SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
nedjelja, 31.08.2014.
LETHAL WEAPON
|
KAKO JE NAČIN UPRAVLJANJA AUTOMOBILOM POVEZAN SA DUŽINOM PENISA Nedavno smo moj prijatelj Slaven i ja sjedili u kafiću. Ponoć, bonaca, milina. Odjednom je tu gluhu tišinu prekinuo nabrijani auto ZG tablica. Takvoj situaciji smo svjedočili svi i to nebrojeno puta. Na cesti ni žive duše, a odjednom se pojavljuje auto koji raspali po gaščini, neko uletanje, škripa kočnica ... Pitanje glasi - čemu? Dok se mladim vozačima to može tolerirati kao neka želja za dokazivanjem kod starijih je situacija već ozbiljnija. Nakon kraće konverzacije zaključili smo da je takav vožnje usko povezan sa - dužinom penisa. Dan poslije prisjetio sam se jedne davne anegdote koja se savršeno nadovezivala na tu teoriju. Poznavao sam jednog Puležana koji je svojevremeno imao pravu, pravcatu zvijer od auta. (Puležani su i inače poznati kao dosta problematični vozači). Za volanom se pretvarao u čudnu kombinaciju Emerson Fittipaldija i morskog psa. Presijecanje zavoja, ulasci u škare, pretjecanja kolone. Zahvaljujući vozačkoj vještini i raspomamljenoj ergeli ispod poklopca motora nikad on nije (i neće) skrivio neku nesreću i uvijek će živ i zdrav stići na odredište, ali eto, ta vozačka agresija (kojom se vjerojatno i dan danas ponosi) bila je njegov veliki forte. I sve bi bilo super da jednom prilikom jedna njegova bivša djevojka malo slobodnijih svjetonazora nije popila malo previše i da gostima u kafiću nije otvorila dušu i srce. Pohvalila se da će joj zauvijek ostati u lijepom sjećanju kao muškarac s kojim je imala najljepši analni seks. Mislim da većeg komplimenta od ovog muškarac ne može dobiti. Baš šteta što je cura išla objašnjavati do kraja. Rekla je: - Imao je kratak i tanak kurac pa me nije boljelo! LUDI ZA ORUŽJEM Divlje vozače još nekako i pokušavam shvatiti. Postoji dovoljno ovaca koje se pale na fine i skupe aute i takav će način vožnje sigurno prije ili kasnije privući neku gluplju pripadnicu ljepšeg spola. Zna se šta slijedi. Skretanje u šumarak, lijeganje na topli poklopac od haube i naticanje na tu žalost u gaćama. Život je lijep. Za razliku od divljih vozača postoji još jedan tip ljudi koji mi stvarno nikad neće biti jasni. Ljubitelji oružja. Ne znam da li je i ova opsesija povezana sa dužinom spolovila, ali znam od čega mi se plače skoro svaki put. '' ... u nevinoj dječjoj igri maloljetnik iz Osijeka je očevim neprijavljenim pištoljem usmrtio svog dvije godine starijeg vršnjaka ...'' Nakon toga slijedi plač do neba .... Jel' se Vama čita ova epizoda? Meni se uopće ne čini loše. Dobar stil, tečno, blago ironično, autor se trudi biti duhovit ... Htio sam. doduše, pisati o nečem sasma drugom, ali zahvaljujući toku svijesti ode ja u drugom smjeru ... Dobrodošli u novu epizodu 'SPIG' - a! LETHAL WEAPON RIJEKA, listopad 1991. Izvadak iz sušačke revije: '' ... krajem devedeset i prve Rijeka je proživljavala vrlo mučne trenutke u potpunom okruženju JNA, koja je bila odlično naoružana i posjedovala ratni materijal za vođenje dugih borbi. Problem su joj stvarale vojarne koje je blokirao ZNG i osipanje vojnika koji su služili vojni rok. Bez obzira na to, teškim naoružanjem držala je na cilju industrijska postrojenja grada i okolice. Tri ratna broda držala su u blokadi riječku luku s morske strane. Njihovi topovi stalno su bili okrenuti prema gradu. Na području Lošinjskog akvatorija i otvorenog mora krstarilo je sedam ratnih brodova JRM ...'' 13. listopada, svi se sjećamo, došlo je do velikog požara i eksplozije u vojnom skladištu Katarina. Kako je to izgledalo lijepo je opisano u nastavku teksta. '' ... Na udaljenosti od oko sto metara od skladišta vidio sam na sve strane razbacane dijelove eksplozivnih naprava, uglavnom topovsko punjenje, mnoge neeksplodirane. Pješice sam se uputio prema objektima i vidio veliku vatru u krugu vojarne, nekoliko metara iza žice. Nije se moglo razaznati je li se eksplozija dogodila u zatvorenom ili vanjskom skladištu. U centru požara i dalje su se javljale snažne pojedinačne eksplozije uz fijuk gelera. Nekoliko desetina metara ispod žice vojarne nalazila se stambena kuća koja je nekim čudom ostala cijela, ali požarom je zahvaćen drveni objekt naslonjen na kuću. Razmišljao sam kako spasiti kuću dok se požar ne proširi na nju. Bojao sam se da lutajući geler ne pogodi nekog od vatrogasaca. Promatrao sam teren oko sebe, na namočenoj zemlji nalazilo se na stotine dijelova različitog eksplodiranog ili neeksplodiranog materijala. Vratio sam se do ekipe. Jedan od vatrogasaca komentirao je: "Kuća će izgorjeti, a vatrogasci su tu." Vratio sam se opet osmotriti situaciju i sreo oficira JNA, zapovjednika vojnih protupožaraca. Bio je vidno uzbuđen. Poznavajući ga otprije, pitao sam ga ima li žrtava, prijeti li ponovno opasnost od jačih eksplozija. Odgovorio mi je kako s njihove strane nema žrtava, da je eksplodiralo što je imalo eksplodirati, te da je sve u fazi stišavanja ...'' Ono što je slijedilo u danima nakon toga spada u najbizarnije trenutke ikad. Krenuo sam u srednju školu oduševljen Thunderstruckom i Dylan Dogom i ni dan danas mi nije jasna fascinacija pubertetlija koji su