SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
četvrtak, 27.09.2012.
ZA HA! ZA DE! ZA HA DE ZE!
|
LJUDSKA VRSTA JE NASTALA IZ TRI ELEMENTARNE SKUPINE: NEGROIDA, MONGOLOIDA I MAKEDONOIDA Vijest u 'Dnevniku' makedonske državne televizije MISLILI SU NEKI VEĆ NAS NEĆE BITI…I POGODILI, MAMU IM JEBEM! Dok mi je otac bio živ imali smo naviku svakodnevnog kupovanja 'Jutarnjeg lista'. Dan je bio nezamisliv bez overdoziranja glupostima što je rekla Đurđa Adlešić, na što je zapravo mislio Čačić, kako je replicirao Stazić, što je izjavio Sanader, zašto se naljutio Milanović… Večeri su bile rezervirane za onu zaostalu socijalističku naviku paljenja televizora u 19.30 i blejanja u 'Dnevnik' skupa s ostatkom nacije. Kao ono, ti si samosvjesna mlada osoba koja želi biti u toku, ali zapravo… Hrpa potpuno nebitnih podataka! Novine ne kupujemo već skoro pola godine i ne da mi ne nedostaju već mi ih je tlaka i u kafiću prolistati. Ajde dobro, osim 'Jutarnjeg' subotom zbog Tomića i Pavičića. 'Dnevnik' nisam gledao…ohoho, a ni neću. Koja je svrha živciranja kad je gotovo! Propali smo! Game is over! Može Linić izmisliti još stopedeset maštovitih harača, staviti gorivo na deset eura po litri, ali go-to-vo je! Ciao, Kroejša! Bila si dobra dok si trajala! Šteta! Bit ćeš nam u srcu i nakon propasti, ne boj se! Nek ti kušin bude stina, pizda li ti materina! Bilo bi dobro skončati prije idućih parlamentarnih izbora jer stvarno ne želim gledati pobjedničku euforiju na onom tupom i bezizražajnom licu Tomislava Karamarka. Podignute šake u znak pobjede! Idemo dalje! Zajedno u ratu, zajedno u miru! Nedavno sam se ulovio u slušanju vijesti na radiju u kojima Karamarko najavljuje opasne čistke u HDZ-u. Zemlja je gotova, a vijest dana je koje oštre kadrovske promjene sprema ta kombinacija Miroslava Tuđmana i krepane lignje. Sad će me neki desničarski intelektualac uvjeravati da grdno griješim i za svaku HDZ-ovu opačinu u zadnjih 20 godina napraviti raščlambu te naći njemu neoborive fakte. Otprilike kao što je ugledni profesor i ikona hrvatske intelektualne desnice gospodin Neven Sesardić u jednom svom tekstu išao opravdavati Bushov napad na Afganistan jer je teksaški rendžer, pazite sad, 'mislio' da ovi imaju oružje za masovno uništenje. Po gospodinu Sesardiću klaun nije napravio ništa loše jer je '…vjerovao da govori istinu…'' Toliki dečki se vratili zavezani u crne vreće i tolike milijarde dolara otišle u dim jer je jedna duševno zaostala osoba nešto 'mislila'. Hoćete li jedan tuzemni primjer desničarskog idiotizma? Prije nekog vremena HDSSB želi organizirati veliki dernek i u goste zovu mađarske naci-prijatelje koji kao i svi desničari na svijetu umjesto o školstvu, privredi i boljitku nacije vječito rješavaju neke historijske nepravde u koje se, normalno, ubrajaju i teritorijalne pretenzije. Omiljena mantra: Zna se dokle su naše granice! Mislim, ako Vam je već toliko stalo do zemlje otiđite na onaj potez od Drniša do Knina. Tolika polja zarasla u korov i zdraču plaču za snažnim rukama mladih domoljuba. Ako uopće žele znati kako izgledaju kramp i motika. Vratimo se mi mađarskim četnicima! Dakle, ugledni gosti u svom programu, između ostalog, imaju kartu Velike Mađarske unutar čijih granica je ucrtan i veći dio Lijepe Naše, a slavonska telad u njima vidi ideološke partnere. Kupus, zar ne? Ali čemu se čudimo? Ikona HDSSB-a i hrvatski mučenik gospodin Glavaš je navodno za sto tisuća kuna (?) prodao sva svoja odlikovanja iz Domovinskog rata koje mu je pokojni predsjednik nabacivao skoro pa lopatom. Kao da su konjska balega. Hoćemo još? Poznajem jednog odličnog čovjeka iz Zagreba koji ima PTSP, ali ne onu izmišljenu dijagnozu lažnih invalida. Iako u našim kratkim (ljetnim) susretima ničim ne odaje da ima bilo kakvih problema, njegova supruga mi je u nekoliko navrata pričala kakav je to pakao kad zdrav i normalan čovjek u najvećoj životnoj snazi jednostavno potone u ambis i beznađe i plače u gorke suze uz vječito pitanje:''Zašto smo mi ratovali?'' Zbog čega je on hodao preko leševa svojih prijatelja da bi mu se danas svako kopile smijalo u lice. Tko je više obezvrijedio grobove najbolje mladosti koja je poginula za ovu zemlju od pukovnice Kosor koja je invalidske mirovine dijelila kao da su konfeti koje bacaju na svadbi? Na žalost, ne može ova država trajati! Kad se sve to zbroji i oduzme, kad vidimo da nema izlaza ne preostaje nam ništa drugo nego ugasiti televiziju, zaklopiti novine i glasno se smijati. Veseliti se neminovnim otkazima u raznoraznim hrvatskim cestama, željeznicama, šumama. U firmama gdje kolege međusobno ne flertuju jer nije kršćanski opaliti vlastitu sestru, tetku, ujnu ili sestričnu. Veseliti se šut karti svim onim izmišljenim penzionerima koji su u stanju svoje pravo na nerad braniti i oružjem. Pozor! Oštar pas! Smijati se svoj onoj ličkoj prevarenoj,osramoćenoj i gladnoj sirotinji ispranog mozga koja ispod uokvirene Tuđmanove i Papine slike jedva čeka izbore da bi si glasovanjem za HDZ iskopali grob do kraja. Jer im je tako naredio zapjenjeni svećenik. Baš bih volio znati kako će neki desničarski intelektualac napraviti raščlambu zbog čega će ubrzo propasti Hrvatska? Pretpostavljam zbog nedovoljno vjeronauka u školama? Mislite da je ova tema izlizana i demode? Nije i nikad neće biti! Strpite se do izbora! Bilo kako bilo i dalje ću nastaviti sa praksom nečitanja novina što i Vama od srca preporučam. Stvarno se osjećam zdravije. IMA SNAGU ZLATNOG ŽITA A ZBOG NJE ME BOLI…DUŠA Jedan od najvećih dragulja iz 'SPIG'-e radionice je ponovno pred vama. Šteta da čami na Youtubeu bez veze… Vrijeme je da moji obožavatelji iz Indije, Švedske, Vel.Britanije, Poljske…i svi njihovi istomišljenici koji kliknu 'SPIG' kao ćorava kokoš zrno po prvi put u životu zaplešu uz VIS KANAVACHE. A i Vi si malo osvježite pamćenje. Mi smo nacija koja prebrzo zaboravlja. Razvali !!! I još nešto! Poznam bezbroj meni osobno dragih ljudi koji bi se složili sa apsolutno svim što pišem. Isto im jebu majku, isto su povrijeđeni, isto su ljuti, isto su ogorčeni! A ja znam da će opet glasati za njih! I to zato jer im tako nalaže srce. Gospodine Hawking, lako je objasniti postanak Svemira, ali, molim Vas možete li mi objasniti tu misteriju! Mislim da to ipak ne može nitko! |
- 20:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 24.09.2012.
TVRDO UKORIČENE USPOMENE (ISPOVIJED VATRENOG KOLEKCIONARA)
 ZA BOLJE RAZUMIJEVANJE OVE EPSKE EPIZODE MOŽDA JE NAJBOLJE KRENUTI OD SAMOG POČETKA MAURICE ZAGOROVSKY? Od svih dosadašnjih blesavih crtica iz moje biografije napokon je došao red i na najbizarniju. Kad sam bio mlađi o tome baš nisam volio pričati jer mi je bilo neugodno da me ne bi zajebavali, ali danas kad vidim kako se ljudi od srca smiju jednostavno je grehota takvo nešto prešutjeti!!! Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća na mom lijepom otoku vladao je jedan prilično neobičan trend. Zapravo, ne bih to nazvao trendom, prije se radilo o pravom, pravcatom natjecanju u smišljanju što opaljenijih imena za novorođeno dijete. Svatko iz mog mjesta bi Vam u šutu mogao nabrojati desetak primjera, ali meni se trenutno to nabrajanje ne čini baš uljudno bez da dotične ljude pitam za dozvolu (što mi ne pada na pamet). Ipak, da bi znali kako to otprilike izgleda, spomenut ću da se jedna moja rodica krajem šezdesetih pojela od muke ne mogavši se odlučiti koja će od slijedeća dva lijepa i zvučna hrvatska imena dati sinu - Zoltan ili Tigran? Srećom, čovjek je prošao lišo i u zadnji čas dobio koliko-toliko normalno ime. A onda sam se u veljači 1975. rodio ja. Mater nije bila previše opterećena seoskim običajima i vjerujem da bi po njoj bio neki standardni Ive, Mate, Luka, Wolfgang (humor), Ante, Pero, Rudolph (opet humor), Nikola, Marko, Yves (humora nikad dosta)…ali! Moj brat je tad bio mulac od sedam godina i skupio je dotad sve brojeve roto-heroja iz 'Zlatne serije' i Lunov magnus stripa'. Na obiteljskoj slici na kojoj sam star tri dana brat stoji iznad mene i u ruci ponosno drži prvi broj Velikog Bleka što mi je danas blesavo i simpatično u isto vrijeme. I tako je on pun ponosa što je dobio brata navalio da se dječačić zove (udahnite duboko!)