SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
utorak, 29.04.2014.
TRILOGIJA BEZ KONKURENCIJE
|
Zamislite iduću scenu. Na TV upravo završava Dnevnik i počinju reklame. Red akcija po trgovačkim centrima, red kozmetike i deterdženata i odjednom pojavi se niotkuda spot u kojem se reklamira - knjiga. Ne neko kiosk izdanje od 29,99 kn nego ono - prava knjiga. Knjiga koja te privuče, radi koje moraš otići u knjižaru i radi koje ti nije žao dati stotinjak kuna. Priznajem da tako nešto nisam vidio još od vremena šahovskog komentara i od doba kad je prikazivanje Golužine 'Kviskoteke' praznilo ulice. Jebi ga, nije mozak uvijek vrijedio samo dvije marke. Današnja 'SPIG' - ova trilogija bit će svojevrsni hommage čovjeku koji je dokazao da možda sve nije išlo kvragu. Čovjeku koji je svoju želju da ostane vječno mlad pretvorio u životni poziv. I koji je uz sve to jedan sasvim normalan i običan tip. Njegovo je ime - Anđelo Jurkas, a knjige o kojima pišem su pravi trijumf takozvanog - utopijskog mazohizma. Ovaj sam pojam inače davno pročitao u NOMADU i baš mi se dobro primio. Kako drukčije objasniti kreativno ludilo koje te tjera da realiziraš ovakva tri glazbena udžbenika? U današnje vrijeme ta je osobina postala vrlo, vrlo deficitarna i zato Anđelo, još jednom - kapa dolje. Još jednom ponavljam. Ovo nije ni reklama, ni neko dodvoravanje već najobičnija epizoda 'SPIG' - a čije ću svako slovo ispisati s guštom. Dame i gospodo - TRILOGIJA BEZ KONKURENCIJE BEZ ROCKA TRAJANJA GLAZBENO DEŠIFRIRANJE BALKANA (Znanje 2010.) Kad sam krenuo u srednju školu specijalno zadovoljstvo bilo je otkrivati ljude koji dijele moje svjetonazore. 'Palach' 'Python' 'Lujza' , LET 3, Laufer ... To su one osjetljive godine života kad se profiliraš hoćeš li biti šminker, roker, seljačina ili te glazba i mladenački život uopće neće zanimati pa ćeš cijelo vrijeme stajati sa strane potom vrijedno završiti fakultet, početi se baviti politikom i danas - sutra voditi državu. U tom čarobnom otkrivanju Flojda, Cepelina, Ramonsa i Dorsa uvijek bi se po glavi motala ona pomisao - ajme, šta bi bilo dobro zaposliti se na radiju i dijeliti sa slušateljstvom zvuke svojih najdražih ploča. Ili Jeba te, šta bi bilo dobro napisati knjigu o ---------------------------- (upiši svog favorita). U zemlji u kojoj se više od 50 posto stanovništva hvali da u protekloj godini nisu pročitali niti jednu jedinu knjigu pisanje knjiga o popularnoj glazbi ne izgleda baš primamljiv poziv. Baš zbog toga je BEZ ROCKA TRAJANJA fenomen bez konkurencije. Na koricama Janjatovićeve 'Ex Yu rock enciklopedije' iz 2007.ugledni beogradski kritičar Ivan Ivačković dao je svoj kratki osvrt i napisao da '' ... pojavljivanjem njegove knjige (enciklopedije) konkurs za najveći podvig u istoriji jugoslovenske rock literature biva zauvek zatvoren ...'' Uz dužno poštovanje Petru Janjatoviću čija je knjiga stvarno odlična ipak moram napomenuti koja je bila moja spontana reakcija kad sam prvi put prolistao 'Bez rocka trajanja'. Bilo je to u šibenskom 'Algoritmu' Na naslovnici neka glava išarana imenima ex yu bendova i moram priznati da sam na prvu pomislio da je riječ o standardnom eksploatiranju neke yu rock nostalgije. Nakon par stranica samo sam se nasmijao i rekao u sebi :''Ovaj je lud!'' Dakle, 100 najboljih ex yu albuma po izboru g. Jurkasa osobno. Svaki album ima kratki blogovski osvrt bez previše onog - snimalo se tad i tad na pojačalu tom i tom u studiju kod ovog i onog. Cijenim rock enciklopedije, ali previše podataka i suhoparno nabrajanje natuknica ubija doživljaj glazbe. Ja se u glazbu ne kužim, ja je jednostavno volim. Dakle, ispod stranice teksta o albumu slijedi riječ jednog ili više aktera koji su sudjelovali u njegovom stvaranju. Zanimljivo je nakon tolikih godina pročitati što pojedini autor ima za reći o glazbi koja nam je svima mijenjala živote. Šećer na kraju dolazi u vidu - arbitraže. Poznati glazbenici, novinari, radijski i TV voditelji ... svatko po par rečenica o dotičnom naslovu. E sad, probajte zamisliti koliko je to moralo biti mailova, poziva, intervjua, koliko radnih sati , koliko ispisanih kartica ... Rado bih nešto citirao, ali budući da sam knjigu posudio (odličan sam recenzent - pišeš tekst o knjizi koju si posudio. Ovo je prvi slučaj ovakve vrste u povijesti) prijatelju u Šibenik navest ću rečenicu koja mi je postala životni moto. U pitanju je Kojin osvrt na Čorbinu megapopularnu 'Buvlju pijacu'. Dok su svi drugi pali u blagi sevdah od miline Zeleni Zub je ploču mrtvo hladno prokomentirao riječima: ''Ni prošlo pored gramofona!'' Esencijalno! Ovim putem pozdravljam čelništvo FSG MURTER jer nam ovo ljeto u Murter dolazi upravo Disciplina Kičme. Prošle godine Rambo, a sad Koja. Besplatno - u možda najljepšem koncertnom ambijentu na cijelom Jadranu. La vitta e bella! SOUNDTRACK ŽIVOTA (SAMOPOMOĆ GLAZBOM) Znanje 2011. Kupnja Soundtracka života me onako iskreno rastužila. Toliko je