SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
subota, 29.12.2012.
JOŠ SEDAM ČUDA OTOKA MURTERA...
 UVODNA BESJEDA 2012. Ne znam za Vas, ali meni je bila teška. Zapravo, nikad gora! Na početku godine (epizoda o 'Platonskim ljubavima) sam napisao da će ovo biti godina 'SPIG'-ova trijumfa iako sam bio svjestan da lažem kao pas i da me očekuje pretužnih dvanaest mjeseci. Sreća da se na blogu to ne osjeti previše zahvaljujući prirodnom obrambenom mehanizmu koji i iz najgore situacije uvijek izvuče barem tračak optimizma. 'SPIG' je čak četiri puta gostovao na portalu TV NOVE 'Dnevnik hr' , Z'mbata Bubu je završio na nekom afričkom portalu (neki afrički Pexa), Flag counter svjedoči da nas voli cijel kugla zemaljska, gospođa Miriam Julles (predstava u šib. Kazalištu) je koristila 'SPIG' kao jedan od izvora za svoj magistarski rad (tema Pythoni)… Nego, jebeš 'SPIG' i uvodnu besjedu, ajmo mi na nešto konkretno! Očekuje Vas tolika hrpetina veselja da možete komotno spremiti dvije pive, pola štruce kruha i oveći batak od tuke i kad sve to satarete tužno ćete ustanoviti da bi čitali još. Vrijeme je za VrtlOOOooOoOoOOoOOoOOoOOoOOOOooooooog !!!! JOŠ SAM NEŠTO ZABORAVIO… Budući da je prošlo izdanje 'Sedam čuda…' izazvalo solidan odjek i među ljudima koji sa 'SPIG'-om nemaju previše dodirnih točaka odlučio sam probati još jednom. Jezerska Mona Lisa, npr. je zainteresirala pojedince i rečeno mi je da bi bilo lijepo pokloniti je eventualnom muzeju starina koji bi se u mjestu otvorio u bliskoj budućnosti. Moje mišljenje je da bi to bilo stvarno lijepo. Ma to bi bilo prekrasno. To bi stvarno bilo plemenito. (Za one koje nisu čitali prvi dio Mona Lisu objavljujemo još jednom. Nakon skoro četrdeset godina mog premještanja i ljubomornog čuvanja tog komada krpe mislim da je to i zaslužila. Ipak je jedini preostali primjerak na svijetu.). Evo je:  Krenimo sa odbrojavanjem! Danas praktički imate sedam epizoda u jednoj. I to skroz solidnih! Za kraj godine više nego pošteno! Samo zajedno možemo pobijediti u neravnopravnoj borbi s tećicama! 1.LOKVA-JEZERA Komad neuglednog polja s desne strane ceste kojom se ulazi u Jezera već stotinama godina je bio jedan od najvažnijih seoskih toponima (topokurac - izbjegavajte ovakve riječi u postovima jer će svi primijetiti da se pravite pametniji nego što jeste) Zašto? Cijela Jezera su premrežena podzemnim vodama i u ovo doba tuge i jada mnogi ljudi su se dosjetili jednog minimalnog uloga za maksimalnu uštedu. Kako je ispod svakog seoskog dvorišta (više-manje) neka ponornica dovoljno je zvati čiču rašljara da odredi točnu lokaciju i bušače (50 eura po metru) i kad nakon kraćeg svrdlanja u zrak šikne malko bočati H2O sreći nema kraja. Jebalo mater kako tek mora da se osjeća Rashyd Al Jammabalhar kad u Dubaiu traži vodu, a svaki put mu šikne neka glupa nafta. (''Žeeeeenoooooo, halala balala, naruči još dva Rolls Roycea i ne zaboravi kupiti bocu Jane od pet litara, usta su mi se osušila, halala balala…'') Dakle, besplatna voda u Dalmaciji pruža doživotno neograničeno zalijevanje maslin, kumprilov, broskve, osmušlja, rige, matovilca, boba, kromača, zelja, cikle, leće, čičvarde, biža, mrkve, cikle, kukumarov… Dirk Diggler je u zadnje dvije godine u polju istočio koliko je Zair ne popije u sto godina. Kakve to ima veze sa Lokvom? Pa eto, na njoj se nalazi bunar poznat pod imenom Donja Voda iz kojeg su naše babe i didovi stoljećima (nakon rada u polju…he…he…) grabili vodu. Za vrijeme jeseni i zime sva ona pusta kiša koja padne, ne ode u tlo već formira ogromno jezero (po kojem je mjesto i dobilo ime). Ono zatim prekrije čitavo polje na kojem je tad moguće snimiti nezaboravne fotografiju kao što je ova gore. (Doduše, čekao sam dobra dva tjedna da ne bude daška vjetra kako bi površina vode bila poput stakla i kad sam u pravoj, pravcatoj ekstazi okinuo tri fotografije, ekran fotoaparata se zacrnio i na njemu se ispisalo 'PLEASE, REPLACE THE BATTERIES!' Jebem ti mater govno digitalno! Zimi pak voda zaledi i Lokva postaje pravo, pravcato klizalište. Po ljeti salata, po zimi Šalata. Pa gdje toga ima? Sliku Lokve u cijelosti niste dobili jer ste takva polja vidjeli već milijun puta u životu. Al' zato uživajte u fotografiji odraza iz 'SPIG'-ove radionice. 2.POGLED NA KOSIRINU Nakon što s magistrale skrenete prema otoku Murteru prvo prolazite kraj Ivinja, nakon par kilometara dolazi Tisno, prelazite preko pokretnog mosta i evo Vas na otoku Murteru. Sad obavezno skrenite desno jer ako krenete ravno proletjet ćete kroz staklena pokretna vrata i potaracati recepciju Hotela Borovnik…(što je jedan mladić prije nekoliko godina i napravio pa je Luxon nakon toga izjavio da bi dao sav novac ovog svijeta kad bi mogao vidjeti izraz lica pospanog noćnog recepcionera u trenutku kad mu je san prekinuo tišnjanski Charles Bronson.) , vozite prema brežuljku, pa se uspinjete na brežuljak, pa dolje niz brežuljak, dolazite na raskrižje za Jezera, ali nemojte k meni, već vozite još ravno, ravno, pa prođete skretanje za autocamp Lovišća i nakon još jedno cca 500 metara dolazi oštar desni zavoj. Op! Op-op-op! Gangnam style! E sad tu polako! Tu ljeti dobro pazite jer Česi, Poljaci, Mađari, Austrijanci, Nijemci koji su prvi put na Murteru na tom predjelu sa 50-60 km/h obavezno smanje brzinu…ma, praktički stanu na cesti bez razmišljanja da bi ih neki domorodac mogao udariti straga (kao što se svakom stanovniku otoka Murtera na tom mjestu zamalo dogodilo bar pet puta u životu.) O čemu je riječ? Pa eto nakon jedanaest mjeseci provedenih u industrijskoj zoni nekog usranog srednjeeuropskog grada bez Sunca i kisika na tih dvadesetak dužnih metara pruža ti se besplatna karta za pogled u Raj i to upravo onako kako ga je Bog zamislio. Ima na otoku još puno jačih vidikovaca, ali ovaj je pak na glavnoj cesti pa je nekako najdostupniji. Nema ljepšeg osjećaja nego se ljeti na plus 35 vraćati s posla i na tom mjestu vidjeti četiri-pet parkiranih auta i desetak ljudi kako zagrljeni poziraju sa Kosirinom u pozadini. Jedan piša, drugi grli ženu pa je malo draška po cici pa se na gaćama pozna da mu se naperio, pregladnio Čeh otvara konzervu sa govedzzilnom zbryckom, jedan riga krv kraj kamp kućice, neki mali je istrčao na cestu pa ga je skoro pokupio 'Konzumov' kombi… Kao i svi stanovnici otoka Murtera ja na to odavno ne obraćam previše pažnju, već iz treće brzine lijeno prebacim u drugu i samo pomislim:''Ooooooo, jeba Vam ja mate', Vami i slikivanju!'' Nije zgoreg ni spomenuti da je ljeti kompletna uvala prekrivena usidrenim jahtama čija jarbolska svjetla daju Kosirini nadzemaljski izgled. Pravo pravcato čudo otoka Murtera. Pogled na Kosirinu noću (i to zimi kad nema nikog), samo za ljubitelje 'SPIG'-a. Ako pažljivo pogledate u gornjem lijevom kutu ćete vidjeti starog Šimu iz Betine kako lovi na sviću.  