-Zagor!!!!!!! Materi to, na moju sreću, nije bilo na kraj pameti, ali mali navalio i navalio. Oću da mi se brat zove Zagor i gotovo! Ja i Zagor ćemo se igrati! Ja ću Zagoru mijenjati pelene! Ja i Zagor ćemo skupa slušati Boney M! Ja ću Zagora učiti gađati mačke praćkom! Ja ću Zagora 1980. zviznuti šakom u glavu pa će pasti i razbiti metar visoku grčku vazu pa ćemo od oca dobiti po pički i on i ja. Na kraju se našao kompromis i primijetit ćete koliko moje prekrasno rusko ime ima sličnosti sa bratovim prijedlogom. Nimalo slučajno! Moj prijatelj iz Zagreba radi u najvećoj hrvatskoj tiskari AKD i kad je ovu anegdotu ispričao glavnom uredniku Strip agenta koji izdaje većinu hrvatske strip produkcije (uključujući i Zagora osobno) čovjek je umro od smijeha. Čak mi je po njemu i poslao neke stripove. I MENE ĆE MOJA MATI HULIGANOM ZVATI Bila je 1989... Imao sam 14 godina i moja najveća strast bila je…znate već šta. Kad današnji mulci, uz apsolutno sve čime su okruženi, kažu da im je dosadno odmah me hvata muka jer se sjetim koliko sam kroz cijelo djetinjstvo obožavao kišna popodneva, izležavanje, čitanje 'Svijeta oko nas' i tona i tona stripova. Imao sam tu nesreću da je 99% kolega iz mog tadašnjeg 8. razreda brijala na neko navijanje, baklje, boksere, pušenje, letve, jebanje majci policiji, početnički alkoholizam, amatersko snifanje ljepila, lupanje glavom o zid, odlaske na Kantridu, nestašluke, ustašluke, četnikluke, na sve te puste BBB-e, Kohorte, Armade, Torcide, Grobare, Delije, Horde zla… Ja sam, onako mlad, osjećajan, liričan, izgubljen i nezreo, pomislio da je obožavanje nogometa jedan od primarnih koraka u svijet odraslih. Najbolji dokaz toj mojoj teoriji je bio to što je u mojoj zreloj okolini bilo sve teže naći čovjeka s kojim bih razmjenjivao stripove. Svi su se toga riješili i sve pobacali u smeće jer to je ionako infantilna zabava za djecu. U tom fudbalsko-mačo okruženju stršao sam ko krivi kurac… Nešto najsmješnije iz tog razdoblja mi je kratkotrajna epizoda kupovanja 'Sportskih novosti'. Čitao bih kako je Safet Sušić zabio gol Hajduku, a to me zanimalo kao kad bi mi danas netko dao pročitati češku garanciju za motokultivator. Nema veze što me nije zanimalo, bitno da sigurno koračam stazama zrelosti. I tako sam ja te 1988. u jednu ogromnu kartonsku kutiju pobacao hrpicu starih 'Zagora' (i to dobro očuvanih, mamu im jebem…danas bi pojedini primjerci vrijedili sigurno 50 eura), Mister Noa, Stripoteka, Spunka, Strip arta, Eks almanaha, Asteriksa, Taličnog Toma, kompletnog Hermanna (srce ti irudovo!), nekih vrijednih tvrdoukoričenih kompleta zaboraviosamčega iz sedamdesetih i tko zna čega sve ne… U očišćenom ormaru odsad će biti mjesta za nogometne lopte, baklje i bejzbol palice. I mene će moja mati huliganom zvati! Prvi korak u zrelost je sutra ujutro nepovratno otišao u tri pičke materine zdrobljen u kamionu riječke Gradske čistoće. Doduše, cijelo vrijeme me nešto stezalo oko srca, ali to su valjda simptomi tog prenaglog prelaska u zrelost. PAR TJEDANA KASNIJE… Jedan tip iz razreda mi je u nekom neobaveznom razgovoru rekao da čisti sobu i da ima nešto romana (tako smo ih zvali) pa ako me zanima da će mi ih prodat'… Nikad mi nije bilo drago kad me gluplji od mene smatra za budalu, ali isto sam prošetao. U hrpi smeća, razbacanih smrdljivih čarapa, raznoraznih časopisa, revija za drkanje zalijepljenih od osušene punjetine i sličnih stvari vidio sam nešto što me opasno zaintrigiralo. Toga, doduše, nije bilo puno, ali me i dan danas veseli što mi je prodao sve za cca današnjih 50 kuna. Nesvjestan koje blago posjeduje. Godina proizvodnje – 1973. Još su izlazili u okviru 'Superstripa' i nisu bili samostalna izdanja. Putem do kuće sam veselo mahao vrećicom. I razmišljao o nepovratno izgubljenoj kutiji s blagom. Bit ću ja opet nezreo sve mi se čini. Dva tjedna zrelosti mi je za ovaj život bilo sasvim dovoljno. Neće mene moja mati huliganom zvati. A što je ćusle htjelo baciti u smeće zorno prikazuje iduća slika. Ponavljam, originalna izdanja iz 1973! Za mene nešto neprocjenjivo! Ekskluzivno, samo na 'SPIG'-u!  U godinama koje predstoje mnogi će ljudi ostati bez svega što su u životu stekli, a dvjesto tisuća ljudi i bez glave na ramenu tako da moj žal za dvadeset kila starog papira izgleda smiješan…i idiotski, ali, jebi ga, to je već neka druga priča… DESETAK GODINA KASNIJE… Proljeće 1998. Stan u centru Rijeke. One stare austrougarske zgrade visokih plafona tipične za sve velike gradove. Čovjeku smo mijenjali glavne vodove i ploču sa osiguračima. Ponudio nam je marendu što smo kao pravi majstori, normalno, prihvatili. Prije toga je trebalo odraditi travaricu, kavu i zapaliti dva-tri cigareta. Zapamtite, nikad u kuću ne zovite prave majstore. Poješće i polokaće Vam sve u kući. I bez srama Vam se posrati u zahodu (kao što je tad učinio moj kolega). Kad sam zakoračio u dnevni boravak srce mi je zakucalo brže. Polica je bila široka dobra tri metra, a visoka jedno dva. Stripovi. Numerirani. Pedantno složeni. Stari. Novi. Tvrdoukoričeni. Složeni po brojevima. 'Stripoteke' u tvrdom uvezu. Neke Marvelove knjige 'Made in America.' Mljac! Bila je to prava, pravcata Alibabina pećina. Dosta tih stvari sam nekoć imao i ja, ali sve je uredno pobacano prije desetak godina. U ona dva tjedna zrelosti. Čovjek je imao pedesetak godina, bio je oženjen, fakultetski obrazovan i uopće mi nije djelovao kao kreten. Samo je rekao da to jednostavno voli. I da si ne može pomoći. JOŠ DESETAK GODINA KASNIJE… Zlatna vremena rađanja 'SPIG'-a. Luxon i ja-radne kolege. Pričamo pizdarije od jutra do mraka i ne stajemo se smijati. Jednog dana u trgovinu ulazi neki novopečeni bogati ljigavac. Ljut kao ris. S mobitelom na uhu. Takve prepotentne bezveznjake je ljeti nemoguće zaobići. Papak je kupio jahtu jer su je kupili svi i trebao je isploviti, ali majstor mu je nešto zajebao. Bez imalo srama što ga Luxon i ja slušamo popričao je sa, najvjerojatnije, majstorom. Glava mu je bila crvena kao paprika i derao se kao sumanut. Razgovor je tekao otprilike ovako: ''Jesi li ti normalan, jebem ti mater u pičku, tebi i onome tko ti plaću daje. Mi sad trebamo isploviti, ali ta jebena &%'*!»»= ne radi majku ti jebem da ti jebem, govno jedno…Ma šta ćeš ti…koga ćeš ti zvat, pička ti materina, da ti pička materina…šta sereš mater ti jebem da ti jebem…'' Kad je otišao Luxon je rekao jednu od najvećih mudrosti koju sam ikad čuo. ''Znaš li ti da smo ti i ja u velikoj prednosti!'' ''Zašto?'', pitao sam. ''Pa mi nemamo jahtu!'' Nakon toga smo pukli od smijeha. Koji će ti kurac svo blago svijeta ako se pri tom zaboraviš veseliti malim stvarima? Nego vratimo se mi na stripomaniu. ALAJ SI KUME GLUP, PA MOŠ TO SVE SKINUT SA NETA! Mlađi među Vama bi mi sigurno udijelili slijedeći savjet. Upališ Internet. Odeš na tu i tu piratsku stranicu (ne znam zašto, al' najčešće srpsku). Klikneš Download. Pojedeš dvije banane i voćni jogurt i eto ti za čas svi Alan Fordovi na par CD-a! Odeš strelicom na epizodu koju hoćeš, klikneš i listaš… Družbo, nemojte jesti govna, molim Vas! Svetogrđe! Gdje je tu ono koćarenje po stranicama strip-knjižara, kalkuliranje, naručivanje, iščekivanje poštara, hodočašćenje po trafikama? Bilo kako bilo, ne mogu si pomoći! A kako jedan dio te kolekcije izgleda u stvarnosti vidjet ćete na idućim slikama. Inače, na području bivše države postoji velik broj manijaka za koje sam ja mala beba i koji su u stanju sjesti auto i preći petsto kilometara da bi masno platili jednu šugavu buđavu knjižicu stripa staru četrdeset godina. Srećom, toliko nisam išao u kurac! A ni neću! AKO SI JEBA, A UJUTRO NE PRIČAŠ O TOME, TO TI JE KA' DA I NISI JEBA. Dalmatinska narodna Zavalite se i uživajte! Ovo je tek jedan omanji dio… Prvih dvanaest epizoda mog nesuđenog imenjaka ukoričenog u tri knjižurine. Kako i zaslužuje. Ovaj što leži je 'Demon ludila'. Po svima najbolja Zagorova epizoda ikada, čiji je autor tata 'Dylan Doga' Tiziano Sclavi. Skoro 500 stranica čistog užitka!  A evo ih još malo zagrabljenih iz hrpe:  Prvih deset 'Alan Fordova' u obliku knjige. U kratkotrajnom napadu inteligencije nakon ovih deset brojeva sam nastavio kupovati normalna izdanja iz trafike zbog čega mi je danas malo krivo. Ipak je u pitanju jedan od najboljih stripova svih vremena.  'Modra lasta'? Lastan i Genije? Jasna, Nina i Darko? Normalno da se sjećate… Stripovska varijanta 'Smogovaca' u izvedbi nažalost pokojnog Ivice Bednjanca dobila je svoje veličanstveno izdanje koje sam čekao tolike godine…  'SPIG'-ov HALL OF FAME – HERMANN Dvadeset i tri godine nakon bacanja one nesretne kartonske kutije u smeće pružila mi se prilika vratiti dug mladosti. Zahvaljujući istinskim zanesenjacima, kojima je strip izdavaštvo najčešće usputna djelatnost, police strip knjižara su prepune luksuznih tvrdoukoričenih izdanja od kojih pravim manijacima (npr.meni) doslovno cure sline. Apsolutni ponos moje kolekcije su (zasad) 4 knjige belgijskog majstora Hermanna Huppena. Za one koji ne znaju, njegov serijal 'Jeremiaha' o svijetu postapokaliptične budućnosti je Georgeu Milleru poslužio kao inspiracija za Pobješnjelog Maxa. 'Comanche' je za me najbolja western priča ikad ispričana. Inače nisam neki veliki ljubitelj Divljeg Zapada, ali ovo je 'out of time.' Svevremenski klasik. Brutalna verzija Poručnika Blueberrya. John Wayne bi dobio metak u čelo na prvoj stranici. Pravi, pravcati stripovski pandan filmovima Sergia Leonea. Kad sam već spomenuo tatu Sergia moram Vam reći što je jedan moj mještanin izjavio za jednog momka: ''On ima takvu facu da bi ga u špageti-westernu ubili prije nego bi počela špica!'' Evo Vam par kadrova iz 'Comanche':   A Bernard Prince je najbolji 'šora,šega,ševa' serijal uopće. Posada jahte 'Cormoran' putuje po svijetu i upada u najluđe avanture koje se mogu zamisliti. Za epizodu 'U plamenom obruču' za Hermanna su rekli da je jedan od rijetkih crtača koji može nacrtati spaljenu šumu tako da se osjeti miris nagorjelog drva. Procijenite sami!  Najbolji dokaz o kakvim se svevremenskim klasicima radi je to što i nakon četrdeset godina od premijere nisu izgubili ni djelić svog šarma. Čak štoviše. Čitam strip, prožimaju me žmarci i kad odlažem knjigu obavezno promislim:''Jebemti, kako je dobar!!!'' Picajzlama bih napomenuo da posjedujem ja i Frank Millera i Huga Prata i Serpieria i Girauda i Moebiusa i kompletnog Ken Parkera i da bih o ovoj temi mogao pričati mjesec dana bez prestanka, ali ipak ne želim previše mudrijati i ići u širinu jer volim kad je 'SPIG' narodna zabava. Mudrijaša nam je ionako puna kapa! ZAKLJUČAK Ja to jednostavno volim! I ne mogu si pomoći! **************** A šta je bilo sa onim zrelima iz mog razreda? Dosad su svi - prezreli. A kako čujem, doduše rijetko, od puste prezrelosti većina ih je i sagnjilila.  |
- 19:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #
četvrtak, 20.09.2012.