loš? Ne, nema veze s knjigom. Knjiga je čista stopostotna bomba u svakom pogledu. U pitanju nešto drugo. Dakle riječ je o 365 albuma, kompilacija i tko zna čega sve još koje je Anđelo (ovaj put uz pomoć prijatelja) namijenio za svih 365 dana u godini. Samopomoć glazbom, ne? Rock, folk, metal, klasika, soundtrackovi, kompilacije, obrade ... sve na jednom mjestu. Inače moja je omiljena zabava uzeti knjige ovakve vrste i koćariti po Youtubeu otkrivajući nove naslove. Soundtrack me neodoljivo podsjeća na Rolling Stoneov '1001 album koji moraš čuti prije smrti' i izuzetno mi je drago što se o njegovu plasmanu razmišlja i van granica regije. Zaslužio je! Fantastične su crtice na zadnjim koricama u kojima svoje oduševljenje knjigom iskazuju rame uz rame Arsen Dedić, Henry Rollins, Peter Coyne, Ivo Josipović, Jon Spencer ... I šta me je onda rastužilo? Pa eto, prije nekih mjesec dana u šibenskoj knjižari (hm ... koja lijepa riječ za to konzumerističko gov... ) 'Tisak media' u sklopu Dalmare centra napravili su prodajnu akciju i 'Soundtrack' spustili na samo 30 jebenih kuna. Normalno da je lijepo dobru knjigu približiti svima, ali me strahovito smeta što o tim akcijama odlučuju ljudi koji u životu nisu pročitali ništa osim 'Vlaka u snijegu'. To obezvrijeđivanje nečijeg rada strahovito ide na živce. Nego, kakva je to knjižara u kojoj nemaš stolicu za malo sjesti i nešto prolistati u miru? Fuj! OFF THE RECORD (PRIČE SA SVIJETLE STRANE) (DOP 2012) E, ovo je pravi pravcati vatromet. Poznate i nepoznate priče o poznatima. Plus bezbroj detalja iz mladosti. Plus svašta nešto. Smijeh i suze u još jednom literarnom spomeniku. Toliko sočnih detalja, toliko mladenačkog ludila, toliko svega da jednostavno moram izdvojiti dva nasumce odabrana momenta. Polovicom 80 - ih Mišo Kovač je vozio Citroena SM kupljenog po njegovim riječima od Brigitte Bardot. Jednog je dana parkirao ispred svog zagrebačkog stana kod Kamenitih vrata. Kako je tamo parkiranje i dan danas strogo zabranjeno pauk je došao za tren, stavili su metalne nosače na kotače ... i u tom trenutku vlasnik birtije prekoputa zove Mišini Anitu i onda se dogodilo. Mišo izlazi van u bijeloj potkošulji sa zlatnim lancem oko vrata. Stane ispred pauka, zapali cigaretu i - šuti. Scena traje nekoliko minuta. Mišo šuti i puši, gleda radnike ovi gledaju njega. Nitko nije prozborio ni riječ. Kad je napetost dosegla vrhunac dečki skidaju nosače sa kotača, sjedaju u kamion i odlaze. Bez ijedne jedine izgovorene riječi. Fenomenalan detalj je i priča o Bon Jovijem posjetu Skradinu. Susreće se sa jednim našim momkom koji se rukuje s pjevačem i laže mu u oči:''Znaš, imao sam namjeru doći na tvoj koncert. Mislim, nije da inače to stalno slušam, ipak, držim da imaš dosta odlične glazbe, ali nisam mogao doći nikako.'' Bon Jovija zanima zašto, a ovaj odgovara:'' Imao sam učiti, baš je bio ispitni rok i ... nemoj me krivo shvatiti... mislim da si ti sjajan, ali moram ti reći - u New Jerseyu postoji samo jedan Boss i obojica znamo tko je to.'' Nakon toga slijedi 15 sekundi neugodne tišine i ljutog pogleda i Bon Jovi odlazi bez pozdrava ...'' A kad je na početku karijere otelo Gibonnija, a kad je Chuck Berry svojom listom zahtjeva zadao glavobolje organizatorima ... Inače, 'Off the record' ima skoro 600 stranica ... |
- 23:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #
nedjelja, 20.04.2014.
VESELI SLIP
|
Kao prvo ispričavam se svekolikom čitateljstvu na reduciranom tempu štancanja novih epizoda. Kad se spisateljima počne događati nešto takvo svekoliko čitateljstvo po starohrvatskom običaju uživa i taj postupak najčešće tumači kao 'dopizdilo mu je' ili pak 'napokon se opametio pa mu je dokurčilo' ili 'nije njegov problem što je on savršeno svjestan da je umišljeno govno već je problem što ja to volim čitati' ili .... Velike pauze u 'SPIG' - u najčešće znače da se nešto sperma (sprema ... ah - ah poluuspješan pokušaj izvještačenog humora) 'Ja ja šnel šnel šmekt gut ja du bist ajne balkaniše tire ja ja špric mir' (njemačke konverzacije u porno filmovima koje bi trebali asocirati na riječ sperma) se nešto stvarno odlično. U tijeku je Prvenstvo Hrvatske u enigmatici i potpisnik ovih redova je u samo četiri večeri sastavio veličanstveni anagram od - 53 slova. Tapšu me po leđima, ali ja znam da je to znak nekog čistog neukog sažaljenja. Tko se zadnji smije .... U glavi zatim imam dvije epizode za koje će mi trebati minimalno tjedan dana, ali nema straha. Bar to nikad nije bio problem. A čak ću morati i jednog čovjeka odvesti na piće kako bi mi ispričao svoju nevjerojatnu štoriju od koje će se svima zalediti krv u žilama. Provjereno. Inače smisao ovog posta je ta dragocjena interakcija sa čitateljstvom koja se već desetljećima pokazala kao dobitna kombinacija svih relevantnih tiskovina na ovim prostorima. Sjetimo se 'Vjesnika u srijedu' 'Arene' 'Kekeca' 'Bazara' ... Jednom je npr. u 'Mili' jedna čitateljica poslala