3.MEHANIZAM CRKVENOG SATA IZLOŽEN U BETINSKOJ CRKVI Betinski svećenik je bio iskreno oduševljen kad sam mu za prošlo izdanje 'Sedam čuda' banuo na vrata sa željom da fotografiram stol u dnevnoj sobi. Čovjek je rekao da nisam ni prvi ni zadnji (ne znam dal' sam zadnji, ali prvi ovakav sigurno), a u okolici postoji i restoran koji je kopirao te stolove jer se radi o pravom tišljarskom remek djelu. Klasik dizajna, ako mene pitate! Vidjevši da nisam normalan, župnik me ljubazno odveo u Crkvu kako bih među prvim sretnicima pogledao satni mehanizam za kojeg sam već onda znao da će biti uvršten u ovaj tekst. Na ovoj maloj pločici u podnožju sata piše da su ''..narudžbom od 10.travnja 1753. Kupljena su betinska zvona, srebrna kruna oltara Blažene djevice Marije i ovaj sat zvonika u Veneciji kod firme Tomasseo Collachini Basano…Sveti Frane moli za nas da nam Gospod Bog plod zemlje dade i sačuva…Zvonik Svetog Frane je prvi zvonik u šibenskim selima…'' Prosto je nevjerojatno da totalno pretpotopni sistem kamenih utega besprijekorno funkcionira i dan danas. Čovjeku je ipak nekako lakše kad spozna da će i nakon smaka svijeta, kad izgore sve elektroničke i ine spravice na Zemlji, ovi stari, dobri satovi i dalje služiti svrsi. Zato su i stvoreni…  4.UVALA ČIGRAĐA – MURTER Glazba je zvonka radost. Masline, šljunak, bori, more, bonaca, brodići vezani za mul i peta čaša alkoholnog pića u nekom finom društvu su odavno stvorili sintagmu 'ko to more platit'?' Ako mene pitate, nitko!!! Iako su neki već ipak formirali neke cijene pa kurvu od ove sirote Hrvatske rasprodali kao ništa. Nema veze, sintagma će ostati i kad se za nekoliko godina Čigrađa bude zvala Dzegeresz. Glazba u ambijentu kao što je uvala Čigrađa u Murteru je čisti stopostotni, nedoživljeni hedonizam. Hedonizam u svom najljepšem mogućem obliku. Pazite, tu govorimo o glazbi, a ne o emisiji 'Želje i pozdravi' Narodnog radija. Od domaćih imena tipa TBF, LET 3, Hladno Pivo…mislim da je ova fina murterska uvala ugostila više-manje svih, a zahvaljujući KU 'ZAOKRET' iz Murtera na Čigrađi, svake godine, u programu Slobodne glazbe gostuje neko poznato ime sa svjetske scene. Prošlog ljeta bio je to nastup i meni donedavno nepoznatog Ettine Mbapea! Ne znam zašto sam to propustio ali srećom da je alfa i omega KU Zaokreta gospodin Jullien Gilles imao DVD sa snimkom i jedne večeri smo se toliko lijepo razvalili gledajući ono za što se u New Yorku, Parizu ili Londonu traži karta više, a kod nas usprkos reklamama i plakatima skupi sto-dvista istinskih ljubitelja glazbe i to za potpuno BESPLATAN nastup! Budući da me još uvijek grize savjest jer, glupan, nisam nazočio Ettineovoj svirci nek' ovo uvrštavanje Čigrađe u 'Čuda otoka Murtera' bude pokušaj iskupljenja. Za kraj bih još samo napomenuo da će mi Čigrađa zauvijek ostati u srcu kao mjesto gdje sam odgledao jedan od najboljih koncerata u životu. Svaka čast svim onim tuzemnim i inozemnim produkcijama i spektaklima na velikim pozornicama kojima sam imao čast nazočiti, ali za mene će tih sat i pol u izvedbi australskog gitarskog pistolerosa zauvijek ostati kao Favourite koncert u životu. Kralj, kralj, kralj, kralj, kralj… Kralj koji je devedeset minuta držao publiku u čistoj ekstazi koristeći naj, naj,najobičniju akustičnu gitaru. Istu onu na kojoj mali Sven iz Zaprešića na plaži svira 'Krivo je more'. 'Najobičniji egzibicionizam za nezahtjevnu publiku', napisao je pokojni Glavan. Kao i 2Cellos zbog čije sam sinoćnje snimke zagrebačkog koncerta zamalo počeo skakati. Idem fotografirati plakat s koncerta samo ga prvo moram potražiti. Ja idem, a laptop ostaje na stend baj. Možete i Vi u zahod, ovo će potrajati. PETNAESTAK MINUTA KASNIJE…  5.GARDEN FESTIVAL – TISNO  Postojalo je i prije Gardena nešto što se zove 'Promocija hrvatskog turizma'. Postojat će to i nakon Gardena, ali nitko nikad neće napraviti bolju promociju Hrvatske nego što je to uspjelo Tisnom i ovom čuvenom festivalu. Potpuno je jasno zašto se Zadrani lupaju po glavi nakon što su izgubili ovo čudo. ČETRDESET (40) Jumbo plakata strateški raspoređenih po cijelom Londonu mjesecima su reklamirali tamo neko Tisno u tamo nekoj Hrvatskoj. 'Narrow in Croatia' rekao bi jedan moj prijatelj . Svaka čast Ani Rucner i njenom promidžbenom spotu, ali ovo je vrh vrhova! Domicilno stanovništvo koje skupa s Jezerima broji možda dvije i pol tisuće duša je pomalo strahovalo kakav kaos će nastati kad se deset-dvadeset- trideset tisuća mladih ljudi rasprši po našem malecnomen škoju. Bez ikakvih problema! Mene kao malog seljačića strahovito impresionira sistem tzv. zvukobrana kad tri DJ-a na tri floora istovremeno praše sve u šesnaest i dok omamljeni i živahni ljudi u prvim redovima skaču i pušu u pištaljke; parsto metara dalje možeš razgovarati kao da se u blizini ne događa apsolutno ništa. Kad se proteklog ljeta zavjesa spustila i kad je Garden ugasio svjetla svi do jednog smo mogli zadovoljno konstatirati da su mladi Englezi daleko najpoželjnija klijentela koju smo ikad imali. Loču kao smukovi, troše kao blesavi, a njihov glavni razlog za dolazak u Tisno je bio: a)nešto čvaknuti b) kupati se c) plesati d)lokati e) jebavati u tri smjene. Zna li netko još neki razlog zbog kojeg se i inače ide na godišnji odmor? Onako usput, od te silne mase ljudi koja je u tih mjesec dana prohujala i ostavila lijep novac na mom lijepom otoku vrijedi i spomenuti da praktički nije razbijena ni jedna jedina čaša! (''Eh, kad su pili iz plastičnih!'' dobacit će mudri 'Mr. Tećica'…)  6.PJESNIK SA ZORKIJEM 4 - JEZERA Pjesnik sa Zorkijem 4 je moj, nažalost, pokojni rođak kratkog pseudonima Tom. Tom je već odavno ušao u sve antologije hrvatskog pjesništva jer je to svojim radom i djelom, nesumnjivo zaslužio. Vjerojatno se pitate kako je to biti poznati pisac i pjesnik u svom mjestu. ……………………………… Mene su npr. mnogi ljudi priupitali kako to da na mom lijepom otoku nema previše ljudi navučenih na 'SPIG' kao što je slučaj u ostatku svijeta. Budući da je ovo jako, jako interesantno pitanje, a tiče se u neku ruku i gospodina Tom-a, a i nekog od Vas koji ovo čitate, odgovor slijedi. Citirat ću legendu hrvatskog novinarstva, urednika nikad prežaljenog Poleta i škojopisca Zorana Franičevića. Možda sad uberete zašto volim da se u krugu od 5 km za 'SPIG' znade čim manje. Ovo je stvarno antologijski