VODIČ ZA ANTINUTRICIONISTE (2. DIO)
|
PRIČA PRVA Četvrti srednje. Predmet-električni strojevi. Profesor-jedini pravi autoritet u cijeloj školi. Bojali smo ga se apsolutno svi. Da bi stvar bila smješnija-bio je visok metar i pol, imao dioptrijske naočale sa žutim cilindričnim staklima i…crni pojas u karateu. Jedini predmet s kojeg su picavali samo najhrabriji. Jedini predmet na čijim su testovima prepisivali samo najluđi. Pitanje koje je tijekom jednog predavanja postavio je glasilo: ''Sva tijela se na toplini šire, a samo jedno se skuplja. Šta je to?'' U razredu cik-muk. Po glavi nam se motljaju petlje histereze, spojevi zvijezda-trokut, rotori, statori…neki listaju i traže po knjizi…ali 'od sto glasa glasa čuti nije'. Profesor je prešao pogledom po razredu kao bjeloglavi sup i razočarano konstatirao: ''I zar od vas trideset stvarno nitko ne zna koje je to tijelo?'' Mi smo samo slegnuli ramenima. ''Onda ću Vam ja reći…To je ćevapčić!'' PRIČA DRUGA Skiperaža je jedan od najblesavijih dobro plaćenih poslova koji postoje. Što je uopće skiperaža? Sjediš na krmi broda i prevoziš pijane ljude. Obilaziš kornatske uvale, piješ vino ili malu 'Bavariu' i večeraš stvari o kojima većina Hrvata može samo sanjati. Ako si vrckast i vičan takvim stvarima onda možeš i vrlo kvalitetno jebavati. Čak i birati. Zahvaljujući svom honorarnom hobiju sam već mali milijun puta jeb…pardon…sudjelovao na tim team buildinzima i nakusao se svih mogućih jadranskih delicija. Hm…A što je team building? Poslovno druženje na kojem si dužan sudjelovati pa se često desi da umjesto slobodnog vikenda provedenog sa obitelji moraš sjesti u kajak i spustiti se niz divlje vode rijeke Zrmanje i pri tom, mokar i promrzao, jebeš mater i sebi i firmi i raftingu i team buildingu, a navečer bi bilo poželjno da u sebe uliješ jedno 20-30 gemišta da se bar malo zaboraviš. Jedan moj prijatelj je prije neke četiri godine cijelo ljeto skiperivao, gledao krasne cice i guzice, pio i jeo…jedan dan jastoge, drugi dan orade, treći dan zubace, škampe, kamenice, brancine, pusta karpaća i tko zna šta sve ne. Pred kraj ljeta nakon osamstote skiperaže sjeo u jedan od kornatskih restorana i po stoosamdeseti put tog ljeta konobar je na stol stavio-jastoga. Ekipa je veselo i razdragano skočila i stala škljocati kamericama i fotoaparatima, a moj kolega je u tom trenutku najiskrenije pomislio: ''Ajme majko, da mi je bilo pojisti dva ćevapa…'' MOŽEŠ IZBACITI ĆEVAPDŽINICE IZ HRVATSKE, ALI ĆEVAPA IZ HRVATA-NIKAD. A. Tomić Ćevap (njem.-tschevaptschitsch) je već desetljećima kamen spoticanja u svim restoranskim ponudama koje drže do sebe. Kao simbol sirotinjske hrane mnogi ugostitelji ga izbjegavaju. Zašto? Vuče na Balkan, na Turke, na zaostalost. Smrdi. Nezdrav. Ružan je. Liči na brabonjak. Jeftin je. Gastronomsko dno. Privlači Čehe i Poljake i sličnu europsku sirotinju. Svi znamo da je ovaj komad balkanskog šupka ipak predvorje Beča. Mi smo oduvijek bili Europa prije Europe. Malom noćnom muzikom protiv Mate Bulića. Zato na onim barbarskim političkim skupovima nikad nema ćevapa i volova na ražnju već su u điru isključivo violinski recitali, kanapei, kapari i neko fino buteljirano vino. A kad politički kandidat sa pozornice vikne u mikrofon:''Da li se čujeeemo?'', svi dignu ruke, ponjuše si pazuhe i kažu :''Čujeeeemoooo!'' *************************** 'SPIG'-ov VODIČ ZA ANTINUTRICIONISTE part 2 MALI PREDAH ZA LJUBITELJE LIRIKE PIJANAC SE VALJA PO LIVADI GDJE NEKOĆ LJUBLJAH SVOJU DRAGU Bježi, stara, pijana budalo Sa livade gdje nekoć ljubljah dragu I rigaj doma mami u pičku. Maurice Spigorovsky ************************* 'SPIG'-ov VODIČ ZA ANTINUTRICIONISTE part 2 NASTAVAK Kako onda objasniti kilometarske redove u kultnoj zagrebačkoj pečenjari čije ime zna apsolutno svaki Purger. Interijer podsjeća na vatrogasni dom iz 1967. U redu strpljivo čekaju političari, estradnjaci, poduzetnici, profesori… Prava uljuđena Europa, a svi masni do laktova, prde i podriguju… I već sutra se vraćaju. Većina građana gleda na ćevape s neke intelektualne visine. Kao ono, to mi je bez veze, nužno zlo, ali isto ću malo nabosti. Pa tako jedno desetak puta. Pa ih malo namočiti u ajvar. Pa zaliti pivom i podrignuti se kao svinja. Ja se npr. ne sramim reći da volim ćevape. Pa i po cijenu da ispadnem seljačina. I kad su loši dobri su. Isto kao pizza ili seks. PRIČA TREĆA - ĆEVAPINO POVIŠĆU PRITRUJENA Jednom prilikom ih je spremila jedna moja, pokojna stara susjeda, izbjeglica iz Sanskog mosta (nije Baba Džuna). U pitanju je bio neki drevna i strogo čuvana bosanska receptura ala Asterixov čarobni napitak. Konzumirao sam ja kod tih Bosanaca i pita sirnica, tufahija, bureka i baklava, a rakije sam popio koliko Mujo nije u svim vicevima zajedno. Kad sam već spomenuo rakiju, bosanski običaji nalažu da sugovorniku čaša nikad ne smije biti prazna što znači konstantno dolijevanje dok se doslovno ne razbiješ i naroljan ne padneš pod stol. Ako nakon tri i pol deca kažeš da više ne bi pio gazda bi se mogao uvrijediti. Trebalo mi je šest mjeseci dok mi nisu rekli da je dovoljno popiti i okrenuti čašu naopako. Probao sam…i prvi put došao trijezan doma. Vratimo se mi na ćevape! Ovo je bilo jelo kakvo probaš jednom u životu. Dok su bili sirovi izgledali su čudesno. Dok su se pekli dvor je zamirisao kao da smo u srcu Baščaršije. A kad ih je onako velike, vruće i sočne stavilo na stol… Sjećam se da ih je poslužila uz neki sir, vrhnje, kajmak (zaboravio sam što točno). Orgazam. Pravi, pravcati orgazam. ZAKLJUČAK Da ne duljim. Kod pripreme roštilja ćevapi su obično zadnja rupa na svirali. ('Peći ćemo teletinu, ali radi djece baci i malo ćevapa i piletine') Duboki, vlažni poljubac sa voljenom djevojkom nakon što ste se i jedan i drugi natukli ćevapa s obilnom porcijom luka spada u najiskreniji test ljubavi (ja doživio i...ne znam za nju, al' meni je bilo lijepo!) Ako podnesete poljubac vjerujem da Vam uopće ne bi smetalo ako biste joj nakon toga pružili oralni seks, a njoj, onako slučajno, pobjegne prdac. Nema neke osobite razlike. I JOŠ JEDNA PRIČA ZA KRAJ… Kultna riječka pečenjara u blizini športske dvorane na Zametu. Jedan od najosebujnijh ugostiteljskih momenata u povijesti koji se ne zaboravlja. Bio je neki blesavi radni dan. Osam navečer. Vani se još vidjelo. Došao sam doma gladan kao pas i otišao do mog prijatelja Malog ne bi li skupa otišli na ćevape. Ovaj je taman večerao i rekao da je sit i da mu se ne jede ništa. Uspio sam ga nagovoriti da si uzme burek sa sirom. Gazdi pečenjare se gornji zubi jedva vide, ali zato mu je donji red zuba prilično isturen (kao ladica od registar blagajne) što je izuzetno važno za nastavak priče. Spiza je došla i ja sam navalio na svoje ćevape i masne, vruće lepinje. Mali je nemoćno gledao u burekčinu veliku kao guma od karijole i samo je mirno zapalio cigaretu. Ja sam pojeo skoro trećinu, Mali je gricnuo kantun. Gazda je prošao kraj našeg stola i bacio pogled prvi put. Ja sam pojeo skoro pola, a Mali je gricnuo drugi kantunić. Gazda je prošao kraj našeg stola i bacio pogled drugi put. Ja sam pojeo skoro sve, a Mali je gricnuo još malo kantunića i kad je htio povući dim, došao je gazda, doslovno mu se sa onim isturenim zubima unio u facu i luđačkim pogledom prijeteći zapitao:''Šta ne jedeš?'' Ovaj je nakon toga navalio na burek kao lud i dok sam ja vrištao od smijeha, žvakao je kao sivonja i samo prokomentirao: ''Jebali te tvoji ćevapi još ću dobiti po pički!'' *********************************** I još za kraj mala vježba iz hrvatskog jezika. Kako glasi posvojni pridjev koji označava da je nešto u vlasništvu male ćevapdžinice (ćevapdžinićice) Ćevapdžinićicičin. Eto, ako Vam ikad bude zatrebalo… |
- 21:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #
subota, 15.09.2012.