danima kopali po Katarini i punili torbe streljivom, bombama i tromblonima. Netko je to radio zbog manjka mozga, a netko radi džeparca. Dok sam skupa sa svojim prijateljima Ribom i Đurom raspravljao o U2 i Ritchie Blakmoreu u zahodima elektrotehničke škole padali su dogovori o kupnji i prodaji. Pravi mali Zagorci. Jedan od tih 'profitera' bio je (samo par dana, srećom) i moj prijatelj Mali. Ako se dobro sjećam kinder jaje se prodavalo za 100 DM. Lijep novac. Inače, moj me dragi prijatelj upravo jučer posjetio i jutros smo na kavi oživjeli sjećanje na tu legendarnu epizodu. U jednom mi je trenutku od smijeha makijato skoro izašao na nos. Ta je slavna epizoda iz naše povijesti jednostavno morala osvanuti na 'SPIG' - u. Za razliku od drugih 'trgovaca' on je svoj biznis dobro zapamtio. Po kičmi. Zvono je označilo kraj šestog sata. Školskim je dvorištem zavladala graja. Normalni dečki su krenuli doma,a Mali .... On bi nakon nastave skoknuo do Katarine i kao mali mrav skupa sa luđacima sličnim sebi vrijedno kopao po razvalinama. Tromblon, kinder jaje, protuavionski metak ... Što bi torba bila punija dječji osmijeh bio bi veći. Kako JNA u to vrijeme još nije bila napustila vojarnu trebalo je paziti i da te ne uhiti neki neraspoloženi stražar. Te je srijede bio tmuran jesenski dan. Mali je skupa s kolegom otišao po dnevni ulov i - onda se dogodilo. Prijatelj je držao stražu pouzdano kao Grunf u Alan Fordu. Grunf bi doduše zaspao, a ovaj je junački pobjegao i pritom potpuno zaboravio javiti Malom zbog čega. Moj je prijatelj bio oduševljen. Tek što je stigao odmah su mu se nasmiješila dva kinder jaja. Bit će lupanja po pokeru! Jedino što mu je bilo malo sumnjivo je zašto oko njega nema nikog. Čeprkanje se nastavilo. Odjednom, začuo je, neku viku, okrenuo se i imao što vidjeti. Dva JNA vojnika trčali su prema njemu, vičući i derući se, psujući mu sve po spisku. Malom su se noge doslovno odsjekle, a da bi stvar bila još jača jedan od te dvojice je iz zelenih korica za pojasom izvukao nož. Pokušao je bježati tražeći pogledom kolegu, ali sve što je čuo bio je smijeh nestašnih vjeverica. Od kolege ni K. - Pička ti materina, oćeš li da odletiš u zrak? - uzviknuo je jedan od vojnika sustigavši Malog. Ovaj se, kao nešto pokušao braniti, ali je za manje od sekunde bio na podu. Počelo je cipelarenje kakvo se ne pamti. Blato je frcalo na sve strane, Mali je proklinjao dan kad se rodio, a da bi stvar bila najsmješnija njegov kolega je iz šumarka sve promatrao. I onda dolazi najsmješniji dio priče. Mali je u toj panici i bunilu uspio vidjeti policijski auto koji se približavao. To! Hrvatski policajac! Moj čovjekl! Mislili su neki već nas neće biti! Vidjet ćete sad jugokomunistička soldatesko! Policajac je izašao iz auta i čizmarenje je prestalo. Mali je izgledao kao zgaženi burek i sav sretan krenuo prema svom spasitelju. - Što se događa? - pitao je policajac. - Oni me mlate, ovaj ima nož, oni me hoće ubiti! - vikao je Mali u panici, a onda je progovorio jedan od vojnika. - Goni ga u kurac, skuplja bombe, odletiće u zrak i on i mi skupa s njim. - Jel to istina? - pitao je policajac. Malom se raširile zjenice kao Shrekovom Mačku u čizmama, a ono što je slijedilo je pravi, pravcati šou. Nakon batina od neprijateljske vojske slijedila je jedna zdravoseljačka šamarčina od koje se zateturao i pao na zemlju po drugi put. I to od vlastitog, hrvatskog brata, jebem te živote! Hrvatska triska na hrvatskom obrazu! Pustili su ga, prošao je lišo i zaputio se kući. U istom trenutku u njegovoj se kući odigravala druga drama. Mater je došla s posla, taman spremila ručak i išla mu malo porediti sobu. Malo je očistila, malo spremila i baš joj je došao gušt opružiti se po krevetu. Prilegla je i osjetila kako je nešto žulja. Nije bio grašak iz bajke već nešto tvrdo i okruglo. Zavukla je ruku pod jorgan i zamalo dobila infarkt. U ruci je držala pravo, pravcato kinder jaje. Do tog trenutka je tako nešto vidjela jedino kad bi ih Boris Dvornik i Bata Živojinović bacali na švapske bunkere, ali ovo ... ovo ... Dolazi otac, mater za stolom van sebe. Žena popila tabletu za smirenje, objašnjava starom što se desilo i na vratima se čuje zvono. Mali je u međuvremenu smislio odličnu priču. Reći će - kraj mene je prošao autobus, prešao preko lokve, smočio me od glave do pete, provaljao me po blatu, rasparao mi majicu, raskrvario me po glavi ... Otac je otvorio vrata, ali Mali mu nije stigao ni objasniti. Zgrada u zametskoj ulici Mate Sušnja 12 tog se popodneva njihala u ritmu pravih muških batina. Da te zauvijek prođe volja za oružjem. ''Istukli me Srbi, istukao me Hrvat, na kraju me isprebijao i vlastiti otac, pa čiji sam to ja?'', vjerojatno se u tom trenutku zapitao Mali. 'SPIG' - ov, druže! Za sva vremena!  Kretenizam na Katarini je završio nakon što je nekoliko dana nakon ovog jedan šesnaestogodišnji 'sakupljač' poginuo. U IDUĆIM NASTAVCIMA: Kako smo zamalo zapalili cijelu zgradu - Zbog čega mi je Mali ugasio zapaljeni čik u nogu - Seks sa tetom Vericom - Drama u 'FIATU 132' kojem je bivši vlasnik bio Slavko Linić (pardon, o tome sam već pisao) |
- 13:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 23.08.2014.