odlomak: ''…puno je romana napisano o učenim ljudima ili ljudima od struke koje je uništio malomišćanski jal, mržnja i netolerancija. Dobar dio pučanstva na dalekim otocima još uvijek kao jedno mjerilo truda i napretka priznaje samo motiku i kopanje, a oni koji čitaju i pišu su osobe sumnjiva zanata. Takve bi malo misto od gušta učinilo redikulima. Možeš se ti žrtvovati koliko hoćeš-to se neće zamijetiti, al' pogriješi jedanput-svi će, k'o najgore babe, slavodobitno graktati o tome. Sjećam se svojih reporterskih ruta u 'Slobodnoj', znalo se dogoditi da mi putopis objave na pune dvije stranice tri dana zaredom, a da mi na komiškoj rivi niko ne kaže ni be. S druge strane kad bi me koji lokalni zajapureni hadezeovac očešao u 'Pismima čitatelja', svako malo bi netko od šetača 'dobronamjerno' dobacio: -A lipo ti ga je smjestio! Utješio me Molliere koji je u 'Mizantropu' prije 200 godina napisao:''Tko ima sto vrlina i samo dvije mane cijeli svijet ga gleda sa te loše strane…'' 'Posljednji sekretaru škoja', svaka Vam čast! ------------------------------------------------------- Iako sam sam više puta ocrnio narodne pjesnike misleći pri tom na one 'more-zore', 'bure-škure', 'jutra-sutra' stihoklepce prava poezija mi je uvijek predstavljala gušt. Stihovi gospodina Toma to svakako jesu. Na kraju krajeva čovjek je imao fakultetsko obrazovanje i uređivao 'More', legendarnu pomorsku večer, objavio pregršt knjiga, pisao za sve vodeće hrvatske dnevne listove i mnogobrojne tjednike. Ono što je meni zanimljivo je to da je toliko volio ovo mjesto da je u svojoj kući iznad Opatije u dvorištu imao hrpu stina dovedenih iz rodnog kraja. Nekom glupo? Neshvatljivo? Ne znam za Vas, ali u današnje vrijeme kad se svakom usranom grumenu zemlje u Hrvatskoj zna protuvrijednost u eurima mene kao jednog od posljednjih Mohikanaca fasciniraju takvi ljudi koji na taj način vole svoju Domovinu. Možda zato jer se i sam ubrajam u takve! Ne na način one sirote, prozirne i potpuno dezorijentirane lignje i njegove sljedbe koja bi…(ma, znate već, povraća mi se pri samoj pomisli!) nego ono - baš je vole. Jednostavno je vole, jebo joj pas mater! I ovako usranu i upropaštenu! I tuguju kad vide koliko je brižna i koliko je zaostala postala. Jebo joj pas mater još jedanput! No, tekst o gospodinu Tomu nije gotov! Imao je čovjek jedan hobi zbog kojeg mu stvarno skidam kapu. Tamo negdje pedesetih godina prošlog stoljeća čovjeku je na pamet pala odlična ideja. To čega se sjetio nastavio je raditi cijeloga života iako je taj hobi mnogima bio smiješan kao: Šta sad on iz grada dođe liti u biloj majici, bilim gaćama i bilim špagericama pa se sad tu nešto nama pravi pametan…. a sad su ponosni na njega. O čemu je riječ? Eto, donio je u mjesto među prvima foto-aparat i marljivo i kroničarski slikao, slikao, slikao… Da ni njegovih albumov mnogima bin se judima zaboravija lik, uvatija je ka je doša prvi fićo u selo , slikiva je puno i lipe naše starinske kale ke su sad srušene ili cimentane, ribare ki idu u Kornate na vesla, mulariju ka danas imade svoje unuke, dicu ka tuču mrtu, starčad na škalji u cavatima, babe u fuštanima, kamene mule i rivice puno prije fureštov i jahturin, crno bile svetke i petke, crno bile utakmice na Lokvi, kupaće kostime ka iz Čaplinovih filmov … Uspilo mu je zaustaviti vrime !!! Neprocjenjivo blago povijesne važnosti. Al opet važno samo rijetkima! Npr. meni! I zato….Tome, hvala Vam! Sad bih ja tu trebao objaviti neku crno bijelu Tomovu fotografiju, ali to bi Vama značilo kao kad bi Vam baba Ursula (88) iz Andrijaševaca pokazivala slike sa svoje svete pričesti. 7.AUTOCAMP LOVIŠĆA-JEZERA  ''E, jebi ga sad si ga počeo pizdit', ako je obični auto kamp neko čudo onda stavi i betinsku trafiku, tišnjansku kuću u kojima stoje dežurni iz 'Elektre' i murtersku trafostanicu…'', vjerojatno je pomislio Kunj 'pun gneva i besa' vidjevši da su Jezera opet najdominantniija u 'Sedam čuda'. A jebi ga, ljudi, 'SPIG'-ovski lokalpatriotizam…šta ćeš? Tko Vama brani voditi blog? Rečeni kamp (odnosno firma' Školjić' kojoj kamp pripada) je čudo…i to čudo u svjetskim okvirima. Dakle, jedan od suvlasnika kampa je šibenska 'Slobodna plovidba' čija slavna flota brodova živi još samo u sjećanjima i na Tomovim fotografijama. Treba li još? Dok se svi žale na skupoću i slabu uslugu Autokamp iz godine u godinu radi sve bolje i bolje. Puste ADAC-ove nagrade su najbolji svjedok ovoj tvrdnji. Još uvijek mislite da to nije čudo? A tridesetak stalno zaposlenih ljudi (neki i više od dvadeset godina) koji uz redovite i solidne plaće dobivaju božićnice u vrijednosti malo manjoj od osobnog dohotka? A sad ono najjače! Radi se od travnja do listopada s tim da se stvarno radi maksimalno dva mjeseca u godini. Zima je slo-bod-na, a pla-će ne ka-sne ni je-dan je-di-ni dan!!! Iako je po meni Autokamp, bez presedana, jedini ostatak onog najboljeg što je socijalizam davao priznajte da bi ovo nabrojano čak i za socijalizam bio čisti SF. Ali je istina…živa, živcata istina! I najbolje dokazuje da je s dobrom upravom i kvalitetnim ljudima moguće sve. Pa i u Hrvatskoj! (Onako usput postoje i pojedinci koji nisu baš zadovoljni firmom, primanjima i činjenicom da je umjesto 240 dana u godini neradno samo 150, ali ću Vas podsjetiti da je riječ o Hrvatima pa onda ta ekstremna razmišljanja nećemo previše uzimati u obzir…) Autocamp je definitivno zaslužio sve zlatne kune ikad izlivene u Hrvatskoj. OJ, DRUUUGOOOOOVI, JEL' VAM ŽAAAAAAAAO RAAAAAAAAAASTANAAAAAAAK SE PRIIIIMAAAAAAAKAOOOOOO? Nedavno je moj kolega Marcus Gangam Style izjavio da nas rođene u Rijeci nanjuši na kilometar. Koliko god se ja jadan trudio biti ruralan i zaostao izgleda da ta moja elegancija, profinjenost, načitanost, a i ugodni after shave, na kraju krajeva, odaju moj građanski pedigre. Bila je ovo zadnja epizoda u 2013. godini! Dugačka, zabavna, edukativna, duhovita! Neki od Vas se prestrašiše da ćemo vas deset dana ostaviti na cjedilu. Znam da sad u ruci vrtite oglođanu kost od tuke i čudite se sami sebi zato što biste nakon ovoliko pročitanog teksta htjeli još, ali u tome je čar 'SPIG'-a. 'Što ga je više, nikad ga dosta! Ovaj slogan je u rangu s onim 'topokurcem' s početka teksta pa ćemo ipak dati odjavu. ODJAVA JOŠ JEDNOM SVE NAJBOLJE ZA BOŽIĆ I U NOVOJ GODINI 2013. DA STE MI ŽIVI I ZDRAVI I DA VAM KRISTOVA SVJETLOST POKAŽE PUT KA SREĆI. NOVO U 'KONZUMU' - KRISTOVE ŠTEDNE ŽARULJE VEĆ OD 19,99 kn. Bio je ovo zadnji 'topokurac' u 2012., publikume, Sretna Vam Nova godina!!!! |
- 16:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 24.12.2012.