|
DOLAZI NAM SMAK SVIJETA…AMAN, AMAN… KAKO JE UBILO BOGA U VRHOVNOM BOGU I BATINI Moj bivši kolega Luxon (u daljnjem tekstu - MBKLuxon) je jedan od pet spolno zrelih Europljana koji su pogledali najnoviji film 'Avengers' u kojem Kapetan Amerika, Hulk, Thor, Iron man i slične američke 'vriće govan' spašavaju svijet. Šesti gledatelj te celuloidne fekalije bit ću, normalno, ja. Za početak današnje epizode pogledajte kako se priprosta narocka seljač'na u obličju Hulka obračunala sa vrhovnim bogom Lokijem. Ja nešto smješnije nisam vidio već jako, jako, jako dugo. Autor ove scene je zaslužio bar pet Oscara. Hulka bi trebalo na jedan dan staviti u Hrvatski Sabor. Bila bi to najgledanija emisija u povijesti televizije. Umjesto Lokija zamislite bilo koje hadezeovsko govno ili, zašto ne, gospodina Čačića. Idemo s isječkom… A SAD KRENIMO… 'Evo ti!', rekoh MBKLuxonu bacivši na stol veliku debelu kuvertu. 'Šta je to?', zapita on u čudu. 'Pogledaj!' Otvorio je i vidio ogroman plik novčanica u apoenima od 500 kuna. ''Koji je ovo kurac?'' ''Broji!'' ''Šta ću brojat'?'' ''Broji!'' ''Ajde ne seri, nego reci kakve su ovo pare?'' ''Broji, tu ti je sve!'', rekoh. ''Jebi se ti i tvoje smrdljive pare! Neću ništa brojat'!'' ''Tu su ti neisplaćene plaće, putni troškovi, marende, regresi, bonusi i božićnice za zadnje tri godine plus otpremnina…imaš malo više od 250 000 kuna! 'SPIG' ti nije Jadrankamen! Nisi se bogznašta oznojio, ali si isto zaslužio!'' MALO KASNIJE…. Nije htio uzeti ni lipe! Rekao je da si za to kupim dvanaest dužnih metara 'Zagora'. Spremio sam kuvertu u džep i obećao sebi da ću mu kupiti neki lijepi poklon. Uskoro će se ženiti! Možda bi ga razveselilo 280 bojlera od 50 litara. Zaslužio je! Nakon toga smo si razvodnili onaj sirup od limuna iz plastične boce i ćakulali. Rekao sam mu da se spremam napraviti dimnjak jer ovaj sadašnji nešto zajebava. Ljeto je odletjelo sa lastama, a zima je pred vratima. MBKLuxon se samo nasmijao budući da i njega muče slične problemi. Nakon toga je palo par pravih muških rečenica o staklenoj vuni, pikamerima, cijevima, blokovima i rozetama za dimnjake i…odjednom se sjetih knjige od 65 stranica u mekom uvezu koju sam nedavno pročitao na putu od trafike do kuće. U njoj je lijepo stajalo da će krajem prosinca ove godine biti - Smak svijeta! Reko Nostradamus, rekle Maje (koje nisu znale za kotač), rekla Gospa Lurdska… Rekla-kazala! Eto ti problema! Graditi dimnjak i potrošiti parsto eura ili ih pojesti i popiti jer nam nakon prosinca dimnjaci uopće neće ni trebati? Jebemu miša, tko bi nam mogao pomoći? MALO RETROSPIGTIVE… Najvjernijim čitateljima bi se sad mogle malo ovlažiti oči… MBKLuxon i ja smo gledali u pod i zamislili se… Vjetar je šumio kroz krošnje starih maslina. Dok su već sutra u olujna jutra I silne bure tukli o škure, A didovi trudi i muke i žuljave ruke… U samu zoru na nemirnom moru… (jebalo majku što je lako biti seoski pjesnik…) Po glavi su nam se vrtjele potpuno iste scene. Sjetili smo se proricanja hrvatske budućnosti… Tuče protiv divljaka iz Demokratskog centra u Koprivnici kad smo autom uletjeli u slastičarnicu i ljudima mačem odrubljivali glave… Pa kad nas je vratilo u 1998. na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj kako bismo utrčali na teren i Liliamu Thuramu ispucali loptu da ne zabije onaj nesretni gol… A tko može zaboraviti onu dirljivu scenu kad smo na egzorcističku seansu donijeli zolju i kad je lički načelnik Stjepo Drljača (a zapravo njen rođeni sin) opsjednut đavlom, špic gol ležao na njoj želeći je ugristi… A kad je dovela Jima Morrisona na predizborni skup minorne stranke HKOO (hrvatski kurac od ovce)… Ajoooooooj a kad nas je u Raju dočekao Sveti Steram i doveo direktno pred vrata kuće u kojoj živi Bog…. Baba Džuna. Apsolutni vladar balkanske magije. Bosanski Gandalf. Uzeo sam telefon. Otipkao broj. Zvonilo je dobrih pola minute. Crne slutnje. Nije valjda prdeknula. I biće, jeba joj ja mate'! ''Alo!'' ''Dobar dan! Ovdje administrator 'SPIG'-a Maurice Spigorovsky, zovem iz Hrvatske, točnije iz Dalmacije, točnije sjedim na stolici. Mogu li dobiti baba Džunu?'' ''Mauris Spigorovski, kažeš? Pa dobro, ba, jadan ne bio, jel' ti mater bila šta ljuta dok ti je ime davala?'' ''A tko ste Vi gospodine?'' ''Izo. Izo Hadžiomeralagajusufučkurhasanović, Džunin prvi komšija!'' MBKL me pitao:''Ma s kim to pričaš?'' Pokrio sam rukom slušalicu. ''Nemam pojma! Neki Hadžiomeralagajusufučkurhasanović! Ime sam zaboravio!'' ''Hadžiomeralagajusufučkurhasanović, kažeš? Ti si gluplji od njega!'' ''A gdje je baba Džuna? Mogu li je dobiti?'', pitao sam. ''A jez dosadan, ne moš je, ba, dobit', Džuna ti je u Kanadi.'' EPILOG… Eto, simpatični gospodin Izo Hadžiomeralagajusufučkurhasanović nam je objasnio da je…aman,aman… prije nekih pola godine baba upoznala jako bogata čo'eka…aman,aman… malo su hodali, zavoljeli se…aman, aman i…otišla je s njim u Kanadu. Svi koji ste se htjeli napojiti s vrela Džunine mudrosti ostali ste kratkih rukava. Uredništvo 'SPIG'-a im želi puno sreće! Aman, aman… Glede gradnje dimnjaka molili bi sve autore astro i tarot blogova, a posebno one čudotvorce koji otimaju novac očajnim roditeljima bolesne djece da nam pojasne da li ima smisla upuštati se u gradnju i troškove s obzirom na skorašnji smak svijeta. Ako nas čitaju u Međugorju zamolili bi vidjelice da prilikom idućeg ukazanja umjesto dnevnog tečaja eura, dolara ili franka postave Gospi isto pitanje. A za sve Vas koji se na spomen Smaka svijeta od smijeha pobjegne malo pišakice za sam kraj moram citirati jednu od najvećih američkih legendi ikad – gospodina Woody Allena. Jednom prilikom Woodyu je na ulicama New Yorka prišao neki njihov probisvijet ala Vidoviti Milan i uzasrao se o skorašnjem sudnjem danu na što mu je stari kralj samo odgovorio: ''Nema problema, hoćeš li mi onda dati svoju bankovnu karticu!'' Bliži se propast Hrvatske, bliži se kraj svijeta, mi to znamo, al' ja se baš dobro osjećam. Dame i gospodo, za sam kraj: ARIJEM!!!!!!! Veselo, veselo… |
- 20:50 - Komentari (6) - Isprintaj - #
srijeda, 12.09.2012.
KAKO JE KLAUS SPASIO ŠIBENIK 4 (the final battle)
|
UVODNA RIJEČ Kad na TV Dnevniku čujemo vijest da je od razornog tsunamija poginulo 20 tisuća ljudi bit ćemo duboko potreseni cca 5-6 sekundi, a nakon toga obično okrećemo program i ubodemo emisiju o kućnim ljubimcima u čijem kadru stoji mali žuti mačić Pufi tužnih i vlažnih očiju. Voditelj će napomenuti da Pufi pod hitno treba udomitelja jer će ga inače morati uspavati, a nas će obliti suze kakav je to bešćutan svijet koji će dozvoliti smrt malog Pufija. Koga briga za smrt 20 tisuća ljudi kad će se možda još noćas Pufijevo malo srce ugasiti! Nakon ovog uvoda koji ne treba apsolutno nikom uronite u četvrti i zadnji dio sage o Klausovom spašavanju Šibenika. Drš'te gaće, bit će papreno ! KRATKI SADRŽAJ Mile Daglas, najobičnija šibenska protuha ulazi naoružan do zuba u gradsko poglavarstvo želeći ostvariti pravo na invalidsku mirovinu za sudjelovanje u ratu u kojem bio nije. Diže na noge kompletnu policiju predvođenu gospodinom Robertom Duvalovićem (kojem je to zadnji dan na poslu) i zagorskim alkoholiziranim stručnjakom za eksplozive Filipom Latinovićem. Nakon svirepog ubojstva nezavisnog zastupnika Kurčine Mile uzima sirotog Klausa za taoca. Otimaju punu Ininu cisternu i uz zvuke 'Narodnog radija' bježe pijući mlaki radler od grejpa… ŠIBENSKi SHOPPING CENTAR 'MAXI' 21.05 PETAK, NEKI IZMIŠLJENI DOMOVINSKI BLAGDAN (NERADNI DAN), SKUPA S BLAGDANOM SVETE GRACIJE BLAŽENE ( DAN PRIJE)+VIKEND =4 NERADNA DANA 16:32 Nigdje ni žive duše. Na ogromnom parkingu popularnog 'Maxija' samo 2-3 automobila. Jedna zaigrana mala mačkica veselo skakuće kraj smećnjaka. Metar od nje naslonjena crna najlonska vreća. U vreći ogromni vojnički ruksak krcat eksplozivom spojen na HPB uređaj. Pip! SEKUNDU I POL KASNIJE Prvo bljesak, a zatim…. BRAOOOOOONGBADABUUUUUUUUUUUUUUUMBUUUUUUUUUUUUUMBRAAAAAAAAAAPRAAAAAAAAAAAASSSSSSSSSSSSSSSSSSSSAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAMPŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠPŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠBAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAM!!! Od cijelog 'Maxija' i parkinga ostao je samo krater širine pedeset metara. Mramor, kamen, željezo…i prašina su zasuli okolne objekte. Isto se dogodilo sa popularnim narodnjačkim klubom 'Iju-iju-iju-ju' (u kojem je Mile Daglas nedavno uboden nožem zbog nesretne ljubavi), jednom kladionicom i još par objekata… Sve je nestalo u trenu. Peta točka je bila ona ogromna tvornica rezervnih dijelova za 'Audi' prije ulaza u grad, ali je, srećom, neko dijete s posebnim potrebama onesposobilo detonator i ukralo eksploziv. Tisuću i dvjesto zaposlenih je moglo zahvaliti Bogu. Sreća u nesreći je da su, osim dežurnih službi, te zgrade bile potpuno prazne i da je osim ogromne materijalne štete bilo samo nekoliko lakše ozlijeđenih. 16:30 (2 MINUTE PRIJE) 'A diš ti sa'?', pita san Milu koji se po glavi poliva vrućin radleron i vozija ka manijak. 'A di? U Bosnu! Kad se ova nesritna država uzasere protiv nas vitezova znaš da svi bižimo u Bosnu! Tamo nan svi morete popušit' kurac!' 'A štaš sa menon?'' 'Tiš samenon u Bosnu i tamo ču te nedi puštat...na nekom proplanku... Koji češ mi kurac? Nisi opasan! Ma šta ja znan možda te i ubijen…ma zapravo kako ti očeš…'' ''…dž-dž-dž-dž..(nabrijane gitare)… IZLIZANE TRAPAR'CE, KOŽNE ČIZMICE… USIJANE KACIGE….'' Cisterna je pičila 120 km/h. Mile je kendao glavom u ritmu Islamovićevih urlika. Pretjecao je sve živo i neživo, uletao u škare, vozio cik-cak, a iza cisterne se naredalo desetak automobila sa policajcima u civilu plus vozilo hitne pomoći. Svi su skinuli košulje i ostali samo u potkošuljama kako Mili od pogleda na uniforme ne bi skočio tlak. U prvom automobilu sjedili su Duvalović i Latinović. 