pismo u kojem je tražila savjet. Naime gospođe je uhvatila svog muža da masturbira i tražila razvod braka pa je od neke ovce tražila savjet u vezi toga. Iskreno, ne sjećam se što je ovca odgovorila, ali mi je drago što je 'Mila' propala. BESMISLENA TRPANJE SLOVA PO TIPKOVNICI SE NASTAVLJA Osobno ne poznam niti jednog blogera. Ne samo blogera nego znam jako malo ljudi koji se u slobodno vrijeme bave pisanjem i nemate pojma koliko ih volim zbog toga. Ovo je za -kon. Psihoterapija, kreativno ludilo, igra, zabava, širenje pozitivnih vibracija ... moć. Doduše, većina nas gleda kao nenormalne čudake, ali budući da mi ta većina nije priuštila teletinu i kumpire koje smo danas blagovali za Uskršnji ručak rado pišam u njihovom smjeru. VESELI SLIP Jučer mi je u trgovinu došao neki Švabo (ili Austrijanac). Njegovani gospodin s fudbalerkom. Otprilike šezdesetak godina. Izgledao je kao klavijaturista nekog bavarskog benda za vjenčanja, a imao je i brkove kao porno zvijezda iz sedamdesetih. Ja sam mu bacio nekih par svojih izlizanih fora od kojih se više i zidovima plače, a njemu je to bilo baš smiješno. Vozio je neki srebrni Audi i zanimale su ga neke stvari za brod. Našpricao se nekom finim mirisom i izgledao mi je kao zadovoljan čovjek. To je jako bitno za nastavak naše priče. Na nogama neke nautičarskke cipele. Njegova je supruga nosila japanke i noge su joj bile smežurane malo od zime malo od starosti. Nokti nalakirani nekim krvavo crvenim lakom. Iako kod nas ljudi u tim godinama najčešće legnu u grob i čekaju da ih Bog digne kako svojim najmilijima ne bi bili na velikoj šteti ovo dvoje su mi izgledali kao da su netom prije dolaska meni imali odnos. Inače obožavam ljude koji se seksaju jer su puno normalniji od onih koji to ne čine. U glavi im je konstantan 'refresh', opušteni su, spokojni, zadovoljni ... Ovo dvoje su mi izgledali upravo tako. Čini mi se da je jahta na kojoj su se probudili tog jutra pravila male valove. Nego da ne pizdim ovako unedogled (iako Vas to zabavlja) prelazim na poantu. Dakle, da rezimiramo. Fini penziner s jahtom lijepo obučen, friško izjeban, zadovoljan, oči mu se sjaje dolazi sa svojom starom, ali vrlo upotrebljivom suprugom na otok Murter. Imaju brod, lijepi auto, puni su kao brod. Kakve to ima veze sa 'SPIG' - om? Ima, ima. Kupio je dakle neke sitnice i pitao da li može platiti karticom Ljubazni, elokventni i nadasve simpatičan prodavač mu je rekao da može. Provukli su karticu i pričekali par trenutaka. POS aparat je izbacio potvrdu, prodavač je čovjeku pružio slip, čovjek se potpisao, pružio slip natrag, a prodavač ga je pogledao i nasmijao se. Za manje od deset sekundi imao je u glavi čitavu ovu današnju priču koja je upravo pri kraju. Čovjek se ljubazno zahvalio. Prodavač mu je mahnuo rekavši: 'Auf wiedersehen' i pogledao slip još jednom. O jebo te koincidencije. 'SPIG' jednostavno ne može propasti Na slipu je pisalo ... Gerd !!!!!! Gerd, prijatelju, drago mi je da si živ. Želim ti da još sto godina jašeš svoju gospođu, budeš mi lijep i rumen i baš si mi popravio raspoloženje. Iako toga nikad nećeš biti svjestan ... |
- 13:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 12.04.2014.
DIE UNGEZIEFER - DIE ENDE
|
KRATAK SADRŽAJ Nekoliko mjeseci prije 50 - og rođendana austrijski vodoinstalater Gerd želi počiniti samoubojstvo. Odjednom se u dnevnom boravku pojavljuje tajanstveni čovjek koji ga vraća 25 godina unazad. Gerd ima priliku promijeniti vlastitu prošlost. Uspio je spriječiti pogibiju dvojice prijatelja, uspio je oženiti ljubav svoga života i s njom dobiti dijete. Deset godina kasnije nepoznati stranac pojavljuje se ponovno. Ne zamjera mu što je izokrenuo čitavu povijest već mu nudi mir, ljubav i spokoj do kraja života, ali pod jednim uvjetom. Gerd ga treba ubiti. 28. travnja 1999, 00:03 Glavobolja je počela nabijati kao nikad dosad. Čudno je to. Ovo je bio jedan od rijetkih dana kad nisam morao piti nikakve lijekove, ali ovo sad nije normalno. Boli do povraćanja. Ovakvu scenu u kojoj sam ja sad obično sam gledao u filmovima. Gad sjedi na klupi, a ja ispred njega stojim onako frajerski i držim mu pištolj uperen u glavu. Publika u kinu nestrpljivo iščekuje - moj potez. Ne'š ti mene. Koliko sam uspio shvatiti ovaj manijak mi čita misli. Znači najbolje je ne misliti ni o čemu. Misli pozitivno rekla bi Lujza Hej. Baš me zanima kako bi se osjećala da je sad na mome mjestu. Ili bi dobila infarkt ili bi se usrala u gaće. Šta da radim? Bacam pištolj? Bježim prema hotelu? Par trenutaka kasnije stajat ću na balkonskoj ogradi kao zadnja ološ s pola stoljeća u guzici. Spreman za skok u pi... materinu gdje mi je i mjesto. Blago meni. Neznanac je šutio i gledao. Niti jedan mišić na licu nije mu se pomaknuo. Uvijek isti demonski smiješak. Izgledalo je da ovako može sjediti čitavu vječnost. Gerdovo srce lupalo je kao nikad. Misao na misao. Panika koja nagriza. Steyr Manlicher 9 u desnoj ruci se nije stao