'SPIG'-ov JUKEBOX ( part 1)
|
Evo jedne neobične pilot epizode budućeg serijala koji ćete (nadam se) s vremena na vrijeme čitati u 'SPIG'-u idućih tridesetak godina koliko još mislim voditi ovaj blog. 'Koji je to kurac sad?', vjerojatno zanima prosječnog čitatelja. Nije u pitanju nikakav kurac već osobni osvrt na najmilije dugosvirajuće ploče. Svojevrsni 'Soundtrack života' kako je svoju odličnu knjigu naslovio gospodin Anđelko Jurkas (Ako niste dosad imali prilike čitati 'Bez rocka trajanja' i gorespomenuti 'Soundtrack' toplo ih preporučam. Pod uvjetom da volite glazbu, normalno.) Kao što Vam je već poznato u našim pregledima ćemo najmanje govoriti o pločama jer su to drugi pametniji napisali davno prije mene. 'Pa o čemu onda?', vjerojatno zanima onog istog prosječnog čitatelja. Strpljenja, strpljenja... Dakle, prošlo je dugih dvadeset pet godina od danonoćnog preslušavanja srcu mi drage kazete čije bih pjesme i dan danas znao odtamburati sve do jedne jer je to bila tolika opsesija da to nisu istine. (dobro, možda bi se usput izmiješao koji stih, ali to je ipak 25 godina, jebemumiša). Vrijedilo bi napomenuti i da mi je taj bend danas zanimljiv koliko i podgrijana juha. Taj moj stav je potkrijepila i priča Ante Tomića iz knjige 'Zvučni zid' u kojoj je dosta slikovito opisao koliko je njihov lider neduhovit i dosadan tip. Smisao za humor je, kao što već sigurno znate, bio i ostao jedan od najpoznatijih pokazatelja ljudske inteligencije i kad saznaš da ti je nekadašnji idol po tom pitanju najobičnije mrtvo puhalo malo se razočaraš. Citirao bih i 'Nomad' koji su u za njihovu prekomjernu društvenu angažiranost, zabrinutost za siromašne i višeminutno davljenje ljudi na koncertima lideru poručili: 'Baš nam je drago da je ovaj svijet toliko sjeban pa ti jadan toliko patiš!' Nije zgoreg ni spomenuti da su neke svoje poslove iz mile im domovine prebacili u inozemstvo kako bi, 'nako po hrvatski, izbjegli plaćanje poreza. Domoljublje, šta ćeš? Ona većina koja se već sad smješka jer je pogodila o kojem bendu se radi zaslužuju iskrene čestitke, a Dirk Diggler neka čita dalje. Te daleke 1987. zahvaljujući sindromu starijeg brata u naš je stan došla originalna audio kazeta u izdanju 'Jugotona' čija je neobičnost bila u tome da je bila napravljena od bijele plastike. Većina kazeturina su bile crne tako da je ova odisala nekim posebnim raritetnim štihom (u nastavku teksta ću svakako nastojati izbjegavati ovako glupe rečenice.) Nego kad smo se metodom literarnog vremenskog skoka već vratili u 1987. ne bi bilo u redu da malo ne osvježimo sjećanje na ovu dosta ispraznu godinu. OSANZSEDMA Dakle, bila je to godina Univerzijade i one epileptične vjeverice, 'Oscara' je te godine dobio 'Posljednji kineski car', a Robocop je ostao praznih ruku unatoč dvjema nominacijama. Najveći hit bila je Parabajlarlabamba, a svirao je i 'Bad' Michael Jacksona, 'Nismo mi bez cilja' Josipe Lisac, Oliverove 'Stine', onda 'Stojin na kantunu', 'Jesen u meni', 'Zemlja', 'Livin' on a prayer', 'Welcome to the jungle', a vrijedilo bi spomenuti i legendarnu pjesmu 'Barcelona' zahvaljujući kojoj smo uz Freddya prvi put čuli i vidjeli korpulentnu Mojnesrat Kabalje… Dakle, te 1987. izbila je i afera 'Agrokomerc' (usput, ima li još osim mene netko normalan tko se sjeća lutkarske serije Koko Groko u kojoj su neke poremećene bosanske plišane koke nasmijavale djecu u maniri žalosnih socijalističkih Muppeta) 100 DM je vrijedilo 36 002,59 din (a ljeto ranije 19 394,88 din…pametnom dosta). Prosječna plaća je u srpnju 1987. bila čak 200 DM, Boban, Šuker i Prosinečki su s tadašnjom reprezentacijom osvojili Svjetsko juniorsko prvenstvo, u Zagrebu je otvorena Mimara, a kad bih još znao koji su pornići igrali na matinejama u riječkom kinu 'Garibaldi' to bi bio pravi dokaz da sam spreman za psihijatrijsko vještačenje, ali, srećom, ne posjedujem taj podatak. Mada mi se čini da je u to vrijeme žario i palio 'U slast' (ono kad ona droca mora osvojiti deset najvećih ljubavnika na svijetu pa ga ispod pulta popuši TV voditelju koji upravo čita vijesti, ali nisam siguran sto posto pa ne bih htio širiti dezinformacije.) Balašević je snimio zlokobnu 'Samo da rata ne bude' zbog koje se moja jedna bivša cura rasplakala kad je čula onaj dječji zbor na samom kraju pjesme pa sam je tješio. 'Koji kurčevi rat?' mislio je u tom trenutku svaki normalan čovjek,' pa nismo mi divljaci!' S ove vremenske distance tragikomičan je i podatak da su nas 'Novi Fosili' te 1987. razgalili uz 'Poziv na ples' dok je Milošević na četničkom Woodstocku na Kosovom polju raspaljivao krvoločnu bagru pokličem 'Niko ne sme da vas bije!' Jer, kao što sam već spomenuo, lakše je isukati sablju nego zasukati rukave… POPEO S NAM SE NA VRH KURCA SA TOM OSAMDESET SEDMOM, KAKVE TO VEZE IMA S DANAŠNJIM JUKEBOXOM? Da, u potpunosti ste u pravu, no sad kad sam Vas uljuljao u to doba bolje ćete pratiti nastavak teksta. Pol, Dejv, Edm i Leri su u kratkom vremenskom roku za me postali bogovi. Još veći gušt je bio to što u razredu nitko nije imao pojma tko su ni što su. Jedan zid moje sobe je bio u potpunosti prekriven njihovim posterima tako da je čudno da mater nije pomislila da možda naginjem dječacima. Zapravo, nije mogla jer je ispod kreveta uvijek nalazila oveću hrpu prašnjavih 'Erotika','Vrućih kajeva' i nekih njemačkih luksuznih kolor magazina na finom papiru koji su samozabavljanje činili uistinu vrhunskim doživljajem. Imao sam i neki magazin iz sedamdesetih u kojima su svi muški imali bafe i ružne kurčine, a ženske obješene cice sa ogromnim kolobarima oko bradavica i zastrašujuće mufove do pupka, ali su se isto vrlo nadahnuto jebavali. Nego, kad sam već spomenuo 'Erotiku' ('Jebi se ti i tvoj tok svijesti!', vjerojatno je u ovom trenutku pomislio netko tko bi možda čitao o tom mom favourite albumu), najluđe su mi bile erotske priče u kojima bi uvijek netko napaljenoj kravi 'zubima skinuo gaćice'. Nisam nikad probao na taj način razodjenuti voljenu osobu jer bih vjerojatno slomio dvojku gore desno što bi sigurno ubilo spolnu žudnju. Vratimo se mi na temu današnje epizode. Album se u prvom tjednu prodao u 235 000 kopija i postao najbrže prodavan album u britanskoj povijesti, a 21. travnja je zasjeo na prvo mjesto na malo duže vrijeme. Legendarne pjesme A1, A2 i A3 predstavljam na kraju današnje epizode i to u verzijama od kojih mi se doslovno objesila vilica. Posebnu pažnju obratite na posljednji isječak koji dokazuje da je genijima samo nebo granica. A sad se prepustite joutube lebdenju u društvu virtoza i slobodno, bez ustručavanja, napišite da li je ova epizoda dobra ili zakurac da znam hoću li nastaviti sa serijalom… A1 A2 A3 |