'Vrag ga zel! Kakvo sranje će napravit!', vrištao je Latinović. 'Kakvo sranje? Pa ne zna da ga pratimo.', reče Duvalović prolazeći pored tabele 'Unešić'. 'Ne brine mene taj kreten već HPB, moj Robert, HPB. Kladim se da budala ne zna da je domet odašiljača 15 kilometara. Kad se bude izgubil signal HPB to bude prepoznal isto kao da mu je srce stalo.' 'Pa šta bi moglo doć do eksplozije?', zapita Duvalović panično. ''I to ne jedne, pazi št…'' Detonacija! 'Ili grmi, il' se zemlja trese, il' udara more u brijegove, niti grmi, nit' se zemlja trese, nit' udara more u brijegove' već je nešto puklo u pičku materinu. Jakost je bila tolika da su se one vjetrenjače-elektrane trenutno zaustavile, a ogromna neonska tabla 'MAXI' je preletjela brdo i završila u tvornici avionskih motora u Brodarici. Za tablu je bila zalijepljena potpuno garava mačkica u zaigranom položaju… 16:33 Čuvši esplozije Mile je trenutno problidija ka krpa. I prvo smanjija muziku. A onda ugasija. Ne znan koji kurac ljudi idu stavjat esplozive umisto da doma supaju kruv u tečicu s mlikon. Sa mu je krivo šta je toliko toga razorija, a cilo vrime je mislija da je opasan frajer. Najobićnija piška! 16:52 Saobračajna trista metri ispri nas. Neki pijani tukac se s kamijonom zalipija u bankinu i okrenija na bok. Vozija je voče i povrče. Cesta zakrćena kumpirima. Kolona autov. Rotirke. Špalir policije. Mile zaustavija cisternu. Vadi me vanka. Moli me da mu dodan pištoj iz pretinca da mi ga turne jope u usta. Ja san se izvija i uzeja uzija ali umisto da mu ga dan…. Skupija san svu hrabrost koju san ikad ima i….tuta forca ga opalija nogon u jaja. Fljasnilo je ka da si zalipija šnicelon o zid. Raskrećile su mu se oći i zacrvenile uši. Od siline udarca meni je pukla japanka. Onda san mu tija toliko toga reč ali mi fali fond riči pa san ga zalipija čelon u nos. On je blenija u me i drža se za jaja i krvavi nos i poćeja je teći prema minskon polju. Ja san se prvi put u životu osiča velik ka moj veliki idol veliki blek. Preplavila me sriča. Ka dan san jeba. 16:54 Kad je Duvalovič vidija šta se desilo oma se zatrća za njin. Latinovič je vika:'Roberte, vrati se tam je minirano!' Ovaj je bija toliko bisan da ga ni bilo briga ni za mine ni za pištolj u Milinoj ruki. Samo ga je tija naprobijat kako nije još nikog u ciloj svojoj karijeri. S obziron na svoje godine teka je ka zec. Pretrćali su jedno dvista metri i Robert ga je skoro sustiga a onda se Mile šupak okrenija i zapuca na starog ćovika. Metak je proša dva pedlja od Robertove sljepoćnice a onda je ovi skočija i uspija uvatiti Milu za noge. Pa je koliko je dug i širok, a Robert ga je poćeja cipelarit ka lud. ''Šta je, đubre? Leža bi a ne bi radija milu ti mamu jeben! Svi vi #&?+*## !!# (jedna jako ružna psovka) jedete govna majku vam jeben u pičku !''' Mi smo gledali s ceste, a Pjotr Puškin je iša od jednog do drugog policajca i molija pušku al mu je niko nije tija dat pa je ovaj počeja ljutito kričat po ruski. Milina glava je bila prekrivena krvinon jer mu je Robert polomija sve zube. Tuka ga je šakama i laktovima i kolinima i petama i vrhovima postolov, a naša je i neku granu pa ga je malo mlatija i s njom. ''Sutra iden u pemziju! Platičeš mi za sva ona govna koja mi seru po glavi cili život. Majku li van jebem bandicku!'' Mile se nekako uspija digniti i jedva je staja na klimavin nogama. Okrenija se kada če uteć, a Robert se ka mlada leopardova ženka odrazija više od dva metra u zrak i iz trostrukog okreta ga spetlakturarno zalipija petom u donju vilicu. FLJAS! Od siline udarca Robertu je odletija postol. Vilica je škljocnila, krnjavi zubi su se rasuli po travi,a Mile se skljoka ka prazna vriča. Robert ga je od dragosti pogodija još jednom nogom u rebro. Nakon toga mu je stavija lisice…i opalija mu još jednu triščicu. S ceste se čuja aplauz i jedan mladi preplašeni policajac se od sriče zateka prema Robertu ali……………BUUUUUUUUUUUUUUUUM….. nakon jedno pedeset metri siroće je raznila mina, ali ga,sriča, nije puno raznilo pa su ga grobari dva dana kasnije obukli bez problema. 00:15 Robert se nekako dovuka do kuče u Meterizama. Od umora je jedva diza noge. Bija je na hitnoj, pa u policiji, pa je mora dat miljun izjava novinarin… Kolege su mu u kancelariji namazali stolicu sa lipilon ali im je fora propala jer do kancelarije ni ni doša. Sa ženon i unucima se čuja se bar dvajset puti kako bi in potvrdija da je sve okej. Bili su u Vrpolju kod njegovi matere i oca, a njemu se ni dalo ič do Vrpolja nego in je ćvrsto obeča da sutra ćin se digne ide oma kod njih i vodi ih na kolaće i odojka, a navečer ako bude moga, i u kino. Ispri kuče ga je malo ćudilo zašto mu ne gori ona plafojera iznad vrat ali je isto nekako uspija napipati kvaku i gurniti ključ u bravu. Tija je upaliti svitlo a ono ništa. Nije radija ni frižider. Bilo je mraćno ka u šupku. Nekako je naša katridu i dovuka je do ploće s osiguračin, popeja se i osjetija pod prstima da je fidova doli. Diga ju je, a onda je na ploči sa osiguračin nešto jako zajiskrilo. Robert se trznija, izgubija ravnotežu i opalija tuta forca glavon o staru ukrasnu singericu. Mrak. Susjeda je ćula buku i zvala hitnu. Par dana je leža u bolnici u dubokoj komi. Kad je otvorija oći iznad njega je staja prekrasni starac u bilon ogrtaću, sa krilima i zlatnin koluton iznad glave. Robert se na prvu ućinilo da je to Tuđman. Starac se samo nasmija i reka: ''Dobro nan doša Roberte u Kraljevstvo nebesko! Ja sam Sveti Steram! Široko srce Stvoritelja našeg prima te u okrilje svoje. Amen.'' ''O jebem te robijo!''…promrmlja Robert i brizne u plać…a anđeo Gabrijel mu pruži papirnati šudarič da obriše suze. ************************************************************* LATINOVIĆ? Robertov prijatelj se nakon ove drame nije trijeznio dobrih mjesec dana, a onda je slijedio povratak Filipa Latinovića na bauštelu. U znak poštovanja prema svom tragično preminulom prijatelju svom malom šnauceru je dao ime Robert… A PJOTR PUŠKIN? Pjotra se tereti za smrt četvero ljudi…iz nehata, ali kako do zaključenja ove epizode nije bila još niti jedna parnica, stvarno Vam ne bi znali reći ništa o njegovoj sudbini. Budući da je šibenski teroristički akt prešao granice Lijepe naše i imao veliki odjek u svjetskim medijima glavni urednik magazina 'Snyper' Timothy Masterson je zbog izbora Pjotra kao jednog od najboljih svjetskih snajperista bio izložen velikom pritisku javnosti iako je osobno i dalje uvjeren da je ovaj 'creme de la creme' svjetske snajperske scene. U rangu sa legendarnim Bwalom Mufasom iz Ruande. Bwala je ušao u legendu kad je u travnju 2006. svojim tri i pol metra dugačkim snajperom 'Revolution' u sumrak ustrijelio vođu pobunjenika Zaw'aala Balumbu iz daljine veće od četiri tisuće metara. Gospodin Masterson i svekoliko čitateljstvo 'Snypera' Pjotru jedino malo zamjeraju što je nakon dijagnosticiranja problema sa disperzivnim dupliranjem optičkog žarišta nastavio pucati po ljudima… MILE DAGLAS? Osim oružane prijetnje, svirepog ubojstva, pokušaja ubojstva, svjesnog ugrožavanja ljudskih života, otmice cisterne i općeopasne terorističke radnje u kojoj je došlo do uništenja javne imovine u vrijednosti četiri milijuna eura časna šibenska sutkinja Gertruda Muljanović nije vidjela neki razlog za zadržavanje okrivljenika. (Milin stric je inače velika faca….ali, psssst !) Kako mu je dokazana smanjena psihička ubrojivost i kako je liječnički konzilij okupljen na janjetini u Boraji jednoglasno ustanovio da je janje odlično pečeno…pardon…da pacijent pati od teškog depresivno-šizofreno-kompulzivnog poremećaja zadržan je na hospitalizaciji, ispitivanju i doživotnoj liječničkoj skrbi u privatnoj klinici 'Radost' u Zagrebu. Moglo bi se reći da je Mile Daglas postigao ono što je htio. POSLJEDICE MILINE DEVASTACIJE? Šibenski ljubitelji shoppinga, narodne glazbe te sportskog klađenja (a nema ih malo) su brzo došli na svoje. Trgovački centar MAXI i ostali devastirani objekti su, zahvaljujući šibenskim neimarima, obnovljeni brzinom munje. Šibenik je još jednom dokazao da je među najperspektivnijim gradovima u Hrvatskoj. Svi oni napisi o gradu-hadezeovskoj lešini su čista laž. Veseli rafali povodom ponovnog otvaranja narodnjačkog kluba 'Iju-iju-iju-ju' su postali pravi hit na Youtubeu. DEBORAH? Deborah Daglas se godinu dana nakon smrti majke (da, da umrla je sirota) prijavila za emisiju 'Ljubav je na selu' i upoznala je krasnog muškarca iz Čepina. Njihova veza je razgalila srce TV gledateljima i u grandioznom finalu Deborah se udala i na svom facebook profilu objavila da je prvi put u životu sretna. Fotografije na kojima ih po izlasku iz crkve lopatama posipaju sa nekoliko tona ružinih latica objavljene su u svim hrvatskim ženskim revijama. RTL ih je nagradio sa putovanjem u Tunis, ali do putovanja nikad nije došlo jer je nepunih mjesec dana nakon udaje Debrinog supruga usmrtio rasplodni bik Rogonja. A JA? Ka se sve malo sleglo ja san izbifla dvanajst parov na koji su se moji dragi Šibemčani po cilon svitu kladili i digli smo ni manje ni više nego tridesećetri miljuna kun ali novci nika nisu došli u šibemsku blagajnu jer su jenostavno…nestali. Sumnja se na jedno govno al ja ne bi tija širit defrizoma…derozmifan…deziforn…. Da bi stvar bila još gora jedan dan san ocu pomoga šalovati neku ponistru, pa san sa skal i opalija glavon u bloketu. Nisan pa u komu i umra ka naš dobri Robert Duvalovič ali više nikad u životu nisan uspija predviditi niti jedan jedini par…osim na sriču. Ali jebeš to…nije to posa. Ma znate šta? Mene je moj ćača naućija da kad je najteže uvik zapivan: ''…NA RIVI TE ĆEKAN JAAAAA KA ĆEŠ MI DOČI UŽIVAČEMO MIIIIIII U ŠIBENSKOJ NOČI, A GLEEEE DIVNOG MJESECA SJAJ ŠTO OBASJAVA KRAJ, DIVNI MOJ ZAVIČAAAAJ…'' THE END ********* |
- 09:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #
nedjelja, 09.09.2012.