tresti. - Pucat' ću, nego šta ću nego pucat' - pomislio je - Do hotela nema puno. Kurac. Nema šanse da me ne otkriju. Selo ima tisuću stanovnika. On tvrdi da me neće nikad otkriti. Kako? Pucanj u ponoć će probuditi pola Austrije. I kako može biti tako mrtav hladan mamu mu jebem? Čekaj ... čekaj ... a u tome je kvaka. Pištolj je prazan. Pa da. Tu smo frajeru. Prazan je, nego šta. Ajmo se pravit face ispred prazne cijevi. Neznanac se osmjehnuo. Gerd isto. - Šta je? Neće me otkriti, a? Nestaćeš? Prebaciti me u drugu dimenziju? Umjesto pucnja začut će se prdac? A smeće jedno? A ja se ne mogu načuditi kakav si ti to frajer, mamu ti jebem. Kuler kakvog nema!!! Cijev mu je stavio posred čela, a neznanac ga je gledao direktno u oči. Povukao je obarač. Zaglušujući prasak pucnja nadvio se nad selom. Na prozorima su se počela paliti svjetla. Gerdova supruga skočila je iz kreveta kao oparena. Vidjela je da ovog još nema. Kćer se također probudila: - Mama, a gdje je tata? Gerd je stajao kao kip. Prekriven krvlju. Iz cijevi se još uvijek pušilo. Gledao je ogromnu rupu od metka i nije mogao vjerovati. Upravo je ubio čovjeka. Bacio je pištolj i umjesto da počne trčati što ga noge nose bacio se na pod ... Plakao je. Urlao kao nikad dotad. JUTARNJE VIJESTI Austrija je bila šokirana zločinom. Običan čovjek iz Graza došao s obitelji na selo i iz čistog mira ubio neznanca. Bez motiva, bez razloga, u pola noći. Scena kad Gerda s lisicama na rukama trpaju u kombi osvanula je na svim naslovnicama. Za popodnevna izdanja već mu se malo pročeprkalo po biografiji. Ništa specijalno. Nakon srednje škole prtljao je sa prodajom marihuane, ali nakon što mu je sudac odrebatio dvije godine uvjetne naučio se pameti. Poslije toga se zaposlio, zasnovao obitelj, imao bend s kojim je povremeno sviruckao i radio kao svaki drugi jebeni vodoinstalater. Ni incesta ni zarobljenih djevojčica u podrumu. Kako to već u Austriji biva. Gerd je bio ono što se kaže dobar dečko iz susjedstva i javnost je nagađala. Najzanimljivije u cijeloj priči je što je onaj Vrag, Demon, Čudovište rascopanog čela imao ime i prezime. Ulrich Galbraith. Nije bio u srodstvu s Peterom iako je to svima bila prva asocijacija. Ulrich je bio najobičniji referent prodaje u nekoj firmi iz Salzburga. Neoženjeni čudak. Nezanimljiva budala. Volio je golubove i iza kuće imao veliki kavez. Biografija toliko šuplja i isprazna da ni najveći teoretičar zavjere ne bi izvukao ništa intrigantno ... Što se onda te noći zapravo dogodilo ... 10.rujna 2001. Već više od pola sata ležim i gledam u plafon. Pobrojao sam bar dvadeset mrlja od komaraca. Glava me rastura kao i inače. Nego što sam ono mislio? Ah da, sutra ujutro ona će se dva putnička aviona zabiti u blizance, a mene to uopće ne uzbuđuje. Ravna crta. Zapravo boli me kurac.Tko jebe ljude, tko jebe avione, tko jebe blizance. Tko jebe ove gluposti? Tu mi je svaki dan ionako isti pa me vanjski život ne tangira previše. A kome se požaliti? Sestri koja me jedina posjećuje? Sumnjam da .... GRAZ, SADAŠNJE VRIJEME ... Dva dečka od nekih 15 - 16 godina sjede na krevetu. Soba je oblijepljena posterima Metallice i Korna. Jedan u krilu drži otvorenu bilježnicu. Šute i gledaju se. - Tvoj je ujak Gerd bio genijalac, znaš? - progovori prvi. - Znam. - Meni je ova priča odlična. Kažeš da ima još takvih bilježnica? - Ima bar pedeset. - Pa jesi čitao ostale? - Jesam kako da ne. Ima tu pjesama, crteža ... svega. Jebala ga je smrt Rudija i Thomasa. Progonilo ga to do kraja. Odležao ti je on sirota pola života na psihijatriji. Frižider mu je bio pun tableta. - A kad je napisao ovu priču? - E to je najluđe u svemu. Ovo je pisao upravo onu večer kad se bacio s balkona. Ovo je neko bolesno oproštajno pismo, krv ti jebem. Zona sumraka. Zamisli koji su to morali biti filmovi u glavi ... Susjedi su zvali policiju i moju mater, došla je i hitna, ali bilo je kasno. Kad smo ušli u stan imali smo što vidjeti. Mali kanistar s benzinom i stol pun alkohola. Miješao je tablete i neko sranje od vina i pisao. Valjda se htio živ zapaliti, pitaj Boga .. tko zna o čemu je mislio. Najstrašnije je što je taj dan bio kod nas na ručku i bio je prva liga. Čak je i pričao viceve što inače nikad nije radio pa smo se svi čudili. - Kakav je bio čovjek? - Dobar. Malo naporan, ali dobar. Miran. Nitko nije ni znao da postoji. Falila mu je obitelj. Radio je on i funkcionirao normalno, ali to je bio kurac, a ne život. Mi smo mu bili zamjena za obitelj, nama bi dolazio za blagdane. Jebi ga ... - I kažeš da je ovo putovanje kroz vrijeme pisao onu večer kad se ubio. Zašto na papir? Šta nije imao kompjuter? - Je, ali ovo mu je bilo draže ... - Jeba te, kakva priča, jeba te, kakva mašta, naježio sam se ... šta ćeš s tim pričama? - Pravo da ti kažem nemam pojma. Na vratima sobe pojavila se gospođa u crnini: - Frank, dođi, ohladit će ti se ... |
- 20:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #
utorak, 08.04.2014.
