas poništiti, niti izbrisati.
U pjesmama živimo, tihi i bezimeni.
Možda nas je spojila negdašnja bol,
ali danas stameno u životu stojimo.
Za naš oblak sjednemo, kao za stol,
zahvalni što onkraj zbilje postojimo.
Post je objavljen 29.12.2025. u 02:02 sati.