KNJIGA (prvi dio)
|
Nitko mi nikad neće uspjeti objasniti tu dječju fascinaciju strašnim filmovima, knjigama, pričama ... Znaš da cijelu noć nećeš oka sklopiti, znaš da ćeš se tresti na svaki šušanj, znaš da ćeš i ako uspiješ zaspati sanjati kako te netko lovi, a ti ne možeš trčati, ali pomoći nema ... ciklus filmova John Carpentera se ne propušta. Još i dan danas me ulovi jeza kad se sjetim povratka kući nakon odgledane 'Noći vještica'. Imao sam nekih 12 - 13 godina, Đejson je poklao sve što se poklati moglo, ona tiriri tiri riri muzika zvoni u ušima, a na samom kraju poremećene stoke nema pod prozorom. The End. Deniju kod kojeg smo gledali film soba je bila odmah iza zida, Marku i Bobi su kuće blizu, a put osvijetljen i asfaltiran, a samo je do moje kuće vodio bijeli put bez ulične rasvjete. Od straha se zamalo posra u gaće ... najblaže rečeno. Ako netko slučajno nikad nije osjetio što je to predlažem mu da posluša pjesmu 'Prikaze' Ede Maajke. RIJEKA, 80 i neke ... U razred je ušao onaj lihvar kojeg se svi sjećamo. Obučen kao Jehovin svjedok, preko ramena prebačena torba. - Dobar dan djeco, evo htio bih Vam prezentirati jednu knjigu .... bla - bla ... tko hoće ... bla. bla ... može i na tri rate ... bla - bla .... odnesite je doma bez ikakve obaveze ... bla - bla ... sutra vratite neoštećenu ... Meni su od sreće skoro ispale oči i donesoh je doma. Mirisala je na glajnc novo, lijepa, ni velika, ni mala, tvrdoukoričena, lijepe slike ... Znao sam je napamet od slova do slova budući da mi je mjesec dana prije posudio susjed, ali imati je u kolekciji bilo bi nešto fenomenalno. Koliko sam bio u pravu svjedoči to što je u osamdesetima doživjela čak četiri rasprodana izdanja. Mojoj se materi od tih 'torbara', kako ih je zvala, dizala kosa na glavi. To si je sama kriva jer je u mladosti kupila par onih kompleta koji su se prodavali 'na metar' samo radi popunjavanja polica na regalima. Probao sam joj iznijeti svoje argumente, ali mater je bila neumoljiva. - Bla, bla ... bili smo nedavno u Trstu ... bla, bla ... dobio si patike ... a šta će ti te knjige ... imaš knjižnicu pa posudi ... Uglavnom, sutra je vraćena - neoštećena. Ni dan danas se ne zna da li sam bio tužniji ja ili 'torbar'. ŠIBENSKA POLJANA, 2013. Od gorenavedene epizode prošla su skoro tri desetljeća. Na knjigu bijah zaboravio, a strava me više ne opsjeda kao nekad. Svatko tko je u prvoj polovici devedesetih gledao 'Dnevnike' mogao se nagledati užasa i zvijeri prema kojima su svi zombiji i Drakule najobičniji impotentni papci. Nakon toga su svi horori ovog svijeta izgubili smisao ... Nemam pojma šta sam trebao kupiti, ali znam da mi je pogled zaokupio jedan veliki drveni štand na kojem je pisalo 'Antikvarijat'. Nije to bio jedan od onih antikvarijata koji drže ljudi kojima su knjige, sandale za plažu i drške za motiku jedno te isto. Ovaj je držao neki neugledni, neobrijani tip, ali po priči se vidjelo da dobro barata materijom. Čačkao sam neko vrijeme po pločama, stripovima, guštao kao prasac i nemam pojma kako mi je pala na pamet. Pitao sam onako bez veze, a čovjek se samo nasmijao i ispred mene stavio ni pet, ni šest već - tri komada. Dvije malo ofucane, treća kao da je sad izašla iz tiska. Upravo nevjerojatno. - Birajte koju god hoćete! rekao je. U, jeba te, koliko je vremena prošlo. Listao sam je i uspomene su oživljavale kao na pokretnoj traci. Kao ono kad slušaš neku pjesmu pa se sjetiš nekog detalja iz prošlosti na kojeg si skoro zaboravio. Nedavno sam tako rastavljao djetetov krevetić i čim sam počeo, nešto me ugrizlo za srce. Zanimljivo je to. Nisam uspio odvidati ni prvu vidu, a u tom trenutku mi je palo na pamet da smo se na dan kad sam taj isti krevetić sastavljao stari i ja nešto natezali i svađali. Nemam pojma u vezi čega, ali to više nije ni bitno. Zanimljivo je to kako je ta radnja probudila jedan potpuno nevažan događaj utisnut duboko u podsvijest. - Pošto je? - pitao sam čovjeka. Nisam uopće imao predodžbu, ali znam da je za Vrdoljakovu 'Rock Enciklopediju' iz 1978. netko svojevremeno tražio 400 kuna. Ova će doći bar 100. Čovjek mi je rekao cijenu, a meni su se usta razvukla u osmijeh. Vraćanje duga mladosti nikad nije bilo jeftinije. Jebi ga, netko kupuje jahte, netko aute, a neki još uvijek nisu zaboravili uživati u malim stvarima ... Sjedavši, sješavši, sjedući, sjednevši ... sjednuvši ...aha ... Sjednuvši u auto razmišljao sam o tome kako je moguće da tako lijepa, stara, fina, dobro očuvana i vrijedna knjiga koja danas ne bi koštala ispod 150 kuna može biti tako jeftina.U antikvarijate ljudi nose starine kad čiste tavane, kad se sele, kad se žele riješiti nepotrebnog smeća ili kad ... KRAJ PRVOG DIJELA NASTAVAK U NASTAVKU |
- 16:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #
KNJIGA (drugi dio)
|
Profesor Kožulić je tih i miran čovjek. Sjedi u dnevnom boravku i osjeća da mu treba 'caffetin'. Probudio se oko sedam, uključio vijesti na radiju i kao i svakog jutra najprije bolesnoj supruzi dao inzulin. Odjednom je začuo zvono. Prilazi vratima, pogleda kroz špijunku i vidi poznato lice. - Daj, tata otvori! - začulo se. Teško je to. Njegov sin ima 40 godina i živi sa nekom polovnjačom koja mu može biti majka. Jedan i drugi loču kao smukovi. Novaca im nikad dosta i rado bi mu se uvalili u stan. Budala mu svako toliko pozvoni na vrata bez obzira koje je doba dana. . Jedan je od onih koji o životu zna sve osim toga tko mu glavu nosi. Par trenutaka kasnije sjede u kuhinjici. - Tata, ja znam da ti je teško i zajebano, ali opet si u neku ruku sretan. Zdravi ste koliko - toliko i ti i mama. Znam da su penzije nikakve, ali kako je tek meni? Vi ste svoje proživjeli, a ja? Šta je sa mnom? Ženio bih se, a nemam s čim, pravio bih djecu, a ne da mi se praviti sirotinju .... Priča je završila sa: '' Imaš li mi za posudit' 200 kuna. Vraćam u ponedjeljak!'' Sat vremena kasnije gospon Kožulić u usta stavlja caffetin. Njegova gospođa sjedi na kauču zamotana u deku. Iako je sunčan dan žali se da joj je jako hladno. Kao i obično. Uzima najlon vrećicu. Penzija stiže tek za tri dana. Prolazi kroz mali uski hodnik. Na zidu se vidi bjelina jer je tu nekad stajala jedna jako lijepa slika. Ulazi u dnevni boravak. Pred njim je oveća polica za knjige. Više prazna nego puna. Prazne je police prekrila prst debela prašina. Gleda naslove. Prevrće ih po rukama i bira. Neke vraća, neke stavlja u vrećicu. U pravu je njegov sin. Kakvih ima on je bog bogova. Kad platiš režije, 62 kune dnevno i nisu tako mali novac. Sreća da u ovom njegovom, malom i vlažnom stanu ima još nekih stvari koje će antikvaru biti zanimljive. Većina toga je otišla. U bescijenje. Izašao je na ulicu, udahnuo punim plućima, kiselo se nasmijao i promrmljao: - Jebem ti živote mater! |
- 15:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #
srijeda, 20.08.2014.