KAPETAN KIKIRIKI BRODA
|
BJEŽ' OD FIRMI KOJE U NAZIVU IMAJU RIJEČI - ADRIA ILI ADRIATIC U čarobnom svijetu hrvatskog jebivjetrizma nautički turizam je bio i ostao pojam koji izaziva najveće zazubice. Ni'š ne radiš, a para kao blata. Sranje bi obično počinjalo na nekoj zimskoj kavi u Zagrebu. Za stolom bi sjedilo društvo od kojih jedan na sebi ima kričavo žutu 'Musto' jaketu. Razgovor bi tekao otprilike ovako:''Ku'iš ono, zemeš na kredu dva polovna brodeka, najdeš si dva skipera, malo se oglasiš na netu i eto ... parica kaplje.'' Teoretski savršeno. U praksi malo drukčije. U proteklih deset godina bio sam svjedokom prave najezde probisvjeta koji su svoj Croatian dream odlučili ostvariti upravo u charter businessu. Ne moram ni napominjati da ih je cca 90% završilo neslavno. Razloge njihovog propadanja nije teško utvrditi. Prije dvadeset - trideset godina ovaj vid zabave bio namijenjen isključivo džentlmenima i gospodi. Savršen primjer je legendarni stalak sa pršutom, pola pršuta i mali milijun butelja finog vina koji su zadovoljni jedriličari ostavili na brodu jednog mog prijatelja. Bio je to sport koji si nije mogao priuštiti svatko. Danas je zahvaljujući zimskim kavama u Zagrebu svaka budala postala vlasnikom svoje charter kompanije i od tolike hiperprodukcije cijene su pale i ... eto ti problema! Jedrilice su postali neka vrsta jeftinih plovećih apartmana što znači da zadovoljni nautičari i tamo najnormalnije kradu beštek, čaše, tanjure i role s wc papirom. Živa istina. A još kad se pridodaju troškovi veza, osiguranja, održavanja, a posebno rezervnih dijelova normalnom se čovjeku zavrti u glavi. Banalni primjer je komad brodske sajle. Dok površnom promatraču ta sajla izgleda kao najobičnija smotana usrana čelična žica čija tržišna vrijednost ne prelazi par kuna zato što je to sajla za brodske (ej, brodske) komande za model Volvo taj i taj ona sasvim zasluženo košta par stotina ... uh ... iznervirat' ću se. Vlasnike takvih charter kompanija nije teško prepoznati. Smotani kontinentalci crvenog nosa ulazili bi u trgovinu. - Ej, ekipa kak' ste? - A, evo super, a Vi? - A dobro, evo stiglo proljeće pa bi si zel malo farbe. Jebo te, kak' je skupo pa ovo nije normalno. Trebal sam sve zet u Zagrebu. - Tamo Vam je, moj čovik, cijena ista. - Ma je, ali rođak mog prijatela zna direktora 'Hempela'... bla ... bla Najveseliji dio nesuvislog razgovora došao bi na kraju. - Daćeš mi R1 na firmu, al' trebaš uvest nove podatke. - Više niste 'Adriatic yachting' - Ne, pazi, sve ti je isto, adresa, telefon, kontakt osoba, samo promijeni matični broj i ime. Sad smo 'Adria charter'. Adria charter? Nešto kao John Smith u američkom telefonskom imeniku. Smrdi na kilometre. Bar nama koji znamo o čemu pričamo. Dakle, ako se susretnete sa čovjekom u žutoj kričavoj 'Musto' jakni koji kaže da je vlasnik firme 'Adria nautic' ili 'Adria yachting' ili 'Adriatic yachting and sailing' ili ... nemojte biti sto posto uvjereni da će Vam to piće na stolu biti plaćeno. KAPETAN KIKIRIKI BRODA Iveka sam prvi put upoznao prije nekih desetak godina. Prosto je nevjerojatno koju je dobru priču taj čovjek imao. Uspio je svih uvjeriti da je njegovo ime garancija uspjeha. Vozio je neki bijeli gastarbajterski mercedes (star 20 godina, ali u odličnom stanju), pušio fine cigare, pio isključivo buteljirana vina ... ma džentlmen kakvog nema. Horvatinčić mu je mogao ići po cigarete. U Zagrebu je moj Ivek upravo završavao neke građevinske projekte koji su mu trebali donijeti ogromnu zaradu i odlučio se tog ljeta malo okušati u nautičkom biznisu. Dosta je zgrtanja love, bitan je prestiž. Kupil si je lepega brodeka i krenul. Moj prvi susret s njim dogodio se u turističkoj agenciji. Uletio je i tražio ima li kakva ekipa koja bi njemu i njegovom društvu svirala sat - dva kad se u nedjelju vrate iz Kornata. To sam popodne, doduše, kao svi Dalmatinci imao u planu sjediti u hladu smokve, piti gemišt i gledati ženske guzice, ali šta ćeš sad od čovjeka. Možda bude šta i za izist. Ruka ruci - stari. vidimo se i ... hm, nešto me kopkalo. Prvi put u povijesti desilo se da me netko traži uslugu, a ne pita koliko će to koštati. Fin neki čovjek. UVALA MURTAR, DVA DANA KASNIJE Krijeste valova što ih je uzrokovala talijanska jahta puna sunčajućih pičaka lomile su se o stijene. Ivekov brod vezan, razdragana ekipa sjedi u hladu i jede. Spojili su par stolova, ima ih dvadesetak i baš im je dobro. Jedan je bio krvav jer Vam se u takvim prilikama uvijek jedan u startu usvinji od alkohola pa skoči u mora odjeven i pri tom opali glavom o rivu ili lupi rukom po čaši pa se raskrvari ili samo plače da ga nitko ne voli. Razlog raskrvavljenosti tog mladog nautičara nismo utvrdili ni dan danas. A da je bio jako pijan - je. Takvi Vam refren pjesme 'Konobo moja' ogade za cijeli život. Provjereno. Uglavnom, društvo je bilo kao i obično razdragano. Malo su ih mučili plikovi od sunca nakon trosatnog truckanja iz Kornata, ali to su nevažne sitnice. Nešto što mi je bilo sumnjivo bio je Ivek. Na glavi je imao slamnati šešir, bio je pod gasom i nije mi baš djelovao normalan. Puno se nekako glupirao, imao je neku gitaricu bez žica i bio smiješan kao Nela Eržišnik. Mislim da sam ovu anegdotu već spomenuo u jednoj od prijašnjih epizoda 'SPIG' - a, ali je odlična pa je vrijedi ponoviti. Bacili smo par pjesama, ljudi su pjevali masni oko usta, zagrlili se, njihali lijevo - desno, a cijelo to vrijeme jedan je serator urlao, provocirao i nešto dobacivao da su mu i njegovi počeli prebacivati