- 18:04 - Komentari (7) - Isprintaj - #
subota, 22.12.2012.
ARRIVAL
|
Znate li tko mi je jedino draži od 'SPIG'-ovih čitatelja? Oni koji će možda to jednog dana postati. Samo se najprije trebaju roditi! Svekolikom pučanstvu želim sve najbolje za Božić i Novu Godinu! A specijalno za Shimu JR-a i mamu ide ovaj vječni i neprolazni dragulj Mikea Oldfielda! |
- 12:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #
utorak, 18.12.2012.
HRVATSKI RASPLOD
|
''…Rađajte se, braćo katolici, i to pod svaku cijenu se rađajte! Naše je stanje očajno! Mi smo već svi u grobu! Naši su dani odbrojani! Malo je petero djece! Malo je sedmero djece! Rađajte kršćanske majke! Spašavajte naše puste Istru, Liku i Gorski kotar! Rađajte dvocifreni broj djece...'' DON ANTO BAKOVIĆ, listopad 1998. Nije nikakva novost da Majka Crkva ne voli ljude koji su završili više od osam razreda osnovne škole. Dok ove prve možeš mijesiti kao tijesto među ovim drugima se uvijek nađu neki dosadnjakovići koji bi stalno nešto proturječili, preispitivali, analizirali… Jedan od takvih je u nedavnom razgovoru uz jutarnju kavu po stoti put izjavio da su mu Uskrs i Božić bili i ostali dva najljepša dana u godini, a Crkvu u svom mjestu toliko voli da ju je bez razmišljanja uvrstio u 'Sedam čuda otoka Murtera'. Pa što se to onda poremeti u takvom čovjeku i nagna ga na ovakve postove? Je li samo u pitanju taj nesretni zdrav razum ili nešto drugo…? DIČ'CA - KOMADA OSAM (8) LICEMJER - koji se predstavlja kao dobar, ispravan, koji iza ispravnih i moralnih stavova krije svoju pravu prirodu, hipokrit (Anić. 1991.) Prije nekoliko tjedana u mom lijepom mjestu je gostovala jedna neobična osoba. Fakultetski obrazovana gospođa u najboljim godinama održala je na nedjeljnoj misi jedan lijep i nadahnut govor i svatko tko se tamo našao mogao se napiti sa istinskog vrela mudrosti jer dotična gospođa je majka ni manje, ni više već – osmero djece. Ni pet, ni šest već osam! Čestitamo, gospođo! Pričala je o štetnosti kontracepcije, o ljepoti rađanja, o sramotnim pobačajima, o jednom od najvećih grijehova kao što je npr. seks prije braka, o gadarijama kao što je uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, o užasu kad dvoje mladih zajedno žive nevjenčani, o ljepoti naše domovine… Vjerujem da su nazočni vjernici svi do jednog imali viziju kako 'Durexovi' pogoni širom svijeta nestaju u plamenu. Bilo je više nego očito da njenim žilama teče čista esencija Krista u tolikoj mjeri da je potpuno zaboravila spomenuti da je…hm…razvedena. To su tek kasnije saznali neki zlobnici i kad sam to čuo nisam se mogao ne nasmijati od srca. Klasična priča! Iako je svojevremeno pred samim Gospodinom izjavila 'dok nas smrt ne rastavi' gospođa se, eto, sramotno…razvela. Razvod? Ne znam što ima loše u nevjeri, svađama, psovanju, tuči s alkoholiziranom svinjom, silovanju na kuhinjskom stolu, tučama pred očima djece, razbijanju namještaja, razbijenim zubima, nogama u trbuh, izbjegavanju noževa ili metaka i bacanju tanjura u glavu kad se nevjernici - razvode. Zar nikad ne pomisle da će time možda naljutiti Gospodina? A zamislite tek one nesretne žene silovane u ratu koje se moraju ispričavati župniku jer su išle na pobačaj? (Onako usput, nisam bio na prije spomenutoj misi već su mi to rekli iz prve ruke, ne poznam gospođu, a kamoli njenog bivšeg i iskreno im želim sve najbolje, a ovo o razvodu sam napisao onako-univerzalno) Temeljni problem svih populacijskih i inih pokreta na svijetu je to što su svi do jednog nedorečeni jer se ono najvažnije često prešućuje ili baca u drugi plan. Viziju države koju obično njeguju ti primitivci u najvećem broju slučajeva je pregazilo vrijeme. Umjesto blatnjavog guvna danas je na ulicama asfalt, a ljudi se više ne jebavaju čim se smrkne i ne razmišljaju u stilu: ''gdje nema kruha za dvanaestoro djece, neće ga biti ni za trinaestoro…ženo, gladan sam…skidaj gaće!'' SAVRŠENI PRIMJER POPULACIJSKOG BUMA Svoje lice i naličje vječitog daveža dokazao sam prvi put u životu sa samo deset godina…točnije 1985. Bilo je to vrijeme Live Aida, opće euforije humanosti kad je Svijet disao kao jedan. Prije njega se održavao neki maraton po cijeloj kugli zemaljskoj i u razred je uletjela neka cura i prodavala brojeve sa oznakom Live Aida kakve na potkošuljama obično nose maratonci. Koštali su par kuna i krivo mi je kao psu što ih nisam kupio jer bih danas imao odličan suvenir. Bilo kako bilo, razrednica je ispričala dirljivu priču o gladnoj djeci Afrike, pothranjenosti, bolestima, neimaštini i kako bi bilo lijepo kad bi svatko od nas dobrovoljnim prilogom pomogao tim nesretnim mališanima. Onda je iz druge klupe ručicu podigao bucmasti dječačić ošišan na teću, obučen kao rumunjski štreber (krem-džemper s 'v' izrezom i kragna košulje od čijih kantuna možeš vezati mašnu iznad glave) sa naočalama crnih okvira kakve obično nose Clark Kent ili Rip Kirby i postavio jedno pomalo, za svoju dob, neobično pitanje: ''Drugarice, a zašto oni u Africi imaju toliko puno djece kad im nemaju šta dati jesti?'' Ona se malo štrecnula i rekla nešto što mi u ušima odzvanja i dan danas: ''Oni su - neobrazovani!'' Putem