PRVI HRVATSKI AMARCORD
|
Ja se u glazbu ne razumijem, ja je jednostavno volim! Gornja izjava se ljudima jako svidjela. Neka bude moto današnje epizode u kojoj već sad guštam i guštam i guštam i guštam kao prasac, a nisam kako treba ni počeo. Prethodna štorija o Severininom chartbusteru 'Uno momento' bila je svojevrsni uvod u ovo što slijedi. Iskrenim zaljubljenicima u glazbu poteći će sline, a ovim ostalima iskrena sućut, šta ću Vam ja. Meni je David Byrne oduvijek bio zakon. Idemo redom ... PRVI ČOVJEK KOJI JE UJEDINIO NEZAHTJEVNU PUBLIKU I INTELEKTUALNE SNOBOVE Tonči Huljić. Čovjek koji je skupa sa Severinom uništio hrvatsku zabavnu glazbu. Kao kad je svojevremeno Lošu iz 'Plavog orkestra' napalo da je uništio rock and roll na što je čovjek odgovorio da je jadan bio taj rock'n'roll kad ga je on uspio uništiti. Svi koji se u tvrdnji vezanoj za Huljića sa mnom slažete recite kad ste zadnji put kupili neki CD ili, pak, platili ulaznicu za koncert nekog domaćeg izvođača. Ne sjećate se? A koji je zapravo Vaš kontakt sa glazbom? Ujutro bruji 'Otvoreni', a nedjeljom 'Narodni'. Dok perete auto. Ovakvih 'KONZUMenata' (subliminalna poruka, Todor'ću jes' vidio?) glazbe znam koliko ti srce hoće i svi do jednog će se složiti da je zadnja hrvatska pjesma vrijedna spomena bila 'Moja Ane broji dane' Mile Hrnića. Takvi ljudi ne bi smjeli osuđivati ni Tončija ni Severinu. Jednostavno nije pristojno. KOJI JE TEMELJNI PROBLEM HRVATSKE ZABAVNE GLAZBE? Cijeli život sveo se na piratluk, prženje, presnimavanje, ljudi koji stvarno žive od glazbe mogu se nabrojati na prste jedne ruke, a ovi ostali sve kupce svojih albuma imaju umemorirane u mobitelu. Jedan od apsolutnih kraljeva koji već više od tri desetljeća uspješno pliva u toj baruštini je maestro Tonči Huljić. Ako Vam se na sam spomen njegova imena brk posprdno nasmijao ili ste primit ... nezahtjevna publika ili umišljeni šup... intelektualni snob. Prije ovo drugo jer sumnjam da ovi prvi čitaju 'SPIG'. .................................. Hrvate nikad ne možeš dovoljno podcijeniti. Njihov je ukus uvijek gori od onog što misliš. TONČI HULJIĆ ................................... Inspiracija za ovu epizodu došla je sama od sebe jer već tjedan dana u autu vrtim samo 'Madre Badessu' i ne pamtim kad mi je zadnji put netko uspio izmamiti toliki osmijeh na lice. Neću nabrajati faktografske podatke jer toga ionako ima na internetu, ali, eto, o ovoj sam temi pročitao podosta i u 'Globusu' i prošlom 'Rolling Stoneu'. Urbana publika se strahovito pobunila jer je 'Rolling Stone' svoj prostor izdvojio za intervju sa tamo nekim Huljićem, a naslovnicu poklonio seljačini Bregoviću.(koji u slobodno vrijeme surađuje sa Christinom Aguilerom i Kanyeom Westom) i uživa veći ugled nego cijela naša estrada zajedno. He, he ... Vjerujem da se toj istoj publici povraća od samog spomena 'Madre Badesse' i da uopće ne žele znati o čemu je riječ. Njihov je ukus i svjetonazor jednostavno iznad toga samo u ovom se slučaju ne radi ni o ukusu ni o svjetonazoru. .............................................. Provincija nije zemljopisni pojam već stanje svijesti! HRVOJE HORVAT (isto kao što je kod nas svatko tko završi fakultet intelektualac. Sreo sam ja visokoobrazovane i ugledne ljude koji se nakon desetak gemišta pretvaraju u takve jadnike da je svaki škovacin za njih doktor nauka.) .............................................. Ovim 'Uno momento' fanovima se također povraća jer je 'Madre Badessa' projekt koji je nekoliko svjelosnih godina iznad njihove sposobnosti shvaćanja. Malo sam preletio klipove na Youtubeu i zaronio u komentare. Prosto je nevjerojatno koliko njih se upustilo u pljuvanje i kritiziranje ne shvaćajući da je u pitanju ništa drugo doli jedna vrhunski i profesionalno odrađena zajebancija. Ali zato zajebancija bez konkurencije. Ovo je nešto što bih bez imalo srama poklonio svakom stranom gostu i vjerujem da bi se većina oduševila. Za razliku od... Urbani i ruralni ulovili jedni druge pod ruku i napokon dokazali da su isti. Genijalno. Inače, ova Huljićeva glazbena vizija to smo mi i ništa drugo. Kupus. Ali zato vrhunski kupus! Kupus na koji sam ponosan! INTRODUCING ... Ovo nije Gego i njegove co-co, jo-jo, judi moji i slična 'silovanja dobrog raspoloženja'. Čovjek mi je inače bio simpatičan dok nije gostovao u 'Farmi'. Uvažavam njegov tadašnji slom živaca, ali njegove pjesme više za me nikad neće zvučati isto. Ne volim nasilnike i divljake. 