PACIFISTI I LUĐACI
|
''HeHeHeHeHeHeHeHeHeHeHeHeHeHeHeHe...HiHiHiHiHi'HiHiHiHiHiHi..HoHoHoHoHoHoHoHaHaHaHaHaHaHaHa...HeHeHe...'' Joker Bilo je to godine gospodnje 1938, dana 30. rujna kad je sklopljen Munchenski sporazum. Hitler je tim komadom papira, na brzinu nažvrljanim riječima, tijesno natipkanim na singerici uspio predriblati Ligu naroda kao Maradona trome Engleze na mundijalu 86'. Drittes Reich je tim ugovorom ( na način da je zveckao oružjem) mirnim putem dobio dio Čehoslovačke nakon tihog aneksiranja Austrije. E pa kad su mogli švabe, pomamili se isto mađaroši i poljaci ( namjerno napisano malim slovom) koji su također zatražili dio teritorija jadne Čehoslovačke jer izgleda da ispred naziva države imati nadjev '' velika'' je kolektivna društveno-nacionalna bolest od koje ne boluju samo naša draga srbadijska braća. Zbog dobrih ljudi najebu još bolji ljudi. I tako je naš Adolf sjedio za stolom s još nekoliko svojih crnokošuljaša, ratoborno namrgođenih gubica i očiju ( uključujući i onog povijesnog propuha Mussolonija) naspram grupe inteligentnijih, razboritijih, ljudi s diplomama prestižnih europskih učilišta, te nadasve ljudi s miroljubivim osobnostima i svjetonazorima koji su vjerovali da se sve može riješiti riječju i besjedom. Teče za tim stolom razgovor za razgovorom, dogovor za dogovorom i gospoda iz Lige naroda svakom riječju se sve više zavaravaju da rata neće biti, ako samo malo još popuste Hitleru dok se suočavaju s njegovim eksapnazionističkim zahtjevima i uvjetima. Njihovi pacifističko nastrojeni umovi ne mogu pojmiti ni podnijeti ideju nasilja kao nečega što bi moglo riješiti njihove trenutne probleme. Da su umjesto svojih pacifističkih ispravno–književnih oblikovanih riječi upotrijebili otvoren dlan šake pa opalili Hitleru trisčetinu jednu s lijeve, jednu s desne strane lica takvom snagom da mu brčići i frizura iz zalizanog stanja odmah prijeđu u ježovito jurišno stanje, ne bi u sljedećih šest godina poginulo 55 milijuna ljudi bez obzira koliko Njemačka bila vojno superiornija u to vrijeme. Dragi moji to bi bio svijet. Zamislite, da su ti iz Lige naroda imali imalo nasilnog karaktera u sebi, danas ne bi na ovim prostorima bilo u rječnicima riječi kao ustaša, partizan, četnik- ne bi bilo Auschwitza, Bleiburga, Jasenovca, možda čak ni Borova naselja i Vukovara koji su mogli ostati mali dosadni i veseli industrijski gradovi... Usput onako rečeno, znate li kad je pero jače od mača? Samo onda kad je u službi mača! Luđacima i ratnim huškačima se na kraj samo može stati brutalnom silom. Pacifizam je ona utopijska misao koja se može opisati riječima koje možete naći samo na SPIG-u – Lezi lebe da te jebem. Pogledajte samo filmove koje gledate, knjige koje čitate, većina njih završava tako da glavni protagonist šakama ili otkidanjem glave antagonistu riješi problem koji ga muči, recimo, jednih već šesto stranica neke knjige. Svi podsvjesno vjerujemo da nasilje rješava nasilne probleme. Pošto dragi moj kolega iz SPIG-a nikad nije pročitao knjigu takvog tipa, a sve što je pročitao je tiskano iz biblioteke Jutarnjeg lista i EPH te ima maksimalno 65 stranica s koricama i sadržajem ne prelazi teme iz relacija Triglav-Vardar, Đerdap-Jadran, spustit ću se na njegovu razinu. Znači ovako. U Darkwoodu živi Zagor. Tamo vježba, lovi divljač, rješava probleme divljeg zapada, Chicho mu kuha, čisti za njime, trpi njegove mušice, prava pravcata idila. I jednog dana čudna limena stvorenja izvrše invaziju na njegov voljeni Darkwood i spale mu onu kolibu na kojima nikad nema nacrtanih vrata. Ti zli roboti pripadaju nikome drugome nego Hitleru Divljeg zapada, profesoru Hellingenu, koji je stigao ni više ni manje nego ravno iz pakla. Zamislite sad da je naš Zagor pacifista i probleme s Hellingenom rješava putem razgovora i diplomacije. Chicho skuhao gulaš od najbolje srnetine, spremio karpačo od lososa, nabavio ruski kavijar, servirao najbolje meksičko bijelo vino i to hladno. '' Dobra večer profesore'', počne Chicho, '' samo se vi smjestite pokraj vatrice i popijte pelinkovac. Zagor će vam se momentalno pridružiti!'' Pa tko bi to pacifističko sranje itko normalan pročitao? Ne, naš Zagor je pametan iako ne izgleda tako. Pametniji je od Hellingena, unatoč tome što je ovaj prokužio sve uređaje od Akronijanaca i njihov jezik, te zapravo tehnički bio prvi čovjek u svemiru ( Zagor drugi, pa tek onda Gagarin) jer naš Zagor sasvim po jednostavnom receptu bez imalo pičkaranja riješi invaziju na Darkwood. Prvo kamenom sjekirom porazbija sve robote i njihove kvantno matematički napredne procesore i servo-motore, a potom lijevom i desnom pesnicom katapultira Hellingena ravno van Kumove slame. Naš Zagor ne radi po principu '' tko tebe kamenom ti njega kruhom. Već '' tko tebe kamenom ti mu odreži obje šake'' pa neka se misli. Breivik u Norveškoj pobio 77 ljudi ( Hitlerjugend i Modern Warfare 2 škola) . Psiholozi rekli da nije lud i dobio 21 godinu zatvora. Podijelite 21 sa 77 pa ćete dobiti točan broj onoliko koliko pacifisti cijene ljudski život u eurima. Pacifistička ološ mu je još i oprostila jer kažu da mržnja vodi u tamu. Baš je krasna ta pacifistička apatija. Oprostiš nekome tko ti ogrebe auto, nekome tko ti u gužvi nagazi na nogu i 77 ljudskih života. Valjda je to unutar dozvoljenog broja ljudi kojeg za života možeš pobiti, a da ti oproste. Ali zato utaji novce državi i kume dobiješ deset godina za svakih tisuću eura. Bojim se što bi bilo da su ga proglasili ludim. Vjerojatno bi imao onu elektronsku narukvicu na nozi i bio na psihijatrijskoj kućnoj njezi, a država bi mu plaćala režije i spizu ( sad mu plaća samo spizu). Ali neka se pacifisti ne boje. Pojavit će se još cijela pukovnija Breivika. Najbrži put prema ratu je kroz pacifizam jer pacifizam ignorira nasilje, niti ga kao takva zna prepoznati. Možda bih vam preporučio da pročitate Svena Hassela ili možda Zvjezdane jurišnike, ali vraga crnoga će te vi to pročitati jer ni vi na blogu, kao ni moj kolega, se ne možete umno pokrenuti nimalo s ovih prostora (znate, postoji pisana riječ i izvan bloga). SPIG na žalost više nije ono što je na početku bio, niti je ono što je trebao biti. Postao je neka vrst interaktivne slikovnice namijenjene polupismenim plemenima. Vjerojatno je i ovaj tekst što ga čitate cenzuriran jer dragi moj kolega i prijatelj Spigorovski, svako jutro kad se probudi i pogleda u ogledalo vidi literarnog križanca između Dežulovića i Coelha s jajima i kurčinom Rocca Siffredia. Jednostavno se ne možemo dogovoriti. Zato je ovo moje zadnje. SPIG odlazi u solo vode. Luxon LePePe su odjavljuje… …zauvijek! P.S. Poseban pozdrav teti Wind. I da je nisam osobno upoznao, svejedno bih rekao da je ona, gledajući njene postove, jedna od rijetkih normalnih i veselih osoba ( nekako mi je super kad žena prekomjerno pičkara) u blogosferi. Blogosferi koja obiluje pretencioznim polu piskaralima bez pokrića. |
- 19:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #
petak, 07.09.2012.
