Marketing
TVRDO UKORIČENE USPOMENE (ISPOVIJED VATRENOG KOLEKCIONARA)
ZA BOLJE RAZUMIJEVANJE OVE EPSKE EPIZODE MOŽDA JE NAJBOLJE KRENUTI OD SAMOG POČETKA
MAURICE ZAGOROVSKY?
Od svih dosadašnjih blesavih crtica iz moje biografije napokon je došao red i na najbizarniju.
Kad sam bio mlađi o tome baš nisam volio pričati jer mi je bilo neugodno da me ne bi zajebavali, ali danas kad vidim kako se ljudi od srca smiju jednostavno je grehota takvo nešto prešutjeti!!!
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća na mom lijepom otoku vladao je jedan prilično neobičan trend.
Zapravo, ne bih to nazvao trendom, prije se radilo o pravom, pravcatom natjecanju u smišljanju što opaljenijih imena za novorođeno dijete.
Svatko iz mog mjesta bi Vam u šutu mogao nabrojati desetak primjera, ali meni se trenutno to nabrajanje ne čini baš uljudno bez da dotične ljude pitam za dozvolu (što mi ne pada na pamet).
Ipak, da bi znali kako to otprilike izgleda, spomenut ću da se jedna moja rodica krajem šezdesetih pojela od muke ne mogavši se odlučiti koja će od slijedeća dva lijepa i zvučna hrvatska imena dati sinu - Zoltan ili Tigran?
Srećom, čovjek je prošao lišo i u zadnji čas dobio koliko-toliko normalno ime.
A onda sam se u veljači 1975. rodio ja.
Mater nije bila previše opterećena seoskim običajima i vjerujem da bi po njoj bio neki standardni Ive, Mate, Luka, Wolfgang (humor), Ante, Pero, Rudolph (opet humor), Nikola, Marko, Yves (humora nikad dosta)…ali!
Moj brat je tad bio mulac od sedam godina i skupio je dotad sve brojeve roto-heroja iz 'Zlatne serije' i Lunov magnus stripa'.
Na obiteljskoj slici na kojoj sam star tri dana brat stoji iznad mene i u ruci ponosno drži prvi broj Velikog Bleka što mi je danas blesavo i simpatično u isto vrijeme.
I tako je on pun ponosa što je dobio brata navalio da se dječačić zove (udahnite duboko!)-Zagor!!!!!!!
Materi to, na moju sreću, nije bilo na kraj pameti, ali mali navalio i navalio.
Oću da mi se brat zove Zagor i gotovo!
Ja i Zagor ćemo se igrati!
Ja ću Zagoru mijenjati pelene!
Ja i Zagor ćemo skupa slušati Boney M!
Ja ću Zagora učiti gađati mačke praćkom!
Ja ću Zagora 1980. zviznuti šakom u glavu pa će pasti i razbiti metar visoku grčku vazu pa ćemo od oca dobiti po pički i on i ja.
Na kraju se našao kompromis i primijetit ćete koliko moje prekrasno rusko ime ima sličnosti sa bratovim prijedlogom.
Nimalo slučajno!
Moj prijatelj iz Zagreba radi u najvećoj hrvatskoj tiskari AKD i kad je ovu anegdotu ispričao glavnom uredniku Strip agenta koji izdaje većinu hrvatske strip produkcije (uključujući i Zagora osobno) čovjek je umro od smijeha.
Čak mi je po njemu i poslao neke stripove.
I MENE ĆE MOJA MATI HULIGANOM ZVATI
Bila je 1989...
Imao sam 14 godina i moja najveća strast bila je…znate već šta.
Kad današnji mulci, uz apsolutno sve čime su okruženi, kažu da im je dosadno odmah me hvata muka jer se sjetim koliko sam kroz cijelo djetinjstvo obožavao kišna popodneva, izležavanje, čitanje 'Svijeta oko nas' i tona i tona stripova.