do kuće razmišljao sam o siromašnom Etiopljaninu Bwali koji je u zadnjih godinu dana gledao kako njegovom prijatelju Mbutuu od gladi umire četvrto dijete i to je sirotog Bwalu toliko uzrujalo da je od muke odmah ušao u šator, ženi otrgnuo ona tri palmina lista s mršave guzice i zabio joj ga do jaja. Ne može od gladi umrijet toliko djece koliko ih Bwala može napraviti! Pop-ovulacijski pokret sigurno ima drukčije viđenje tog čistog stopostotnog kretenizma!!! Iako nema veze sa današnjom temom ne bi bilo loše ni spomenuti da je većina pustih paketa hrane i humanitarne pomoći skupljenih nakon LiveAida završila u rukama lokalnih moćnika i profitera tako da su gospodinu Bobu Geldofu mnogi rekli:''Bobe, džaba si krečio!'' Možda je i u Etiopiji kao i kod nas osvanuo kakav veliki trgovački lanac, nikad se ne zna. Najveća panika populacijskih organizacija je da će nas nestati! Cijeli svijet će plesati u ritmu Gangnam Stylea! Iako sumnjam da ću uspjeti, probat ću na net-u potražiti scenu u kojoj se nekoliko stotina kineskih parova, složenih u pravilne redove kao srdele, na parketu neke sportske dvorane jebu kao jedan pod budnim okom populacijskog mentora. Goli dečki leže na leđima, a na jajima im sjede mlade kineskinje i miješaju guzicom za svoju Domovinu. I to sve pod budnim okom populacijskog mentora. Sve se trese od vrištanja, dahtanja skvičanja, a miris jebačine naprosto izlazi sa zaslona računala. Hrvatski populacijski pokret bi dao sve na svijetu da i u Hrvatskoj može skupiti toliko idiota koji će se organizirano jebavati kad im to Država naredi. Ali, srećom, ništa od toga. Republika Hrvatska je dovoljno civilizirana da ćemo radije dostojanstveno propasti! Zar nije ljepše jedno, dvoje, troje..ma ako i treba i petnaest zdravih, veselih i sretnih anđela koji rastu u zdravoj,stabilnoj, normalnoj i situiranoj obitelji koja im može priuštiti sve što im treba nego….pazite sad ovo: OGLAS IZ NIKAD PREŽALJENE 'ARENE' SREDINOM OSAMDESETIH (citiram po sjećanju) Ja i suprug smo nezaposleni. Živimo od socijalne pomoći u baraci nedaleko od željezničkog kolodvora. Molim sve čitatelje 'Arene' bilo kakvu pomoć u hrani i novcu i odjeći za djecu od (karikiram!) šest mjeseci, jedne, dvije, četiri, šest, osam, devet, deset, jedanaest, trinaest, petnaest… A jebi ga, jadni ljudi bez posla i neobrazovani, brzo padne mrak, nema struje, nema televizije, a šta mo'š nego djecu pokrit velikim kartonima da im nije zima, dvije-tri izmolit pa se nakon toga do zore jebavat' bez kondoma? Gdje ima mjesta za petnaestero gladne sirotinje ima i za šesnaesto!  Điha-điha za Domovinu! |
- 19:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #
četvrtak, 13.12.2012.
POVIJEST JE UČITELJICA ŽIVOTA (OOOOOP!)
|
Povijest... Učiteljica života... Slavne bitke, kraljevi, borbe za prijestolje, historijske odluke... Prvi svjetski rat, drugi svjetski rat... Ustaše, partizani, četnici, nacisti, fašisti, kvislinzi, Boško Buha, UDBE, OZNE... Postoje ljudi koji žive samo, isključivo i jedino u povijesti. Onaj tko još nije uvidio da veličanje povijesti služi samo kao jeftini dekor za pljačku, palež i klaonicu u sadašnjosti je izgubljen slučaj. I siguran glas za onu bezličnu lignju. Kalamarka. Ovo mi je baš super fora. KAKO SU SE JEBAVALI NAŠI STARI? Dakle, velika većina ljubitelja povijesti bi, da ih probudiš u tri ujutro, znala izverglati sve povijesne datume, nepravde, kraljeve, careve, bitke, a ne bi zaboravili napomenuti ni da ga je (jer se u komunizmu nije smjelo ići u crkvu) mater potajno krstila u ponoć zamotanog u papir od vreće od cementa. Kad mi netko na mom lijepom otoku izlane tako nešto uvijek se nasmijem od srca. Ljudska glupost je stvarno neuništiva. Takvi su još jedan siguran glas za Tadeusa. Dakle, ljubitelj povijesti bi znao izblebetati gotovo sve osim jedne čisto praktične stvari koja ga se tiče sto puta više od tih bedastoća. Pitanje glasi: Kako su se jebavali naši didovi i babe? ONI DANI U MJESECU IZMEĐU DVA RATA Za početak moram spomenuti da je izuzetno teško naći sugovornike za ovu temu. Većina baba sa štapom od sedamdeset naviše zamotane u one crne šudare nisu baš neki blagoglagoljvi sugovornici za te osjetljive teme, a tijekom života su se seksale onoliko puta koliko djece imaju. Jedan od najvećih hrvatskih stručnjaka za historijske snošaje, ugledni profesor Maurice Spigorovsky, je ipak iščeprkao par dragocjenih podataka. Zahvaljujem gospođi R.K.(68) na susretljivosti pri obradi ove lijepe strane naše slavne povijesti. Kao prvo žene nekad nisu nosile gaćice. U vrijeme dok je Hitler u rujnu 1939. ulazio u Poljsku sve su žene u Dalmaciji bile gole guzice. U današnje vrijeme dm-a, Cosma, Mullera i stošezdesetpet tisuća vrsta uložaka s krilcima, bez krilaca, tampona, gaza, vata…nevjerojatno zvuči da se u vrijeme Kraljevine ženama ciklus jednom mjesečno slijevao niz bedra. Imale bi tzv. šporku štracu kojom su s vremena na vrijeme nježno obrisale genitalne izlučevine te bi zatim ožele istu i nastavile sa npr. poljodjelstvom. Ako je neki muškarac u ta romantična vremena htio upražnjavati oralni seks morao bi sa vulve otjerati muhe, začepiti nos, zatvoriti oči i gurnuti vršak jezika u….taj puding. Čisto sumnjam da bi žene u nečem takvom uživale jer je klitoris zbog stalne izloženosti toplini i hladnoći najvjerojatnije postao neosjetljiv na bilo šta. Osim brusnog papira jače granulacije. Prednost nenošenja gaćica je i u tome što kad ti se mokri samo čučneš, bez zamornog pridržavanja mudanata na koljenima. Taj oblik pražnjenja zadržao se do današnjih dana jedino na predizbornim skupovima. Ideš po Hrvatskoj gdje god hoćeš i kad ti se sere jednostavno počneš srati. Ništa te ne može zaustaviti. I svi te uživaju gledati kako sereš i još ti i plješću. SEKS NAŠIH STARIH KAKVOG SAM GA JA ZAMIŠLJAO Otkad znam za sebe imao sam u mislima tu romantičnu sliku. Neki mladac (nazovimo ga Pere Kvržica) se na nedjeljnoj