'Madre Badessa' također nisu ni klape kojima se toliko ponosimo, a stranci nikako da uvaže njihovu vrijednost. Huljić je nedavno doveo ekipu inozemnih producenata u Skradin da poslušaju klape, a ovi nisu bili baš oduševljeni rekavši mu da vani nitko ne želi slušati tužne pjesme u višeglasju. Objasnili su mu da na Havajima rade nešto slično, ali publika to njihovo voli jer je veselo. Poznat je i slučaj kad se jednom prilikom htjelo remiksirati klape što se ubrzo ispostavilo kao nemoguć zadatak jer je tempo u klapskom pjevanju dosta često nepoznata stvar, a ti ako ispadaš iz metronoma onda to ne može biti to. Prva pjesma večeras za one koji se s ovim prvi puta susreću nek' bude 'Doma gren'. Pjesma je to sa drugog albuma 'Panika'. Apsolutno ludilo. Čudna kombinacija 'Move your body close to me' Danne Gillespie, 'world musica' i harmonikaškog sola iz 'Ne klepeći nanulama'. Kao cjelina funkcionira besprijekorno. Mene stvarno oduševila. Inače, kad mi je prijatelj dao originalne CD - e (sva pohvala za omot ekipi iz Sarajevske Fabrike) znao sam jedino 'Anarkištu' i 'Providencu' s tim da mi se potonja odavno uvukla pod kožu. Jest da je u pitanju jedna najobičnija patetična cajka, ali zato jedinstvena, originalna i neponovljiva i, kako je netko ostavio komentar ispod klipa, vilenjački nestvarna. Ma koliko se mnogi ne slagali s tim. U BOGA TRIBA VIROVAT' Sva filozofija života ispjevana u 4 minute. Kad sam je prvi put čuo puknuo sam od smijeha, a sad ide non stop na 'repeat'. Ovo je čisti stopostotni 'Life of Brian'. Tekst je jednostavno zaslužio osvanuti na 'SPIG' - u. Ja san grišnik, ja san grišnik a kakvi ću bit. Sveto pismo, sveto pismo, trudim se živit. al od deset smrtnih grija znan Uteknu mi dva - tri svaki dan. U Boga triba virovat' .... ...................................... Jesam ateist, ali u ovako lipu pismu treba virovat'. KOMENTAR NA YOUTUBEU ...................................... Dalje nastavite sami ... 'Madre Badessa' Prvi hrvatski amarcord. Projekt bez konkurencije. Gospon Tonči, kapa doli. |
- 22:05 - Komentari (16) - Isprintaj - #
utorak, 19.08.2014.
JEDAN TRENUTAK
|
U trenutku kad sam započeo pisati ovu epizodu Severinin 'Uno momento' je u nešto više od mjesec dana skupio 12 987 666 klikova na Youtubeu. Ne znam da li ovaj troznamenkasti broj na kraju ima kakvu dublju simboliku, ali baš je zgodno. Six, six, six !!! The number of the beast! Simbol Đavola! Taj Dan se bliži! Vjerujem da u pogledu 'Uno momenta' većina svekolikog čitateljstva dijeli moje mišljenjee, ali postoji tu jedna kvaka. OPIS JEDNE KVAKE Zamislite iduću situaciju. Vi ste harmonikaš. I to dobar. U toplini svog doma slušate dalmatinske klape i Eric Claptona, a krajem tjedna svirate na raznoraznim prigodama. Većim dijelom nastojite sačuvati nivo i dostojanstvo što Vam i uspijeva, ali eto, ponekad se (doduše rijetko) situacija izmakne kontroli. Ne mislim tu na tuču zbog velike koncentracije alkoholiziranih ljudi na malom prostoru već na nešto drugo. U jeku derneka prilazi Vam krupan muškarac čiji je kvocijent inteligencije obrnuto proporcionalan bankovnom računu i na mijeh instrumenta stavlja 200 kuna. - Aj, baci 'Karanfile!' Zalud širok dijapazon Vašeg repertoara, pusti durevi i majevi, poznavanje notnog crtovlja, intelektualna dominacija, glazbena teorija u malom prstu i virtuozitet prilikom izvođenja šesnaestinki u najvišim registrima. Čovjek je zaželio 'Karanfile' i mo'š ga jebat'! Hoće to i gotovo! To mu dušu grije! Da se razumijemo, 'Karanfili' nisu zajebancija jer ljudi kojima su takve stvari zajebancija većinom nemaju smisao za humor. To je onaj tip ljudi koje je čuvena rečenica 'Rat je prošlost i okrenimo se budućnosti' najviše ugrizla za srce. Kakva jebena budućnost. Za to treba mislit'. A kako i čime? Vratimo se na harmonikaša. Što napraviti? Zahvaliti se čovjeku te ga u par rečenica pokušati uvjeriti da je većina toga što zna o životu pogrešno ili prihvatiti protuvrijednost pola rezervoara goriva ili, štajaznam 4 - 5 kg ćevapa. Kroz glavu prođe i da plaća kasni tjedan dana, a i kad dođe kod većine je dobra jedino za obrisati šupak. I eventualno platiti režije. Težak odabir? Nije, zašto? Čemu glumiti Će Gevaru u zemlji u kojoj se većina pučanstva diči svojom zaostalošću? Samo ima još jedna kvaka. DRUGA KVAKA (A NISAM KAKO TREBA OBJASNIO OBJASNIO NI PRVU) Prošli tjedan u posjetu su mi bili prijatelji iz Rijeke koji već godinu dana žive i rade u Oslu. To je jedna od onih večeri koja ti napuni dušu i srce i ozbiljno te zamisli 'Koju pizdu materinu mi radimo ovdje ?'. Nije to samo pitanje gole egzistencije već općenito. Raspali smo se u apsolutno svim segmentima života. Ne funkcionira tebe Bože ništa, a ako netko tvrdi suprotno taj sigurno spada u onih 12 987 666 s početka priče, a rečenica 'Okrenimo se budućnosti' ga najvjerojatnije grize za srce. Osjeća se prevareno. I izdano. Život u 'maloj zemlji za veliki odmor' već dugo nije ništa nego najobičnije gubljenje dragocjenog vremena (ako netko od Vas ima osjećaj da živi punim plućima nek' mi slobodno preporuči čovjeka od kojeg kupuje travu). Mojim je prijateljima ispočetka bilo teško (naročito njoj), ali sad se već osjeti da će Norveška postati njihov novi dom. Kao što bi postala svakoj osobi s ovih prostora pod uvjetom da je prosječne inteligencije. Ono što se tu već neko vrijeme nudi i nije bogznašta. Kamen je dobar za brisanje, ako u blizini već nema lista smokve. Maslina je dobra za uteć pod nju gole guzice ako pada kišica (prirodno gnojivo). Zdrača je dobra za iza nje se sakriti