Otvoreni kofer i neseser
obijesne misli vraćaju pod kontrolu.
Putujem…
Bježim od jezovito bolnih
neisplakanih suza.
Na prepunu ladicu dugoročne memorije
zalijepila sam natpis Putni otpad.
U ladici kriče tvoje tišine.
Još malo, još kratko vrijeme,
jer od sreće i mira dijeli me
nekoliko stotina kilometara.
Strpljiva sam. Uspjet ću.
Ovaj put moram
osloboditi se svih tvojih ubojitih šutnji,
mučnih naslućivanja i svih mutnih slika,
koje zarobile su me
u kavezu varljive percepcije.
Ipak, putujem…
nadajući se da nakoćene,
gorke, bučne misli o tebi, o nama,
utihnut će pred ljepotom
rascvjetalih parkova,
pozlaćenih katedrala, osunčanih trgova…
pred krikovima bijelih križeva.
Možda iz mene iskliznut ćeš
pri šetnji uz Dravu,
ili raspršit ćeš se pri pogledu na žitna polja.
Možda ću te isplakati u Dunav,
utopiti te u iločkome vinu,
ispustiti te na pločice Trga sv. Trojstva.
Putujem, jer moram te putem izgubiti!
Moram!
Putujem, da bih se kući vratila
bez tebe.
Putujem. Bježim od podmuklih,
nerazumljivih tišina,
s kojima šalješ mi nemilosrdne nesanice.
Bježim, da na putu dotučene nade
istisnem te iz nemoćne sebe.
Putujem. Bježim od tebe…
s tobom… u sebi.
Putujem, da bih se kući vratila sama…
u sebi.
Putujem…
Post je objavljen 09.03.2025. u 11:35 sati.