Pet je godina prošlo kako nam je mahnuo,
zadnji put zatvorio oči i - izdahnuo.
Dva, tri dana tugovalo se i suze lilo,
pokrili su ga zemljom, i već ga nije bilo.
Nekoć, nedjeljom, negdje oko dvanaest sati,
na njegovom se stolu topli ručak pušio.
Ubrzano, kao da je rekorde rušio,
srkao je juhu. Taj je znao uživati!
Smišljao je šale i pripovijedao zgode
nestašnih dječaka iz prijepodnevne smjene.
Za svake takve nedjeljne, svečane prigode,
kod njega su nove priče bile osmišljene.
Bolest ga je kršila, a on se nije dao,
ipak, jednoga dana zgrčio se i pao.
Pružao je ruke, kao da će nešto reći,
a čuo se tek hropac, nerazgovijetne riječi.
U trenu se pričinilo da me pozdravlja
i da mi, za kraj, nešto važno želi kazati.
Tada sam shvatila (a to se ne zaboravlja!)
da od smrti je bježao… htio je ustati.
Pod vitim čempresom, u velegradu bez zvuka,
što se kod nas događa… sve mu pripovijedam,
da tako je malo sreće, a puno je muka…
Komu pričam, komu? U nadgrobnu ploču gledam.
Pod vitim čempresom, usprkos strašnom muku,
živu pjesmu razvezao je ptičji orkestar,
a meni se učinilo kao da je digao ruku
i razdragano trese zvono brkati domar.
Post je objavljen 21.08.2025. u 00:51 sati.