od neželjenih pogleda. Ono što me najviše fascioniralo je to da je Norveška zemlja koja naprosto vapi za visokoobrazovanim ljudima. Zašto? Ti i žena završili srednju, zaposlili se u struci i od svog rada možete (udahnite duboko) - živjeti. Kao u Sisku 1972. Ne mo'š vjerovat'. Ne životariti, ne tješiti se da 'ki ovo more platit', ne cijeloga života živjeti početke već - živjeti. Ono, ići u dućan i kupiti sve za kuću i vidjeti neku majicu od parsto kuna i uzeti je bez da non stop nešto preračunavaš u glavi. Kupiti je, mater joj jebem. Običnu, lijepu, kvalitetnu, posranu majicu. I to od svog rada. A o tome da par puta u životu možeš posjesti obitelj na avion i negdje daleko odletjeti tjera u plač. Jer to tamo možeš postići radom. Ne pljačkom, prevarom i lažima već radom. A najsmješnije mi je što mi je jedna draga osoba nedavno rekla da isto malo pripazim što pišem. Hoću, pripazit ću! Jebeš napredak, jebeš obrazovanje, jebeš bolju budućnost za svoju djecu. Nego majstore, što ste ono rekli? Karanfili? Play it again, and again, and again Sam ... (Poanta priče je da Severina nije blesava, a mi svi skupa pametni, nego je žena ubola točno ono što raja traži. Mene jedino zanima da li ona stvarno uživa u onom što pjeva. Ako da, onda mi je stvarno žao što sam svojevremeno, kao pravi filmofil, sa zanimanjem pogledao najgledaniji hrvatski film svih vremena ... ) |
- 12:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #
srijeda, 13.08.2014.
TOP GUN
|
- Ne može ovo još dugo trajati! Bilo je to daleke 1995. Šesnaesta klasa hrvatske vojske. Čega? Vojske, dame i gospodo. Organizacije koja je od balavih i nesigurnih mladića pravila ljude i prave muškarce. Šteta što je statistika neumoljiva. U vojsku sam, naime krenuo 01.08.1994. sa 85 kg, a izašao polovicom svibnja 1995. sa 102. Dakle, ne treba puno pameti za zaključiti da sam umjesto pravog muškarca zahvaljujući služenju vojnog roka postao obični - prasac. Nekorisna, troma i debela hrpa sala. Lijepo me domovina pripremila ... Kako i ne bi, budući da na pulskom aerodromu zadnjih 6 mjeseci osim ležanja, pušenja i gledanja pornografije nisam radio ništa jedina zabava bilo je žderanje. Ovim putem se ispričavam kolegama jer sam zbog visoke dioptrije bio oslobođen držanja straže što mi je i dan danas jako žao. Da bi nepravda bila još veća na kraju me nagradilo sa tjedan dana skidanja prije. Genijalno! Razlog - jedini sam ja svaki dan šetao po hangaru i pisti, a ne kao one lijenčine na straži. Glupa epizoda? Znam! Priče o danima provedenim u vojsci spadaju među najdosadnije priče uopće. Primijetio sam da dosta ljudi priča te priče kao i priče iz djetinjstva iz razloga što su to zadnji periodi života u kojima su se osjećali živi. Ovaj obični život je za njih dosada i mučenje jer su preograničeni za nešto više. No, kako je ovo 'SPIG' uspjet ćemo i od tako glupe, dosadne i besmislene teme napraviti pravi, pravcati Muppet show. Vežite se, polijećemo!  VOJNIK MAURICE SPIGOROVSKY 1995/1996 - Poručniče, jel' se smijemo slikat u avionu? - Da Vam nije palo na pamet! - Punk is not dead! Inspiraciju za današnju epizodu dobio sam prije tjedan dana kad se još jedan hrvatski MIG - 21 ničim izazvan srušio, a da ga prije toga nitko nije ni ružno pogledao. Da se razumijemo, za razliku od onih pičkica koje se takvim vijestima zlurado smiju ja ovu tugu od zemlje još uvijek volim. Znam da se to kosi sa zdravim razumom, ali je živa istina. Takve me stvari rastužuju. Pri tom sam savršeno svjestan da u ovom slučaju većinu skupo plaćenih, odgovornih osoba istovremeno boli đon, ali ne mogu si pomoći. Takav sam! U Hrvatskoj je inače jako teško postalo ne biti šupak! Krenimo s današnjom epizodom! Dakle, puno, puno prije pojave 'SPIG - a' ja sam apsolutni SVAKI dan svog služenja vojnog roka pribilježio na papir. Po završetku služenja Domovini ostale su mi tako tri male žute bilježnice koje s vremena na vrijeme otvorim i doslovno rigam od smijeha. Zato bih nešto od tih anegdotica rado podijelio sa svekolikim čitateljstvom, a Vi mi sugerirajte da li Vam se sviđa ili ne. Ako da, super! Ako ne, isto super! Materijala, hvala Bogu, ima. Za godinu dana! Vojska je, dakle, jedno najobičnije ... ! Gubljenje vremena koje ti nitko ne može nadoknaditi kao i trošenje proračunskog novca kojeg je ... nestalo. Srećom, potonućem države ukinuta je i ova plemenita institucija i mnogi mladi ljudi nikad neće osjetiti ljepotu zapovijedi 'U zatiljak!' ili 'Atomski zdesna!' DVIJE NAJGLUPLJE VOJNE ZAPOVIJEDI IKAD 'U zatiljak!' je (da objasnimo onima rođenima poslije Titove smrti) nešto definitivno najgluplje što je civilizacija ikad izmislila. U svrhu savršeno postrojenog voda nužno je fiksirati pogledom tjeme vojnika ispred sebe, ali tako da vidiš samo njega i nikog više. Inače, za one koji žele znati više napomenuo bih da slon može imati penis dugačak čak 150 cm. Kakvog sad pa to ima smisla? Isto kao i zapovijed 'U zatiljak' 'Atomski zdesna!' spada, pak, u čisti SF. Dakle, ako prilikom rutinske pretrage