Imao sam tu nesreću da je 99% kolega iz mog tadašnjeg 8. razreda brijala na neko navijanje, baklje, boksere, pušenje, letve, jebanje majci policiji, početnički alkoholizam, amatersko snifanje ljepila, lupanje glavom o zid, odlaske na Kantridu, nestašluke, ustašluke, četnikluke, na sve te puste BBB-e, Kohorte, Armade, Torcide, Grobare, Delije, Horde zla…
Ja sam, onako mlad, osjećajan, liričan, izgubljen i nezreo, pomislio da je obožavanje nogometa jedan od primarnih koraka u svijet odraslih.
Najbolji dokaz toj mojoj teoriji je bio to što je u mojoj zreloj okolini bilo sve teže naći čovjeka s kojim bih razmjenjivao stripove.
Svi su se toga riješili i sve pobacali u smeće jer to je ionako infantilna zabava za djecu.
U tom fudbalsko-mačo okruženju stršao sam ko krivi kurac…
Nešto najsmješnije iz tog razdoblja mi je kratkotrajna epizoda kupovanja 'Sportskih novosti'.
Čitao bih kako je Safet Sušić zabio gol Hajduku, a to me zanimalo kao kad bi mi danas netko dao pročitati češku garanciju za motokultivator.
Nema veze što me nije zanimalo, bitno da sigurno koračam stazama zrelosti.
I tako sam ja te 1988. u jednu ogromnu kartonsku kutiju pobacao hrpicu starih 'Zagora' (i to dobro očuvanih, mamu im jebem…danas bi pojedini primjerci vrijedili sigurno 50 eura), Mister Noa, Stripoteka, Spunka, Strip arta, Eks almanaha, Asteriksa, Taličnog Toma, kompletnog Hermanna (srce ti irudovo!), nekih vrijednih tvrdoukoričenih kompleta zaboraviosamčega iz sedamdesetih i tko zna čega sve ne…
U očišćenom ormaru odsad će biti mjesta za nogometne lopte, baklje i bejzbol palice.
I mene će moja mati huliganom zvati!
Prvi korak u zrelost je sutra ujutro nepovratno otišao u tri pičke materine zdrobljen u kamionu riječke Gradske čistoće.
Doduše, cijelo vrijeme me nešto stezalo oko srca, ali to su valjda simptomi tog prenaglog prelaska u zrelost.
PAR TJEDANA KASNIJE…
Jedan tip iz razreda mi je u nekom neobaveznom razgovoru rekao da čisti sobu i da ima nešto romana (tako smo ih zvali) pa ako me zanima da će mi ih prodat'…
Nikad mi nije bilo drago kad me gluplji od mene smatra za budalu, ali isto sam prošetao.
U hrpi smeća, razbacanih smrdljivih čarapa, raznoraznih časopisa, revija za drkanje zalijepljenih od osušene punjetine i sličnih stvari vidio sam nešto što me opasno zaintrigiralo.
Toga, doduše, nije bilo puno, ali me i dan danas veseli što mi je prodao sve za cca današnjih 50 kuna.
Nesvjestan koje blago posjeduje.
Godina proizvodnje – 1973.
Još su izlazili u okviru 'Superstripa' i nisu bili samostalna izdanja.
Putem do kuće sam veselo mahao vrećicom.
I razmišljao o nepovratno izgubljenoj kutiji s blagom.
Bit ću ja opet nezreo sve mi se čini.
Dva tjedna zrelosti mi je za ovaj život bilo sasvim dovoljno.
Neće mene moja mati huliganom zvati.
A što je ćusle htjelo baciti u smeće zorno prikazuje iduća slika.
Ponavljam, originalna izdanja iz 1973!
Za mene nešto neprocjenjivo!
Ekskluzivno, samo na 'SPIG'-u!
U godinama koje predstoje mnogi će ljudi ostati bez svega što su u životu stekli, a dvjesto tisuća ljudi i bez glave na ramenu tako da moj žal za dvadeset kila starog papira izgleda smiješan…i idiotski, ali, jebi ga, to je već neka druga priča…
DESETAK GODINA KASNIJE…
Proljeće 1998.
Stan u centru Rijeke.
One stare austrougarske zgrade visokih plafona tipične za sve velike gradove.
Čovjeku smo mijenjali glavne vodove i ploču sa osiguračima.