misi zagledao u mladu Katicu. Kraj Katice stoji mater i kao pitbull striže pogledom napaljene momke čuvajući svetu utvrdu kćerine nevinosti. Mladi Kvržica nakon mise tjedan dana mašta o Katici, jaja mu otekla kao pomidore i zato ga treska iza kamenog prizitka u ritmu cvrčanja cvrčaka. Mirisna polja lavande prekrivena toplom punjetinom. Noću je s ocem na ribi, danju je s materom u polju. Katica ili pomaže materi ili doma češlja kosu dužine metar i dvadeset kako bi uplela kikice. Ne zna za Perinu muku. I onda, u nedjelju, slučajno primijeti naočitog, počešljanog i uređenog momka koji od početka mise zuri u nju i kad su im se u jednom trenutku susreli pogledi Katici se zarumenješe obrazi. Zmaj od matere momentalno okrene glavu i frkće kroz nos kao bik, a Pere se pravi blesav i gleda u plafon. Za nesretnu ljubav mladog Kvržice nije znao nitko i tek nakon dvije godine patnje, čitanja Petrarce i pisanja ljubavnih pjesama mu se posrećilo i na jednoj od zabava u zadružnom domu je zamolio za ples uz neku pjesmu iz soundtracka filma 'Tko pjeva, zlo ne misli'. Ona je drhtala od sreće vrteći se na gnjilom drvenom podu i gledajući u one dvije tone teške tamnoplave zavjese na pozornici. Seks je, normalno, pao tek puno, puno poslije, tijekom prve bračne noći. Ona je bila suha kao barut, a on se izlio nakon deset sekundi kao zec… Eto, tako nekako sam ja zamišljao ljubavne susrete naših starih i još uvijek želim vjerovati u njih. A priča koja sad slijedi je čisti SF. Toliko je nevjerojatna da bi čak mogla biti i istinita. Brrrrrrrrrrrr…………. FIELDS OF JOY Luxonova radna kolegica mi je nedavno ispričala štoriju svoje stare babe. Baba je kao mlada cura bila prilično vrckasta i dan danas je ulovi sjeta kad se sjeti radova u polju. Zašto u polju? Pa eto, nekada davno su ljudi na selu imali četvero, petero, desetero djece, a nerijetko se domaćinstvo dijelilo sa kozom, deset kokoški, tovarom i dva prajca. Ne treba biti jako pametan da bi se zaključilo da takvo okruženje nije baš preporučljivo za peting, a kamoli za kamasutru. Ali zato su polja, vinogradi, maslinici ili obične ledine bili puno poželjnije okruženje. I sad dolazimo do najluđeg dijela priče. Prema riječima naše drage babe, cure bi kopale, a dečki bi snimali situaciju. Odjednom bi se neki od njih osmjelio prišao bi joj s leđa, zadigao onu štracu od haljine i kako je bila bez gaćica nježno bi joj razmaknuo guzove te joj ga…OP! Kakvi sentiši, recite to raffaelom, ljubavna poezija, bombonjere 'samo ti', skupi parfemi, predbračni ugovori, večere uz svijeće, predigre od sat vremena…. Pretrčiš polje da te netko ne preduhitri i…OP! Navodno je bilo situacija u kojima se divojka ne bi ni ti okrenula da vidi lice tog junaka čiji kurac nesebično prima. Samo bi se objema rukama pridržavala za dršku od motike da se on i njen vragolasti berekin ne bi izvrnuli dolje u broskvu. Ja, ponavljam, ne želim vjerovati da je to istina jer mi je još uvijek srcu milija nježna štorija o Katici i Peri Kvržici. A ima još jedan detalj u cijeloj priči koji stvarno natjerao na razmišljanje. Navodno je u velikoj većini obitelji u kojima bi bilo puno braće i sestara uvijek postojala mogućnost da čovjek za koga misliš da ti je otac to nije jer je mama prije tvog rođenja sagnuta okopavala broskvu kad je osjetila kako joj nečija ruka nježno zadiže veštu… OOOOOP! |
- 19:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 10.12.2012.
ŠIBENSKO KAZALIŠTE, 10.12.2012. LATINOVICZ vs KYRIALES
|
Kakve veze imaju Miroslav Krleža i Mike Tyson? Kako je 'SPIG' uklizao na 'daske koje život znače'? Da li je na godinu dana starom laptopu kojem je moj mali noktićem iščupao slovo 'i' i tipku 'delete' moguće napraviti 'slideshow' koji će se koristiti u predstavi u šibenskom kazalištu ispunjenom do posljednjeg mjesta? Koja je prva asocijacija koja, pri spomenu Krleže, velikoj većini padne na pamet? Što mi je u 'Konzumovom' kafiću na Meterizama rekao član popularnih 'Sačmarica' mr. Marcus Gangam Style da smo se tome smijali cijelu večer? Kakve veze ima marketing 'Karlovačke pivovare' sa ovom današnjom ludom pričom? Odgovore na ova nevjerojatna pitanja nudi epizoda pred Vama! Nije 'HAIKU-SPIG' već pravi, pravcati megaseller! Baš onaki kaki volite! A ne neke postovi s tećicama gulašića…. Jebo Vas gulašić! RIJEČ DVIJE O MIRIAM I JULLIENU Većina hrvatskih radnika zaposlenih u javnim poduzećima bi dvadesetu obljetnicu svoje tvrtke obilježila na stereotipan način. Par gajbi pive, par kartona vina, malo pečenog mesa i kolača (obično suhi kolačići, mađarice-koje se pojedu prve i one breskvice-koje obično ostanu). Pale bi neke interne fore, bar jedan član kolektiva bi popio malo više, pojedinci bi nervozno gledali na sat kad će sve završiti i to bi uglavnom bilo to. Već viđeno. Zijev! Sreća da 20. obljetnica 'Prometno-tehničke' škole u Šibeniku nije imala veze s ovim scenarijem. Idemo redom.... UPOZNAJMO GILLESOVE... Julliena Gillesa ste dosad već upoznali. Iako bi mi mogao biti otac (doduše, pod uvjetom da me je napravio u 7. razredu osnovne škole) ovaj čovjek posjeduje nevjerojatnu energiju na kojoj bi mu pozavidjeli i mnogo, mnogo, mnogo mlađi od njega. Iako korača prema pragu jeseni života još uvijek vrlo živahno i slikovito priča o ženskim guzama. I to skoro pa pubertetskim žarom. I tko ga onda ne bi volio? Njegova supruga Miriam je klasična profesorica hrvatskog jezika. Žena u najboljim godinama. Uvijek u stilu, diskretni parfem, lagane ženske cigarete čiji promjer rijetko prelazi 3 milimetra. Ono što je u zadnjih mjesec i pol uspjela izvesti možda i nije toliki podvig. Samo što ja stvarno ne poznam apsolutno nikog tko bi to na ovaj način izgurao do kraja. RIJEČ DVIJE O MIROSLAVU KRLEŽI Klasik, doajen, apsolutno nedodirljiva veličina kad je književnost s ovih prostora u pitanju. Šteta što većini, u koju nažalost i ja spadam, prva asocijacija na njegov lik i djelo spada ono mukotrpno čitanje 'Latinovića' i 'Glembajevih' u programu školske lektire. 