KUTAK ZA DIKTATORE
|
'NORMALNO DA NA KUBI POSTOJI OPOZICIJA…ALI SU SVI U ZATVORU'' Fidel Castro Zahvaljujući iznenadnom napadu inteligencije pojedinih nakladnika čije su knjige dosad skupljale prašinu, u Hrvatskoj je u zadnjih nekoliko godina strahovito poraslo tzv. kiosk izdavaštvo. U šumi gluposti kojima su trafike doslovno zatrpane zalome se i neke odlične stvari, a vjerujem da ste svi primijetili koji su naslovi među omiljenijima. Titova kuharica, Titovi razgovori, Titov sprovod, Titove žene, Titovi dani pred smrt…. Na sam spomen njegova imena većina njegovih oponenata gubi kontrolu i ne odgovara za svoje postupke. Pa tko onda kupuje te knjige? Ovakvi kao ja? Ne znam baš! Ako što ne podnosim to su ljudi koji će doživotno glasati za HDZ pa čak i onda kad bi im čelništvo HDZ-a na kuhinjskom stolu silovalo majku, oca i suprugu. To su isti oni nesretnici koji su u ekstazi rušili socijalizam, a sad kad su nas njihovi miljenici uništili do kraja uviđaju da je 'doba tamnice naroda' imalo i nekih dobrih stvari. KAŽU DA SE U JUGOSLAVIJI ŽIVJELO BOLJE. NIJE BOLJE NEGO ČEŠĆE. Đermano Ćićo Senjanović Tito je u kolektivnoj svijesti postao istovremeno i pop-ikona ravna Elvisu i monstrum reda veličine Pol Pota (o kojem ćete više saznati u današnjoj epizodi). Najbitniju činjenicu vezanu uz njegov lik i djelo Titovi mrzitelji najčešće prešućuju. Podsjetimo! Od zemlje koja je nakon 2. svjetskog rata imala skoro 40% nepismenog stanovništva napravio je jednu od gospodarski najjačih sila na svijetu - svojevrsnu inačicu današnje Kine. Moj Šibenik je npr. po industriji bio treći grad u bivšoj državi, a sad je postao najobičnija hadezeovska lešina koja zaudara na kilometre. I svatko tko to ne želi priznati je najveći neprijatelj ove zemlje! ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU… Pokojni predsjednik Tuđman se grčevito borio da bude Tito nakon Tita, ali umjesto da se ulovio stvari koje jednu normalnu državu čine državom priprosta budala je preuzela samo vanjsku ambalažu što će reći - šepurenja u bijelim odorama, vojne mimohode, hiperprodukciju činova i odlikovanja, one tragikomične počasne straže i općenito patriotski kič na razini dućana 'sve po 8 kuna'. Svijet je na te zaostale ceremonije reagirao otprilike isto kao što se mi danas smijemo Makedoncima koji su potonuli u govna do kraja, ali se zato pretrpavaju monumentalnim povijesnim spomenicima bez ikakvog reda i smisla. Odmah mi padaju na pamet Kazahstanci koji su nakon 'Borata' odlučili snimiti film u kojem će svijet upoznati njohovog junaka Ablai Khana koji je prije 300 gpdina u mitskoj bici na rijeci Bulatny porazio strašne Džungare. Za film su angažirali Miloša Formana kao producenta, a glavna uloga je povjerena Jason Scottu Leeu (glumio Brus Lija). 'Nomad' je koštao 50 milijuna dolara, a u SAD-u zaradio oko 80 000. Prva asocijacija na Republiku Kazahstan nakon ovog megaspektakla? Boratovo govno u vrećici. ZATO ŠTO PAMETNIJI POPUŠTAJU BUDALE VLADAJU SVIJETOM Tito diktator? Tuđman diktator? Nemojte me zajebavati! Pa to su male bebe! Zaronimo u čaroban svijet diktatora na način na koji to još nikad niste… (Izvor:Jutarnji list) KIM JONG IL – SJEVERNA KOREJA Jedna žarulja po domaćinstvu, 200-300 grama hrane po glavi stanovnika, ogromna stopa smrtnosti kod djece, nema interneta, nema kontakata sa vanjskim svijetom, nema kafića, diskoteka, restorana. Mladima je izlazak dozvoljen jedino nedjeljom popodne i to u šetnju po parkovima. Usred svake četvrti nalazi se vojarna, mladi su obavezni provesti u vojsci dvije do tri godine tako da Sjeverna Koreja u redovnom sastavu ima najmanje milijun vojnika, a u pričuvi još toliko. O pustim koncentracijskim logorima u kojima se obračunavaju s neistomišljenicima nećemo ni govoriti. Jedna od najvećih bizarnosti je svakako potpuno prazan grad na jugu zemlje (ako se sjećate Baracka Obame i njegova posjeta Južnoj Koreji kad je s graničnog prelaza promatrao dalekozorom, e, gledao je upravo tamo). Znači u tom gradu duhova ne živi nitko, ali je zato cijeli premrežen razglasom s kojeg cijelu noć sviraju borbene koračnice kako bi njihovi južnokorejski susjedi imali dojam života i…drhtali. Na satelitskoj snimci Sjeverne Koreje svijetli jedino glavni grad Pyongyang, a ostatak zemlje je u potpunom mraku. Najjeziviji detalj smo ostavili za kraj! Svi se sjećamo scena sprovoda Velikog vođe kad se narod bacao po zemlji i lupao glavom o pod. Iako sam, kao i većina, ispočetka bio sto posto uvjeren da je u pitanju izrežirana trećerazredna predstava ovaj detalj me uvjerio u suprotno. Pazite sad! Nekoliko mjeseci nakon rođenja djeca se ODUZIMAJU roditeljima i smještaju u državne vrtiće. Tu borave od ponedjeljka ujutro do subote poslijepodne kad ih preuzimaju roditelji. Dakle – šest dana u tjednu u te male mozgove sa utiskuje samo i jedino: Vođa, Armija, Partija, Vođa, Armija, Partija… Pa kako bi se Vi osjećali da Vam netko nakon trideset godina sustavnog ispiranja mozga saopći da je Vaš vođa umro od prevelike brige za svoj narod? TURKMENBASHI – TURKMENISTAN Neki su obožavali Disneyeve crtiće. Pojedini vole cvijeće Neki pišu poeziju. Osim dosadnih i ispraznih Sjevernokorejanaca u čarobnom svijetu diktatora i njima sličnih postoje i oni, koji ushićeni vlastitom veličinom, u sebi prepoznaju umjetničku crtu i…probajte si samo zamisliti život kad Vam netko takav kroji sudbinu. Moj osobni favorit je predsjednik Turkmenistana. Ima čovjek mašte. Idemo redom: -zatvorio je sve biblioteke -ukinuo balet, kazalište, filharmoniju,operu i cirkus -zabranio je pjevanje na play-back -zabranio je zlatne zube -zabranio je satelitsku i kabelsku televiziju -zabranio je mladima brkove, bradu i dugu kosu -zabranio je priznavanje diploma stranih fakulteta Dalji pothvati su : -usred pustinje je napravio 18 milijuna dolara vrijedno stanište za pingvine -kruh je nazvao prema svojoj majci -svaki građanin kad napuni 62 godine ima pravo na slobodan dan -država mu je dužna darovati novac za nabavu žrtvenog ovna -promijenio je imena mjeseci i dana u tjednu -dao je izraditi najveću cipelu na svijetu kao 'simbol velikog koraka Turkmenistana u budućnost' I za kraj: Napisao je filozofsko-duhovnu knjigu 'Ruhnama' koja je proglašena, nakon Kur'ana drugom najvažnijom knjigom u povijesti čovječanstva 'Ruhnama' se uči na svim školama i fakultetima, a za dobiti bilo koje radno mjesto treba odgovarati na pitanja iz 'Ruhname' Organiziraju se natjecanja u izgovaranju 'Ruhname' napamet, a prevedena je na više od trideset jezika…od kojih je jedan-zulu. POL POT – KAMBODŽA Jedan od najmonstrouznijih diktatora u povijesti ljudske civilizacije vladao je samo četiri godine. To mu je bilo sasvim dovoljno. Komunističkom ideologijom se zarazio za vrijeme studiranja elektrotehnike u Parizu. U to vrijeme se priključio omladinskim radnim brigadama i 1950. sudjelovao u gradnji jugoslavenskog Autoputa bratstva i jedinstva. Vraća se u domovinu i dolazi na čelo Partije. Bilo je to vrijeme Vijetnamskog rata i preko Kambodže je Sjeverni Vijetnam opskrbljivao svoje snage na jugu. Amerikanci odgovaraju žestokim bombardiranjem u kojem je poginulo 600 000 ljudi (to nije bilo prekomjerno bombardiranje, najvjerojatnije se pilot nešto zabunio), a nakon toga svrgavaju Pol Pota s vlasti i stavljaju marionetski režim. Nakon što su Amerikanci izgubili rat, Pol Pot i njegovi Crveni Kmeri u travnju 1975. trijumfalno ulaze u glavni grad Phnom Penh. Glupa raja je kao i sva glupa raja svijeta bila u euforiji, a tad je počelo… Za početak Pol Pot je odlučio raskrstiti sa svim dotadašnjim povijesnim naslijeđem i 1975. (godina mog rođenja…hm) proglasio – nultu godinu. Nakon mnogo lita Kampućija se budi! Kako je smatrao da su gradovi centri dekadencije odlučio je iseliti čitav Phnom Pen (2 i pol milijuna ljudi) izdavši proglas u kojem je stajalo da su Amerikanci odlučili bombardirati grad. To je bila najobičnija izmišljotina jer su ovi tada već bili pobjegli iz Vijetnama. Kompletno stanovništvo je raspoređeno u poljoprivredne zadruge sa svrhom stvaranja 'utopijskog agrarnog socijalizma'. Samo nekoliko dana nakon dolaska na vlast ukinuo je novac, svu novčanu dokumentaciju i spalio sve banke. Kako je njegov cilj bio stvaranje 'Novog čovjeka' – revolucionara, ateista i poštenjaka bez individualizma morao je ukloniti sve što mu je stajalo na putu. Za početak se pozabavio religijom i postreljao sve budističke, kršćanske i muslimanske svećenike. Nakon toga je muslimanima poslužio svinjsko meso. One koji su odbili strijeljao je odmah, a one koji su prihvatili strijeljao je nakon tjedan dana jer 'oni koji su izdali vjeru, isto tako jednog dana mogu izdati i njega'. Ništa bolje nisu prošli ni kršćani, a kako su budisti činili većinu stanovništva njih je poštedio…ali je srušio sve budističke hramove. Slijedeći na redu su bili apsolutno svi birokrati iz prethodnog sistema, a tad su na red došli…hm, čitatelji 'SPIG'-a i ja! Kako nitko ne bi trovao nadolazeće generacije pričama iz povijesti krenuo je u obračun s intelektualcima. Prvo je pobio sve fakultetski obrazovane, pa one koji su govorili strane jezike pa one sa srednjom školom. Najveća bizarnost je došla na kraju! Poubijalo je i one koji nose – naočale!!! One im sigurno trebaju za čitanje, a to nije bilo poželjno u zemlji u kojoj su spaljene sve knjige. Također je ukinuo i – bolnice. Povećala se smrtnost starije populacije koju je Pol Pot mrzio kao 'nositelje klice prošlih vremena'. Starci su masovno umirali i u poljoprivrednim zadrugama gdje se uzgajala riža – jedini proizvod Kambodže. Egzekucije su se obavljale svakodnevno. Ubojice su najčešće bila djeca između 11 i 14 godina, a kad bi ponestalo municije 'odabranicima' su se probijale glave bambusovim kolcima ili bi ih gušili plastičnim vrećicama. Zbog nedostatka hrane dnevno je umiralo tisuće ljudi…. Najstrašnije u svemu je bilo što je Pol Pot bio cijenjen član nesvrstanih i Tito je bio oduševljen 'kampućijskim putem u socijalizam') pa mu je redovito slao pomoć u traktorima (koji su zapravo bili paravan za…), oružju i…najstrašnije – plastičnim vrećicama. Iz Rijeke je 1977. isplovio trgovački brod 'Hrvatska' s pomoći za prijateljsku Kampućiju sa oružjem i - pet milijuna plastičnih vrećica. Dakle, Tito možda i nije bio diktator, ali komad kretena svakako jest! Budući da se Pol Pot kao i sve vođe 'veće od života' odlučio malo teritorijalno proširiti pa se okomio na susjedni Vijetnam. U siječnju 1979. Vijetnamci su ulaskom u glavni grad srušili režim Crvenih Kmera. 'Brat broj 1' (kako si je tepao) je s nekolicinom pristaša pobjegao u džunglu i vodio gerilski rat. Umro je 1998. Tijekom Pol Potovog četverogodišnjeg mandata usmrćeno je više od 2,5 milijuna ljudi. ZAKLJUČAK Iako se razumnim ljudima od pojma diktatora i diktature diže kosa na glavi broj onih koji ne znaju misliti svojom glavom je toliki da čovječanstvo i nije zaslužilo ništa drugo nego da ga jednostavno nestane. Tu npr. ubrajam sve one koji ne glasuju kao normalni ljudi što će reći - ili iz interesa ili razumom…već srcem. Ako ne vjerujete odat ću Vam ime našeg budućeg premijera. Molim veliki aplauz za hrvatskog premijera Tomislava Karamarka!!! Srce ti jebem! |
- 11:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #
utorak, 04.09.2012.