livade kojim slučajem s Vaše zdesne strane neprijateljska sila djeluje nuklearnom bombom, zapovjednik je dužan izdati zapovijed - 'Atomski zdesna!' Ako se prije toga čitav vod ne pretvori u garež nužno je baciti se u? u? u? U lijevo, normalno! Iz kape izvući ona dva nastavka za pokriti uši, lice položiti na zemlju i ... čekati da prođe. Jedno 200 000 godina. Šalim se, nakon što zapovjednik utvrdi da je opasnost prošla (kad krave, traktori, trafike i autobusna stajališta prestanu padati s neba) izdaje zapovijed da svaki od vojnika (udahnite duboko) ubere GRANČICU!!!! Njome sa sebe otrese VIŠAK radijacije. Kad nam je poručnik na Muzilu ispričao ovu debilanu ja sam mu promatrao lice misleći da će se čovjek početi smijati, ali ništa. Ostao je hladan i dosljedan svojim riječima. Genijalno! - Ne može ovo još dugo trajati! Ljepota služenja vojnog roka bila je u tome što upoznaš prijatelje iz svih krajeva zemlje. Jedan moj kumpare iz Rijeke je npr. obožavao Zagorce. Na prvom danu specijalističke obuke u Zemuniku jedan mu je siroti odeblji Zagorac prišao i konstatirao: - Kak' je tu u Zadru hrana dobra. Nama su u Koprivnici davali napoj! Ovaj je samo otpuhnuo dim cigarete i rekao: - Da, tako i izgledate! Nego, vratimo se mi na temu! U jednoj davnoj epizodi 'SPIG'- a napisanoj hm ... nakon što se srušio tko zna koji po redu od naših MIG - ova, ove sam ruske avione usporedio sa Renaultom 4 u zraku. Bila je to velika nepravda prema 'katrici'. Taj je legendarni auto izgradio veći dio povijesti ovih prostora. Koliko li je samo drva, cementa, vreća s gnojivom prebačeno u prtljažniku ove francuske legende, a MIG - 21 ... od njega ništa! Kad je lijepi dan, pilot sjedne u zrakoplov, dođe APA (kamion za paljenje), vojnik u avion utakne kabel (ja npr., bar 30 puta), vozač kamiona doda gaščinu, pilot kresne avion, sve huči, bruji, vojnik istika kabel, kamion odlazi, a avion lagano klizi prema pisti. Onda te prva dva - tri puta piči adrenalin dok avion uzleće, a ostatak vojnog roka se skrivaš jer ti je pun k.... i aviona i kamiona i piste i svega. Nakon cca 20 minuta do pola sata leta avion se vrati i dođe INA cisterna sa 3000 litara goriva. Vojnik (npr. ja, bar jedno 30 puta) se penje na krilo i toči ... toči ... toči ... toči ... Proračunski novac lagano klizi kroz crnu gumenu cijev, a vojniku u glavi samo jedno: - Ne može ovo još dugo trajati! BROJ OD 1 DO 120 Mislim da sam iduću anegdoticu već jednom spomenuo, ali toliko je dobra da je zaslužila repete. Dakle, jednom prilikom, satnija je bila postrojena u dvorištu. Zapovjednik traži dobrovoljca koji bi malo očistio krug oko zgrade. Svi se pravi blesavi. Dolazi do vojnika na samom početku stroja. Krupan komad ličkog medvjeda. Pita ga da kaže jedan broj od 1 do 120, a ovaj se, ni pet ni šest, onako iz petnih žila zadere: - JEDAN!!!! Zapovjednik ga pogleda u čudu, ekipa se počela valjati od smijeha, a tad se i zapovjedniku usta raširiše u osmijeh i samo procijedi. - A jesi glup! ..................................... Po meni bi svijet npr. bio izuzetno dosadno mjesto. Svi bismo se samo jebavali, jeli, pili, smijali se jer život je stvarno prekratak za te militarističke gluposti. Na temeljnoj obuci u Sinju bio je tako momak iz Dubrovnika. Čovjek završio dva faksa, čita knjige na engleskom i ne razgovara ni sa kim. Nama su rekli da nije normalan, a ja se skompao s čovjekom i tip prva liga. Dakle, prilikom jedne vježbe vojnici su kleknuli, ispred sebe rastegli šatorska krila i zadatak je bio rastavljanje i sastavljanje puške. Većini ekipe, rastavljanje kalašnjikova kao 'dobar dan', a mom Gosparu baš i ne. Cijeli vod je munjetivom brzinom obavio zadane radnje, a ovaj je još nije uspio ni rastaviti. U tom je trenutku iznad njega stao zapovjednik (neka žešća sinjska sirovina) i zaurlao: - Vojniče, svi su uspjeli rastaviti i sastaviti pušku, a ti je još nisi ni rastavio. Ovaj mu je tad onim flegmatičnim, rastegnutim dubrovačkim naglaskom rekao nešto čemu se smijem i dan danas. Pogledao ga je onako blago teleći i izustio: - A guospodine puoručniče, muene Vam ta puška opće ne zanima! Kad je ovaj to izgovorio ovom je glava pocrvenjela i samo što mu nije krenuo dim na uši. Da mu je rekao bilo šta, ali da puška ne zanima jednog, jednog muškarca to ne može biti istina. Uzeo je kalašnjikov i počeo škljocati: - Kaaaaako te puuuška mooože ne zanimati? Pazi ovo, a vidi zatvarač, a vidi obarač .... ZAPAMTI DA NORMALNOG ČOVIKA PUŠKA NE MOŽE NE ZANIMATI !!!! Može! UMJESTO KRAJA .... Znam da mnogi možda ne dijele moje mišljenje. Stoga bih se volio ispričati budući da sam sto posto u pravu ma koliko oni tvrdili suprotno. Ako je nekom Sjeverna Koreja draža od Južne nek se slobodno baci kroz prozor ....  Za kraj ide jedna pjesma. Spot me toliko nabrijao da bih najrađe uzeo ručnu bombu, zalegao i bacio je susjedu na kokošinjac. Svejedno se Česi i Poljaci žale na pivca koji ih ujutro budi ... |
- 21:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #
četvrtak, 07.08.2014.