da zašuti. Kao besprijekorni profesionalac moj mu je kolega rekao: - A sad ćemo za ovog nervoznog gospodina baciti jednu lipu bosansku pismu. Ovaj se uzvrpoljio: - He, he, stari, falio si malo. Nisam ti ja Bosanac Na to mu je kolega ležerno uzvratio: - Nema veze. Imaš glavu kao Bosanac! Ekipa se nije stala smijati dobrih pet minuta ... Tri - četiri sata kasnije ukrcavaju se u brod. Ovog krvavog dvojica nose i na granici šaptanja pitaju: Jel' možeš? Ivek nam dobacuje: - Joj, dečki, bili ste fakat odlični. Niš', čujemo se za ovo. Nemate frke. JEZERA, SEDAM DANA KASNIJE Nema Iveka. Nothing. Prazan skup. Doduše, u Murtaru smo se natukli pečenog, popili ohoho gemišta, nagledali lijepih cura u kupaćem kostimu, a i onaj krvavi nam je uvalio parsto kuna pa mi nešto to sve skupa nije ni bilo napeto, ali, mislim - red je red. Mi smo ipak radi njega preskočili sjedenje u hladu smokve, ispijanje gemišta i gledanje ženskih guzica. JEZERA, DVANAEST DANA KASNIJE Ivek me vidio u prolazu i rekao: - Joj, stari, pa ja Vam nisam još ono platio. Evo, budem ove dane. JEZERA, SEDAMNAEST DANA KASNIJE Ivek inače živi parsto metara iznad mene, ali pošto mi, kao i svima, nema veće muke nego pitati svoje novce taj sam podatak ignorirao. Sve do trenutka dok nisam saznao da je baš bio u dućanu i naručio neke pločice. Znači, ima se ... Dok sam išao uzbrdo fućkao sam neku rege pjesmicu, preskočio zidić, provukao se kroz grmić i - evo me - u Ivekovom dvorištu. Prvi loš znak koji me je obeshrabrio bila je glazba iz zvučnika. Santana. O, ne! Hrvatski lovaši većinom su svi do jednog čobani tako da slušanje Santane nikako ne može biti zaštitni znak nekog tko ima novaca. Bolje bi bilo da su svirale cajke ili Škoro. Zapravo, najbolje bi bilo da nije sviralo ništa. - O, malac, dođi, sjedi se! - pozvao me Ivek. Za pet minuta izgovorit će rečenicu koja spada u sam vrh gluposti ikad. A DOK ČEKAMO IVEKOVU IZJAVU PREDLAŽEM DA SE ODMORIMO UZ PJESMU 'SHAKE YOU MONEY MAKER' GRUPE FLEETWOOD MAC Č-č-Č-č-Č-č-Č-č ...pojali su zrikavci, Santana je upravo započinjao 'Soul sacrifice', a Ivek mi je natočio gemišt. Priznajem da sam se osjećao kao budala, ali radi onog što ću upravo čuti dolazak se više nego isplatio. Ništa ja njemu nisam rekao, ništa ja njega nisam pitao, a čovjek je sjeo na stolicu, zatvorio oči, spojio prste u visini lica i rekao: - Santana je stvarno car. Voliš Santanu? Ja ga gledam i umjesto odgovora pitam onako zdravoseljački: - Pa dobro, Ivek, o'š nas ti više platit'? Ala seljačine! Ala manira ruralnih. Kao da prodavač drški za grablje priča sa višim referentom ZAB- e. Dno. Jebi ga, do tog trenutka stvarno nisam imao pojma da se među džentlmenima nikad ne spominje novac, ali Ivek je čovjek od svijeta. Na moje primitivno pitanje samo se nasmiješio i rekao: - A to tebe muči? Reci koliko sam ti dužan? Bilo je to prije desetak godina i kako cijene nerijetko formiramo prema cijenama trubača na sprovodu ne sjećam se što sam mu rekao, ali recimo da je bilo petsto - šesto kuna. OK je to. Gdje ćeš bolje? I nama i njemu. Pojeli, popili, gledali ženama u cice, dobili nešto bakšiša ... Neki bi ga drugi lešinari bili oderali, ali mislim da to stvarno ne bi imalo smisla. Santana je nastavio solirati, a Ivek je rekao: - To je okej! Si siguran da je to dosta? U ovim trenucima više ne znaš da li je on lud ili si ti lud ili ste ludi obojica. - Znaš - nastavi on - Ja ti u glavi imam takve projekte, a sad mi kroz koji dan treba na račun sjest ogromna lova. Baš smo sad završili jedan veliki posao ... bla .. bla ... Izgleda da nema para. Pokušaj je bio dobar, ali ništa. Nisam bio nešto ni ljut jer je stvar bila više u principima. Digao sam se sa stolice, a Ivek mi je rukom dao znak da sjednem i nastavio ... - Po Zagrebu sam razglasio svim agencijama, tiskao sam flajere i mislim da će dogodine Jezera ... - Ivek, idem ti ja ća - rekao sam. - Joj, pa nisi se valjda naljutio na mene - rekao je začuđeno i u nastavku izgovorio jednu od mojh najdražih rečenica ikad - Slušaj stari, ti to možda ne kužiš, ali kad radiš s velikom lovom desi se ovako da ne sjedne odmah, da negdje zapne, al' s tim se naučiš živjet'. Nemoj se, molim te ljutit' JER JA TI TOČNO ZNAM ŠTO VAMA ZNAČI PETSTO KUNA!!! Kakva rečenica! Kakav genije! Kakav kralj! Kakav kapetan kikiriki broda! Ja sam u džepu imao stotinjak kuna i taj iznos je bio točno sto puta veći od onog što ga je on vidio zadnjih tjedan dana, ali on točno kuži šta NAMA znači 500 kuna. Jer on vrti cifre od kojih se običnom čovjeku vrti u glavi. Tzv. jebač bez pokrića. Dakle, čovjek kojem je muljanje osnovno sredstvo komunikacije i uz to nema čime križ poljubiti točno zna što NAMA znači petsto kuna. Njemu ne znači ništa. On je pun kao brod. Teoretski. Only fools and horses ... Nevjerojatno! EPILOG Brod se ubrzo prodao ... Brodek ... Basnoslovna uplata nikad nije sjela. Žena s kojom je živio i kod koje je stanovao ga je izbacila (iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, ne?) ... Već dugo niko o njemu nije čuo ni riječ ... do prije par dana. Ivek sa slamnatim šeširom ulazi u kafić. Preplanuo od sunca. Glava crvena, oko očiju bijelo od sunčanih naočala. Pored njega neki novi kapetan kikiriki broda. I jednom i drugom nosevi crveni kao paprike. Počeli su od ranog jutra. Vidio me. - O, Maurice, pa kol'ko tebe nis' videl ...evo ovo ti je moj frend Slavko i baš sam mu pričal' neki dan kako smo ono znali zafeštat. Znaš, Slavko, Maurice ti svira .... |
- 21:12 - Komentari (8) - Isprintaj - #
petak, 04.04.2014.