Ponudio nam je marendu što smo kao pravi majstori, normalno, prihvatili.
Prije toga je trebalo odraditi travaricu, kavu i zapaliti dva-tri cigareta.
Zapamtite, nikad u kuću ne zovite prave majstore.
Poješće i polokaće Vam sve u kući.
I bez srama Vam se posrati u zahodu (kao što je tad učinio moj kolega).
Kad sam zakoračio u dnevni boravak srce mi je zakucalo brže.
Polica je bila široka dobra tri metra, a visoka jedno dva.
Stripovi.
Numerirani.
Pedantno složeni.
Stari. Novi. Tvrdoukoričeni.
Složeni po brojevima.
'Stripoteke' u tvrdom uvezu.
Neke Marvelove knjige 'Made in America.'
Mljac!
Bila je to prava, pravcata Alibabina pećina.
Dosta tih stvari sam nekoć imao i ja, ali sve je uredno pobacano prije desetak godina.
U ona dva tjedna zrelosti.
Čovjek je imao pedesetak godina, bio je oženjen, fakultetski obrazovan i uopće mi nije djelovao kao kreten.
Samo je rekao da to jednostavno voli.
I da si ne može pomoći.
JOŠ DESETAK GODINA KASNIJE…
Zlatna vremena rađanja 'SPIG'-a.
Luxon i ja-radne kolege.
Pričamo pizdarije od jutra do mraka i ne stajemo se smijati.
Jednog dana u trgovinu ulazi neki novopečeni bogati ljigavac.
Ljut kao ris.
S mobitelom na uhu.
Takve prepotentne bezveznjake je ljeti nemoguće zaobići.
Papak je kupio jahtu jer su je kupili svi i trebao je isploviti, ali majstor mu je nešto zajebao.
Bez imalo srama što ga Luxon i ja slušamo popričao je sa, najvjerojatnije, majstorom.
Glava mu je bila crvena kao paprika i derao se kao sumanut.
Razgovor je tekao otprilike ovako:
''Jesi li ti normalan, jebem ti mater u pičku, tebi i onome tko ti plaću daje. Mi sad trebamo isploviti, ali ta jebena &%'*!»»= ne radi majku ti jebem da ti jebem, govno jedno…Ma šta ćeš ti…koga ćeš ti zvat, pička ti materina, da ti pička materina…šta sereš mater ti jebem da ti jebem…''
Kad je otišao Luxon je rekao jednu od najvećih mudrosti koju sam ikad čuo.
''Znaš li ti da smo ti i ja u velikoj prednosti!''
''Zašto?'', pitao sam.
''Pa mi nemamo jahtu!''
Nakon toga smo pukli od smijeha.
Koji će ti kurac svo blago svijeta ako se pri tom zaboraviš veseliti malim stvarima?
Nego vratimo se mi na stripomaniu.
ALAJ SI KUME GLUP, PA MOŠ TO SVE SKINUT SA NETA!
Mlađi među Vama bi mi sigurno udijelili slijedeći savjet.
Upališ Internet.
Odeš na tu i tu piratsku stranicu (ne znam zašto, al' najčešće srpsku).
Klikneš Download.
Pojedeš dvije banane i voćni jogurt i eto ti za čas svi Alan Fordovi na par CD-a!
Odeš strelicom na epizodu koju hoćeš, klikneš i listaš…
Družbo, nemojte jesti govna, molim Vas!
Svetogrđe!
Gdje je tu ono koćarenje po stranicama strip-knjižara, kalkuliranje, naručivanje, iščekivanje poštara, hodočašćenje po trafikama?
Bilo kako bilo, ne mogu si pomoći!
A kako jedan dio te kolekcije izgleda u stvarnosti vidjet ćete na idućim slikama.
Inače, na području bivše države postoji velik broj manijaka za koje sam ja mala beba i koji su u stanju sjesti auto i preći petsto kilometara da bi masno platili jednu šugavu buđavu knjižicu stripa staru četrdeset godina.
Srećom, toliko nisam išao u kurac!
A ni neću!
AKO SI JEBA, A UJUTRO NE PRIČAŠ O TOME, TO TI JE KA' DA I NISI JEBA.