365 DANA (vox populi)
|
31.07.2013. U DRUŠTVU S RAMBOM  PETAR P.(profesor, ljubitelj 'SPIG - a) - Desetak postova ranije je neko ovde na blogu bacio negativan komentar za ramba, i tad sam prosto morao da odgovorim da je čovek odličan muzičar koga je neophodno najpre čuti uživo, ako je moguće i upoznati, pa tek onda komentarisati bilo šta.. MARIO B. glazbenik, veseljak) - Sad se pola Balkana pita koji je ono tip kraj Igora spigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspig 05.08.2013. 'KUD HARTIĆ' feat. 'SPIG' IN ROCK Tisno, trg Rudina  INES F. - Ja uvijek propustim najbolje koncerte na Murteru IVICA M.(gastarbajter, ljudina) - A tek kad sam pročitao: "Iza Borisa sjedi jedan musavi,neugledni tip sa zamagljenim naočalama i prosjedom kozjom bradicom koji je u dva sata uspio popušiti osam (8) cigareta.", bilo je neopisivo fantastično. Usput, prije par godina, bavio sam se vrlo sličnom djelatnošću i znam koji je trud u to uložen! Žao mi je jedino što nisam bio prisutan, jer, ko to more platit? Nadam se da ćemo u razumnom roku biti svjedoci barem jednog video zapisa, bilježim se sa štovanjem! spigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspig 21.12.2013. 'KUD HARTIĆ' feat 'SPIG' ZAGREB TVORNICA KULTURE  SILVIO Š. (rođak, saksofonista, ljut jer njegovo muziciranje nisam uvrsti u promotivni spot) - Sunce mu poljubim, a vrhunska izvedba Bohemian Rhapsody sa Nenad Jebivim solom na tenor sax-u nije dovoljno dobar da se uvrsti u medley!!! spigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspig 07.03.2014.. JEZERSKE MAŠKARE  (ulomak iz priče 'Obračun u Lakes cityu) Pred Patricka je iskočilo neko biće i srušilo ga na pod. Šištalo je kao pretis lonac. Bio je toliko priseban i zgrabio sjekiru. -Došao je po mene, kucnuo je čas - pomisli Patrick - ali neće, ja mu kažem.Skupo ću prodati svoju kožu. Gledao je vampiru u korijen vrata s namjerom da mu odrubi glavu, a onda - šok. Vampir mu je – pružio ruku. - Diš se, vrag te izija! – rekao je. - Molim? – reče ovaj zbunjeno. - Diš se, reka sam ti… nadućeš se ka čvrčak. Marač je. Ovo ti je blekasto vrime. Ka neko bablje lito. Misliš teplo pa obučeš kratke rukave, a onda se malo spotiš i popuši te za čas četrdeset gradi febre. Mene je bilo popušilo prošlu šetemanu i par dan san leža u posteji i svaki dan bin se bija izriga do čriveta. Patrick nije razumio što mu ovaj govori, ali je vidio da nema nikakve opasnosti. Objesio je sjekiru za pojas ... spigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspig 09.05.2014. IVIN TRIJUMF  MATE B.(ugostitelj, malonogometaš, odlično pjeva) - Bravo maestro. Napokon su tvoje neshvatljive pizdarije urodile plodom ...'' spigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspig 31.05.2014. U DOMU KOD ANTE GOTOVINE  RUŽA L. (krsna kuma mog djeteta, žena koju obožavamo) - Nek se zna, na sve strane ljubav šaljem ja. Bravo prijatelju! JULIJO K. (vjenčani kum) - Da Gotovina zna kakva si ti komunjara, ne bi se on slika s tobom. SPIG, epizoda OKRENIMO SE BUDUĆNOSTI '' ...Dok su neki sumnjivi tipovi u klimatiziranim uredima prekrajali granice i donosili odluke koje će upropastiti na tisuće sudbina netko je na licu mjesta treba izdati zapovijed. Odluku u kojoj će možda do jutra izginuti desetine momaka koji se još nisu ni napili ni poseksali kako treba. To ne možemo ni ti, ni ja, ni revolucionari s fejzbuka ni 99% ljudi Ante je bio taj! I zato mu skidam kapu ...'' spigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspig 15.06.2014. KVISKOTEKINA FEŠTA NA ZAGREBAČKOM JARUNU   DANIJEL J (ŠKURI) (odličan tip i posljednji murterski Robinzon) - Posidila ti je brada od pustog anagramiranja. DANČI M. - Nemoj zaboraviti namigniti Nini Badric! spigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspig 20.06.2014. VEČER KAD SMO ODUŠEVILI WU HA I NJENE PRIJATELJE RESTORAN GINA TISNO  spigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspig 21.06.2014. MOJ OTOK PRIČA PRIČE  TATJANA P.(zadranka na pivremenom radu u Njemačkoj, fejzbuk frendica) - Prekrasan prilog stvarno si mi ugrijao i dušu i srce s njime,možda mi možeš još reći gdje se može nabaviti ta knjiga...i još nešto kad imaš knjigu u ruci nikad nisi sam,ona je dio tebe i ti si dio nje.I to je to! MIRELA K. (autorica knjige) - U životu mi lipše rići reka niko nije, a kamoli napisa. Ovo je moja satsifikacija. Fala ti. spigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspig 31.07.2014. 'SPIG' U SLOBODNOJ Ne da mi se stavljati sliku. spigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspigspig 02.08.2014. U DRUŠTVU S KOJOM  ROMAN N. (facebook prijatelj, audiofil i čovjek s kojim bih volio popiti gemišt) - Baš ste face. Koji Pulp Fiction UMJESTO KRAJA Prije dva dana starom mi je bio rođendan. Imao bi 73. Često ga se sjetim jer znam da bi u ovoj današnjoj kronologiji guštao kao nitko. Inače, prije par dana sam se sjetio one Churchillove izjave da Balkan pravi više povijesti nego je može podnijeti pa sam je odlučio parafrazirati na sebe. Samo što za razliku od glupog Balkana ja svoju povijest podnosim jako, jako dobro. Čak, štoviše, u njoj guštam svake sekunde. Iako još uvijek za sebe mislim da sam jedan jako dosadan i naporan čovjek ovaj mali pregled dokazuje suprotno. Dokazuje da je u životu APSOLUTNO SVE MOGUĆE. Bilježim se sa štovanjem!!! I da, za sam kraj veliki pozdrav mojoj dragoj supruzi. Trebalo bi joj stvarno uručiti Nobelovu nagradu za mir. |