TEKSAŠKI MASAKR MOTORNOM PILOM (prvotni naslov promijenjen jer mi je to sugerirao jedan vjerni čitatelj)
|
Gerd je stavio pištolj ... stavio je on moj k .... eto što je stavio. Danas sam slažući drva (čistili smo polje) razmišljao o četvrtom nastavku svoje intrigantne sage 'Die Ungeziefer'. Slučajni prolaznici vjerojatno su gledajući u mom pravcu vidjeli pogrbljenu riječku komunjaru kako ubacuje netom iscijepana drva u kariolu. Vjerujem da nitko od njih nije mogao pretpostaviti o čemu razmišljam. Nego kad sam već spomenuo razmišljanje na tu sam se temu jučer stvarno od srca nasmijao. Jedan je momak pričao da je jednom na fakultetu slušao predavanje o tome kako pretjerano inteligentan čovjek ne smije raditi poslove namijenjene onima niže inteligencije. Sto puta sam se čudio kad bi nekom magistru aeronautike 'Konzum' odbio zahtjev za zaposlenjem kao vozača viljuškara jer je - prekvalificiran. Kakva nepravda - mislio sam. Zašto doktor molekularne biologije ne bi mogao prodavati piratske CD - e u Kistanjama? Čemu taj rasizam od strane glupljih prema pametnijima? Postojala je u bivšoj državi ona izreka 'nije bitno šta bitno da se radi' ..... Ajoooooooooooooj, sad kad sam već spomenuo bivšu državu red bi bio napisati i što je moj kolega izjavio na tu temu. Čuvena mantra svih onih koji našom sadašnjošću nisu zadovoljni je ono već ofucano da je prije bilo bolje. Moj dragi prijatelj nedavno je ovu izjavu demantirao na jedan stvarno urnebesan i revolucionaran način. Doduše, ova pričica ne opovrgava teoriju da je prije bilo bolje, ali zorno dokazuje zašto je sve otišlo u pičku materinu - čemu je, naime, i stremilo. RADNI DAN SOCIJALISTIČKIH SAMOUPRAVLJAČA 1983. Dakle, imamo neki privredni gigant. Brodogradilište, željezaru, talionicu npr. Vi ostali osvrnite se oko sebe i ako u blizini ima neki pogon koji je zapošljavao tisuće ljudi, a danas u njemu isključivo seru mačke ili Cigani pile staro željezo, e to je to. Sve će to o mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš. 6.00 do 6.55 Vrijedni samoupravljači nadiru sa svih strana. Narančasti stojadini, plavi golfovi jedinice, bijeli tristaći uredno popunjavaju tvornički parking. Iz vozila izlaze radnici hrvatske i srpske nacionalnosti, a ima i Bošnjaka. Svi kao jedan idu prema kantini. Ovaj neki vic maher priča vic o Bobiju i Rudiju i ekipa se hvata za kurac da se ne popiša u gaće od smijeha. Kantina. Konobarica Đurđa u plavim borosanama vrijedno kuha kave. Ekipa iz hladne prerade sjedi na šanku. Najsretniji su kad se Đurđa nagne jer joj tad ispadnu cice. Svi nešto namiguju, zvižde, fućkaju. Veselo je. Kad se ispravila svi se smijulje, a Joso iz Pakova sela joj namigne pa mu u šalicu od kave natoči travaricu. To se inače zvalo - hladna kava, omiljeno piće svih samoupravljača. 7.00 Zvoni sirena. Radnici gase 'Opatije' i 'Filtere 57' i prolaze kroz tvorničku portu. Noćni čuvar je izuo cipele još sinoć i u čarapama pozdravlja ekipu. Na stolu ispod 'Slobodne' stoji cijeli plik slijepljenih 'Erotika'. Noći su duge, jebi ga. 8.00 Sve je spremno za paljenje rešoa i - kuhanje kave. Sjedi se na nekim daskama i raspravlja se o nogometu. Sinoć je na 'Sportskom pregledu' top tema bio transfer Živana Ljukovčana koji je nakon zaječarskog Timoka i bitolskog 'Pelistera' osvanuo u prvoj postavi titogradske 'Budućnosti'. Normalno, najviše se priča o 'Šibenki' i 'Hajduku' i pomalo se gasi peta cigareta jer .... 8.45 Ide šef mamu mu jebem. Radnici zauzimaju radni položaj, razmotavaju se produžni kabeli, brusi se, vari se. sve gori ... Čuje se onaj karakteristični zvuk kad prolaziš kraj škvera pa neko kao da lupa čekićem o željezo, ali sto puta glasnije. Zvuk traje sve do ... 10.20. 10.30 Marenda. Radnička menza nudi čobanac i gulaš kakve nemaju ni u hotelima sa tri zvjezdice. Jedan krezubi neobrijani momak garava lica buni se jer nema krumpir salate. Samo zelena i ribani kupus. Neće on jesti, veli. Viče na poslovođu. Umorni od sat i po posla radnici zauzimaju položaj te vrijedno jedu. Budući da je ovaj jedan već obavio što je imao pita kolegu u koju štivu bi se mogli sakriti i ubiti oko do 15.00. Ipak će poslije posla doma na garaži nalijevati ploču pa je glupo biti umoran. Ovom jednom koji živi u sivim bloketama ne valja gulaš, a jednom debelom brki stan od 67 kvadrata je postao pretijesan jer mu je treće dijete na putu. Toliko je ljut da nakon marende planira otići kod direktora i jebati mu mater i oca ako mu ne omoguće 92 kvadrata, panoramski lift i pogled na Kanal. Ipak je on brusač, mamu mu jebem. 