Dalmatinska narodna
Zavalite se i uživajte!
Ovo je tek jedan omanji dio…
Prvih dvanaest epizoda mog nesuđenog imenjaka ukoričenog u tri knjižurine.
Kako i zaslužuje.
Ovaj što leži je 'Demon ludila'. Po svima najbolja Zagorova epizoda ikada, čiji je autor tata 'Dylan Doga' Tiziano Sclavi.
Skoro 500 stranica čistog užitka!
A evo ih još malo zagrabljenih iz hrpe:
Prvih deset 'Alan Fordova' u obliku knjige.
U kratkotrajnom napadu inteligencije nakon ovih deset brojeva sam nastavio kupovati normalna izdanja iz trafike zbog čega mi je danas malo krivo.
Ipak je u pitanju jedan od najboljih stripova svih vremena.
'Modra lasta'? Lastan i Genije? Jasna, Nina i Darko?
Normalno da se sjećate…
Stripovska varijanta 'Smogovaca' u izvedbi nažalost pokojnog Ivice Bednjanca dobila je svoje veličanstveno izdanje koje sam čekao tolike godine…
'SPIG'-ov HALL OF FAME – HERMANN
Dvadeset i tri godine nakon bacanja one nesretne kartonske kutije u smeće pružila mi se prilika vratiti dug mladosti.
Zahvaljujući istinskim zanesenjacima, kojima je strip izdavaštvo najčešće usputna djelatnost, police strip knjižara su prepune luksuznih tvrdoukoričenih izdanja od kojih pravim manijacima (npr.meni) doslovno cure sline.
Apsolutni ponos moje kolekcije su (zasad) 4 knjige belgijskog majstora Hermanna Huppena.
Za one koji ne znaju, njegov serijal 'Jeremiaha' o svijetu postapokaliptične budućnosti je Georgeu Milleru poslužio kao inspiracija za Pobješnjelog Maxa.
'Comanche' je za me najbolja western priča ikad ispričana.
Inače nisam neki veliki ljubitelj Divljeg Zapada, ali ovo je 'out of time.'
Svevremenski klasik.
Brutalna verzija Poručnika Blueberrya.
John Wayne bi dobio metak u čelo na prvoj stranici.
Pravi, pravcati stripovski pandan filmovima Sergia Leonea.
Kad sam već spomenuo tatu Sergia moram Vam reći što je jedan moj mještanin izjavio za jednog momka:
''On ima takvu facu da bi ga u špageti-westernu ubili prije nego bi počela špica!''
Evo Vam par kadrova iz 'Comanche':
A Bernard Prince je najbolji 'šora,šega,ševa' serijal uopće.
Posada jahte 'Cormoran' putuje po svijetu i upada u najluđe avanture koje se mogu zamisliti.
Za epizodu 'U plamenom obruču' za Hermanna su rekli da je jedan od rijetkih crtača koji može nacrtati spaljenu šumu tako da se osjeti miris nagorjelog drva.
Procijenite sami!
Najbolji dokaz o kakvim se svevremenskim klasicima radi je to što i nakon četrdeset godina od premijere nisu izgubili ni djelić svog šarma.
Čak štoviše.
Čitam strip, prožimaju me žmarci i kad odlažem knjigu obavezno promislim:''Jebemti, kako je dobar!!!''
Picajzlama bih napomenuo da posjedujem ja i Frank Millera i Huga Prata i Serpieria i Girauda i Moebiusa i kompletnog Ken Parkera i da bih o ovoj temi mogao pričati mjesec dana bez prestanka, ali ipak ne želim previše mudrijati i ići u širinu jer volim kad je 'SPIG' narodna zabava.
Mudrijaša nam je ionako puna kapa!
ZAKLJUČAK
Ja to jednostavno volim!
I ne mogu si pomoći!
****************
A šta je bilo sa onim zrelima iz mog razreda?
Dosad su svi - prezreli.
A kako čujem, doduše rijetko, od puste prezrelosti većina ih je i sagnjilila.
Post je objavljen 24.09.2012. u 19:54 sati.