SVAKI JE ŽOHAR SVOJOJ MAJCI NAJLJEPŠI
|
MRŽNJA- snažni osjećaj koji nagoni da se komu želi ili da mu se čini zlo, bolesno stanje neprijateljstva. 'RJEČNIK HRVATSKOG JEZIKA' Vladimir Anić, 1991. PRIČA O HRVATIMA KOJI MRZE HRVATE Bilo je to prošlog ljeta. Slučajno sam se zatekao u kafiću kraj društva u kojem je bio jedan debeli Splićanin i nakon dosta alkohola uhvatiše se teme koja je dosta uobičajena na ovim prostorima - Purgeri!!! Nije to bila samo 'fudbalsko-navijačka' mržnja prema Mamiću, Markoviću Bandiću i reprezentaciji već se išlo u toliku krajnost i pričalo o nekom razbijanju auta sa ZG tablicama i vjerujem da se u neposrednoj blizini pojavio neki Zagrepčanin da bi mu veselo društvo možda čak i razbilo pičku. Vrijedilo bi napomenuti da je dotični Splićanin koji bi razbijao aute bio star četrdeset i nešto i da je vozio neki, stari drndavi Yugo. Pjesnički rečeno…Ološ ! A sad slijedi druga krajnost! ********************* Ove subote sam bio na momačkoj večeri u jednoj fantastičnoj konobi nedaleko od Trogira. Kompletno društvo je bilo iz Zagreba i ekipa je bila toliko dobra da to nisu istine. Budući da sam valjao pizdarije kao i obično jedan 'brat po gemištu' je bio oduševljen količinom gluposti koje mogu izbaciti u jednoj minuti. Priča koju nam je ispričao je prebizarna, ali zorno dokazuje koliko smo svi skupa jadni. Dakle, on kao zakleti 'Dinamovac' je prošle godine sjedio u birtiji, a na televiziji je igrao 'Hajduk'. Malo je cugao, malo pušio, malo gledao prema ekranu i odjednom je konobar mrtvo-hladno promijenio program. Dalji razgovor je tekao otprilike ovako: -Kaj radiš, pa vrati na tekmu? -Ka'e? Koji će ti kurac ti dalmatinski tovari? -Kako to možeš reć' pa ne igra svaki dan hrvatski klub u Kupu UEFA. -Jebo te 'Hajduk'… I da ne duljim, riječ po riječ, skupilo se par pijanih BBB-a gurnuli su ga i dobio je šakom u glavu. I to od svojih. Ološ…rećemo! PRIČA O SRBIMA KOJI MRZE SRBE A sad sedamo u kola i idemo 400 kilometara u smeru Rumunije. Točnije, idemo u bivši glavni grad SFRJ u kojem već milijun godina postoji antagonizam koji meni nikad neće biti jasan. Dok mržnju između Splita i Zagreba još i pokušavam objasniti (razlika u mentalitetu, Split radi Zagreb se gradi (Split inače radi - moj kurac!), mržnja prema reprezentaciji…) srpski slučaj je čisti SF. Išli ste u istu školu, lovili iste ribe, duvali gandžu, nakon zadnjeg dana škole parali sveske i bacali ih u vazduh, očevi su vam četnici i jako su voleli Arkana i Slobu, cepate košulje na Cecu, Seku, Milu Kitića, Himzu Polovinu i DJ Krmka (EKV, Električni Orgazam, Rambo, Koja i Partibrejkersi su, po vama, za pičke)…i toliko toga zajedničkog delite osim što ti tog hohštaplera ne možeš živa da podneseš jer si ti Delija, a ovaj Grobar. To što mrziš mene jer sam ustaša, to što mrziš pedere, židove, cigane, pismene... u potpunosti razumijem, ali mi stvarno nije jasno koji kurac si postigao u životu kad završiš u ćuzi jer si svog brata Srbina proburazio nožem. Ili sam ja glup pa to ne shvatam! PRIČA O SRBIMA KOJI MRZE HRVATE Bio je 14,05,1990. Imao sam 15 godina i krenuo u prvi srednje. Vozio sam se dvojkom sa Zameta prema elektro-školi. U rukama mi je bila 'Marlboro' najlon vrećica sa knjigama i bilježnicama i ploča 'Alchemy-live' od Dire Straitsa ( stvarno sam nosio tu ploču, živa istina). Na kraju busa je stajala jedna poznata faca. Nisam ga vidio skoro godinu dana i baš mi je bilo drago. Inače, s Velom sam išao u prvih osam razreda osnovne škole i nije da smo se nešto previše družili, ali čovjek je do tog dana bio skroz OK. Par klasičnih 'di si, šta si' pitanja i nakon toga on gura ruku u džep i ushićeno vadi ključeve s plastičnim privjeskom na kojem je pisao neki broj. Ponosno me pitao da li sam sinoć gledao tekmu i pohvalio se kako je s 'verom u Boga, kralja i otadžbinu' čupao stolice i bacao ih na travnjak. Pločica koju je imao na privjesku je bila sa jednog od sjedala, normalno. 'Jebeš mi mater ako si ti normalan!', bio je moj odgovor. Iduće godine jedan drugi mladić (ili možda bolje Mladić) iz mog osnovnoškolskog razreda je također priskočio otadžbini u pomoć i sa svojih sedamnaest godina poginuo kao fetivi četnik. Pjesnički rečeno, poginuo je zakurac! PRIČA O HRVATIMA KOJI MRZE SRBE Jedna od daleko najmizernijih navijačkih priča na ovim prostorima je slučaj koji se dogodio prilikom košarkaške utakmice 'Zadar-Partizan' u zadarskim Jazinama u veljači 2008. Ljute zadarske ustaše su ispunile dvoranu do posljednjeg mjesta. Inače od svih vrsta i podvrsta sisavaca koje žive na kugli zemaljskoj zadarske ustaše su daleko najinteresantnija vrsta za proučavanje. Za one koji ne znaju, po stoti put ćemo ponoviti da je Poglavnik prodao Zadar fašistima, a nakon toga su došli partizani i oslobodili ga. Njihovi potomci pola stoljeća kasnije ruše spomenike na kojima su ugravirana imena njihovih djedova, a slave musavog čobana koji se popišao po njima. Ludo, zar ne! No, vratimo se mi u 'Jazine'! Utakmica je prolazila u standardnoj atmosferi uz povike 'Ubij Srbina','Ubi zakolji, da Srbin ne postoji'…a tad se dogodio takav apsurd kojeg se ne bi mogli sjetiti ni Pythonovci. Među svim tim ološem sjedili su i normalni ljudi od kojih je jedan bio glavom i bradom - Arijan Komazec. Bez obzira što je gospodin Komazec bio član hrvatske reprezentacije koja je u Barceloni 1992. osvojila jednu od najsjajnijih medalja u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti (vidi: Arapovićev koš Dream Teamu u 'SPIG'-ovoj Retrosportivi) neka dva idiota su se dosjetili da je čovjek – Srbin. Počela su provociranja i dobacivanja koja je ovaj stoički otrpio uvjeren da će im prije ili kasnije dosaditi, a nakon što su mu se približili doletjela je policija i pokušala ih smiriti. Kad im to nije pošlo za rukom napravili su jedino što je preostalo policiji u službi zaštite svojih građana. Komazec je, uz pratnju policije,van sebe od bijesa, morao napustiti dvoranu! Policija je kasnije čvrsto obećala da će na snimkama probati pronaći izgrednike i kazniti ih. Trebalo je dobro proučiti snimke jer jadni policajci ne bi prepoznali izgrednike. Mo'š mislit ! PRIČA KOJA NAJBOLJE DOKAZUJE DA JE 'SVETI RAT' NA OVIM PROSTORIMA BILA NAJOBIČNIJA PRLJAVA I BESMISLENA KLAONICA (ovo će Vas garantirano ostaviti bez teksta) (u odlomku korišteni citati iz teksta 'Sretan Vam Dan sigurnosti' Borisa Dežulovića) 13,05,1990. na Maksimiru je održana 'bitka za Maksimir'. Oni kojima nitko nije poginuo i čiji sinovi nisu ostali bez ruku i nogu i s hrvatske i sa srpske strane reći će da je to divljaštvo bio okršaj '…prkosne mladosti koja je goloruka krenula krenula u borbu za slobodu, svaka sa svoje strane, svaka sa svoj narod…' Točno 20 godina kasnije 13,05,2010. u 17.00 h na Maksimiru se održala utakmica zadnjeg kola HNL između 'Dinama' i 'Karlovca' Rezultatom 1:1 'Tuđmanova Steaua' je osvojila n-to prvenstvo i euforično slavila ispred članova rodbine, redara i čistačica. Naime, zbog bojkota BBB-a na tribinama je bilo jedva tisuću ljudi. 'Naše dečke' je naljutilo to što se dva tjedna policija prije obračunala s njima samo zato što su na ogledu s 'Hajdukom' demolirali Maksimir gađajući policiju i redare bakljama i stolicama i da bi stvar bila još strašnija (kao i 'Delije' 1990) jednom su policajcu izbili oko. Da bi stvar bila još apsurdnija tog 13,05,2010 u potpuno istom trenutku dok se NK 'Dinamo' kilavio u utakmici s 'Karlovcem' u Beogradu se igrao ogled između Crvene Zvezde i BSK iz Borče. Tribine su bile potpuno prazne zbog suspenzije Marakane nakon incidenta na kup utakmici sa OFK Beogradom mjesec dana ranije kad je u obračunu 'suprotstavljenih frakcija' ((?) e, to je već za rubriku 'Vjerovali ili ne') Zvezdinih navijača na sjevernoj tribini jedan mladić ranjen iz pištolja. Zvezda je izgubila sa 1:3… Slijedi citat_: ''…Zvezda i Dinamo, koji su svih tih dvadesetih godina sami sebi tepali kao simbolima srpstva i hrvatstva, na kraju su to doista i postali: Srbija je poražena sa 1:3, izgubila je utakmicu i prvenstvo i rat, Hrvatska je prvak, mada nije pobijedila (završilo je 1:1), Boban je bogati bonvivan, Arkan mrtvi dendi, ali sve zajedno više nikog istinski ne zanima, nema na Marakani i Maksimiru nikoga da tuguje ili slavi, stadioni su avetinjske betonske ruševine nalik davno propalim socijalističkim kombinatima, timovi bezglavo bauljaju u pretkolima europskih liga, a umorni i premlaćeni navijači su odustali i od nogometa i od fudbala i od kluba i od države i od sebe samih…'' ZAKLJUČAK? Ljudski kretenizam nema veze ni sa vjerom ni sa rasom ni sa nacijom što najbolje potvrđuju događaji 20 godina nakon 'Bitke za Maksimir'. Koliko god Vam se ova tema činila demode i ofucana nikad nemojmo zaboraviti koliko je na ovim prostorima malo potrebno da se užga fitilj i da kormilo preuzme gamad koja osim mržnje ne zna za ništa drugo. ****************************** Da ne bi završili u depresivnom tonu za kraj ću još jednom citirati današnji naslov. Riječ je o narodnoj poslovici iz Napulja i kad sam je u nedjelju čuo taman smo ručali pa mi je od smijeha iz usta ispao komad batka. Dakle: SVAKI JE ŽOHAR SVOJOJ MAJCI NAJLJEPŠI !!! |