11.04 - 11.20 Radnici u grupama odlaze natrag na obavljanje radnih zadataka. Netko ide spavati u štivu, a netko stvarno raditi. Sve gori, lete varnice, frcaju iskre. Druže Tito, jez da si mrtav već tri godine, ali mi te nikad nećemo izdati. Mi trenutno ne znamo ništa jer smo blekasti i zato jer nam je dobro. Dobili smo stan od firme, vozimo gajnc nove aute kupljene na kredit, imamo radnička odmarališta na Jadranu, ali mi ćemo 90-te svi ko jedan izaći na ulice s transparentima na kojima piše 'Želimo da nam to ukinete'. Marx je to dobro zamislio, ali ta je njegova teorija primijenjiva samo, jedino i isključivo na ljude ... 13.00 Ovo je ono prijelazno razdoblje koje većina samoupravljača najviše voli. Oko 13 sati do kraja radnog vremena radi se nešto za sebe doma. Jebi ga, šteta je ne iskoristiti tokarski stroj nakon više od tri sata efektivnog rada. Snažne ruke vrijedno prave neke police, tokare rezervni komad za traktor, vare neke stalke, piturivaju neka željeza ... 15.00 Gotovo je. Još je samo ostalo uzeti nešto za sebe doma i može se kući. U džepove se trpaju brukve, vide, matice, sitni alat, spajalice za papir, olovke, gumice, indigo papir ... ... pa to sve puta tri tisuće radnika pa puta stotine i stotine firmi pa puta 40 godina. Dobro je ta država i trajala ... Sedam pravila socijalizma vjerujem da znaju svi, ali nije ih zgoreg ponoviti : 1. Svi su bili zaposleni 2. Iako su svi bili zaposleni nitko ništa nije radio 3. Iako nitko ništa nije radio norma se prebacivala 100% 4. Iako se norma prebacivala 100% svi su dućani bili prazni 5. Iako su svi dućani bili prazni svi su sve imali 6. Iako su svi sve imali svi su krali 7. Iako su svi krali nikad ništa nije falilo Anegdotu o Titovom posjetu Americi vjerujem da znaju svi, ali nije je zgoreg ponoviti Dakle, za posjeta Americi netko je na Tita pokušao izvršiti atentat koji nije uspio. Ovaj je svojim domaćinima izjavio: ''Kad se kod nas dođe u goste kerovi se vežu.'' Moje mišljenje o Titu znate, ali nije ga zgoreg ponoviti. Čovjek je bio manijak koji je Pol Potu u Kambodžu poslao 5 milijuna najlon vrećica za gušenje ljudi. No u njemu čuči rješenje svih naših današnjih problema. Sve ovo što nas muči, tišti, sav taj nacionalizam, mržnju, nezaposlenost, bijedu, očaj Tito bi riješio jednim, jedinim telefonskim pozivom. Dobio bi kredit, a ne bi ništa prodao. Ni firmu ni otok ni državu. Ovi svi koji su dosad htjeli biti on bili su ništa drugo nego najobičniji kokošari. Osim Karamarka, on je ipak - tukac. Nego, di smo ono stali? Aha, znači inteligentni ljudi ne smiju raditi poslove namijenjene blesavima iz prostog razloga. Zamislimo proizvodnu traku. Nešto po njoj ide, pa radnik to podigne, pa kvrcne, pa okrene, pa zaklopi, pa vrati na traku. Prvi dan kad je došao na posao šef mu je pokazao - vidiš, ovo ti dođe, pa ti to podigneš, pa kvrcneš, pa okreneš, pa zaklopiš, pa vratiš na traku. I ovaj idućih 40 godina čeka da mu to dođe, pa da podigne, pa kvrcne, pa okrene, pa zaklopi, pa vrati na traku. Doktor molekularne biologije u ovom slučaju tu nema šta tražiti. Recimo da bi on prvih pola sata to dočekao, pa podignuo, pa kvrcnuo, pa okrenuo, pa zaklopio pa vratio na traku. Onda bi krenula struja svijesti pa bi on pomislio :''Vidi, vidi, ako ja to prvo okrenem pa zaklopim pa tek onda kvrcnem onda bih si puno olakš ... HOP ...ode prst! Čovjek urla, a artikli prolaze i prolaze ... nitko ih nije podignuo, kvrcnuo, okrenuo, zaklopio i vratio na traku. Mile s druge strane trake, čovjek sitnih očiju, spljoštena velika čela, ogromne e glave spojene s vratom i ošišan na teću promatra krvavu scenu i novonastalu gužvu i razmišlja: ''Tako im i treba kad danas svakog zapošljavaju ...'' A što se tiče Ungeziefera imao sam tako dobre ideje da mi je žao što će priča imati samo jedan kraj. Još sam ja nešto razmišljao, ali nakon toga je počela kišica i morao sam u kuću .... |