'Baladama Petrice Kerempuha' sam se svojevremeno veselio misleći da je u pitanje nešto ala ''...u devetom selu živi Antuntun...'', ali to nije imalo veze s tim. Vrijedilo bi spomenuti i onaj obavezni odlazak u riječko kino 'Partizan' na premijeru 'Glembajevih' u kojoj je jedina euforija nastala kad je pokojna Ena Begović pokazala sise. 'Daj ti ljudima cica i guzica, a za ostalo ćemo lako!', rekao bi moj kolega Luxon. U samostalnoj, demokratskoj i suverenoj Republici Hrvatskoj Krleži je odmah u startu bila prilijepljena titula 'jugoslavenčine' pa su ga odbacili i naši i njihovi. Onako usput, vrijedilo bi spomenuti da je čovjek za stolom prije jela umjesto 'Prijatno!' i 'Dobar tek!' govorio 'U slast!' i to u vrijeme kad nas velika većina nije bila ni rođena. Bilo kako bilo, riječ o piscu koji je bio i ostao najprevođeniji autor s ovih prostora, ali poznat samo u zatvorenim, literarnim krugovima u kojima većina tvrdi da su za Krležu jedan Mann ili Proust male bebe. RIJEČ DVIJE O 14 GODINA STAROM PREDLOŠKU OD KOJEG JE NASTALA PREDSTAVA Ideja je stvarno originalna i pajtonovska. Nešto kao isječak u uvodu. Riječ je o tekstu u kojem je jedan bivši učenik madam Gilles iznio slobodnu interpretaciju 'Povratka Filipa Latinovića' u kojem se Latinovicz i njegov konkurent Kyriales bore za naklonost voljene Bobočke u pravom, pravcatom boksačkom ringu. Meč komentiraju Miroslav Krleža, djed Mike Tysona (ipak je riječ o Kostanjevcu 1932.) i učenik osobno. Krležini komentari su toliko moćni da u kombinaciji s borcima u ringu koji u odijelima i boksačkim rukavicama samo šeću jedan oko drugog i filozofiraju predstavljaju totalni urnebes. Dramatična najava meča i predstavljanje boraca su toliko užgali kazališnu publiku da me skoro zabolio trbuh od smijeha. Neki lik je u podlogu najave stavio AC/DC. Zar ste sumnjali? Madam Gilles već godinama sanja o postavljanju te priče na pozornicu i eto...san joj se ostvario. RIJEČ, DVIJE O MOJOJ ULOZI U SVEMU TOME (1. dio) Kako se užasavam svih revolucija, genocida, velikih filozofija i ustanaka nakucanih na blogovima i portalima u toplini sobe (znaš ono...u tom trenutku ti se ruga svim Hrvatima kako su nesložna i povodljiva nacija jer nitko nema muda napraviti revoluciju….sjedneš, nakuckaš točan plan i satnicu revolucije, navedeš koga bi trebalo uhitit, koga zatvoriti, koga samo isprebijati i zatim ugasiš računalo, prdneš pa odeš spavati…postoji za to i novonastala kovanica 'kurcem po tastaturi', ali ne bih htio biti nepristojan) ja za 'SPIG' ne volim koristiti te jeftine fore pa sam prinuđen svako toliko izaći van među ljude, snimati pjesme, izbjegavati leteće boce u narodnjačkim klubovima, posuđivati knjige, sudjelovati u enigmatskim natjecanjima, cijelog života se sukobljavati sa Luxonom, povremeno uživati alkohol, biti pritom primjeran Hrvat,…. ili raditi slajdšou za kazališnu predstavu. Sve, sve, sve prolazi.... osim fotografija tećica s gulašićem! Nakon što je vidjela moju…hm…animaciju za 'Raawuly' madam Gilles je uvidjela da bih nešto slično mogao napraviti i za predstavu. U tom trenutku do svečane premijere smo imali više od mjesec dana i po dobrom, starom dalmatinskom običaju nije mi se baš prešilo.(prešiti-žuriti op.a.) Trebalo je, između ostalog, napraviti propagandnu poruku za jednu izmišljenu pivovaru pa sam zdravoseljački skinuo reklamu za 'karlovačko' 'Sviđa mi se', izvadili smo nekoliko scena, složili mali slajd šouić i to je bilo to. Normalno, madam Gilles je par dana kasnije poslala mail marketingu 'karlovačkog' da ne bi bilo problema oko povrede autorskih prava objašnjavajući da je riječ o banalnoj školskoj predstavi.i to je za nas bila zaključena priča. RIJEČ DVIJE O MOJOJ ULOZI U SVEMU TOME (2.dio) Uglavnom, sve je išlo glatko kao po loju. Učenik koji je trebao glumiti jednu od glavnih uloga i biti pritom jaka informatička podloga je, sirota, dobio vodene kozice. Trebalo je pothitno naći zamjenu, a onako usput samo 9 dana nakon što je madam Gilles poslala mail, marketing 'Karlovačkog', gospođa iz marketinga se ogradila što je razumljivo te je odgovorila da korištenje fotografija iz reklame nije uputno jer daje loš primjer školarcima. Kapa dolje! Ni ja ne bih volio da nakon predstave svi otiđu u obližnji dućan i začarani reklamom poloču svu pivu koju nađu na policama. KAVA S MARCUSOM GANGAM STYLEOM I tako sam ja zadnja dva tjedna iskreno suosjećao sa madam Gilles jer iako je riječ o samo pola sata, koliko predstava traje, ima toliko posla da potpuno razumijem zašto ljudi prave monodrame u kojima glumac sa bocunom i čašom sjedi za stolom i sat vremena zabavlja publiku. Pusti rekviziti, koreografije s plesačicama, pravljenje ringa, milijun čisto tehničkih stvari, kabeli, projektori... Tjedan dana prije premijere popio sam kavu u 'Konzumovom' kafiću na Meterizama sa Marcusom Gangam Styleom osobno i možete misliti koje je to oduševljenje bilo kad mi je, onako usput, rekao da u školi u kojoj radi pravi neki boksački ring za neku predstavu. Stvarno je svijet mali! UMJESTO KRAJA…. Nisam spomenuo da su u prva dva reda partera sjedili ravnatelji, dožupan, profesor, ravnateljica HNK... Zaboravih i spomenuti fenomenalan bend sastavljen od poznatih šibenskih glazbenika i profesoricu za mikrofonom. 'Let's stay together' je bila odlična! Ja bih Vam sad najradije stavio poneku fotografiju ili čak pustio snimku i deliričnu atmosferu svojstveniju rock koncertu, a ne običnoj kazališnoj predstavi, ali ne smijem jer je još uvijek sve friško i ne bi bilo fora u startu otkriti sve adute koje madam Gilles drži u rukavu. Za 'Latinovicz vs Kiryales' će se još čuti. |
- 18:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #
petak, 07.12.2012.
KLIK!
|
...opet ćorak! |
- 17:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #
utorak, 04.12.2012.
IMAL' ŠTA NOVO?
|
Klik! Au kurac....nema... |