SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
utorak, 30.12.2014.
NOVOGODIŠNJA PRIČA
|
Caffe bar 'Mira' je udaljen nekih dvjestotinjak metara od crkve. U ovaj dio grada zalazim razmjerno rijetko, ali eto, večeras mi se potrefilo. Zašto 'Mira'? Tek su mi kasnije rekli da je bivšem gazdi bilo fora ono 'idite u miru' s kraja mise pa je radi toga lokal nazvao upravo tako. Nije poznato da li mu se zbog tog blesavog imena povećao promet, ali nije ni bitno. 'Mira' je bila jedan od onih kvartovskih kafića za koji se obično kaže - jebem ti večernji izlazak u lokal u kojem ujutro pijem kavu. Bilo je nekih pet popodne, dobro se smrklo i bilo je hladno za popizditi. Na ulaznim vratima zalijepljen plakat - CAFFE BAR MIRA, DOČEK NOVE 2015. zabavljat će Vas IZOLIR BAND. - U, jeba te, imena - pomislio sam - ovo mora da će biti ludo! Ionako mi nije bilo ni na kraj pameti dočekati ponoć na ovakvom mjestu. Sve što sam trebao bilo je piće. Jedno, dva, tri ... deset ... sasvim nebitno. Mogao sam doduše biti s dečkima gore u kleti, ali s obzirom na stanje u kojem se nalazim stvarno nisu zaslužili da im netko pokvari zabavu. Nije im bilo baš pravo, ali su me razumjeli. ČETIRI MJESECA PRIJE Stopiram. Ima već dvadeset minuta. Ljeto je. Nema ni žive duše. Sve je na moru ili doma ispod klima uređaja. Ah da, nisam se ni predstavila. Zovem se Roberta. Da moja mater zna da mi je bus pobjegao ispred nosa i da sam se upustila u autostop sigurno bi me prebila, ali to mi ionako nije ni prvi, a ni zadnji put. Do grada je bilo nekih dvadesetak kilometara i da mi stane najveći divljak uspjet ću se izvući. Bar tako mislim. Ma, ne može mi se ništa dogoditi, stopiramo otkad znamo za sebe, a odmah se vidi da li je čovjek koji ti je stao normalan ili budala. Doduše. najčešće bi mi stajali poznati ljudi iz okolnih sela, ali to mi čak i nije drago da se ne izlaju mojim roditeljima. Mater mi sad tu neštu glumi i popuje, a kad je sama bila mlada non stop su je vodili napušenu i pijanu. Smiješno je to. Stigao SMS. Gordanin. Kaš doč? O, Goge moje, nepismene. Nepismena, ali draga. Za vikend idem upravo kod nje. Slavi rođendan, đirat ćemo po gradu. Bez kontrole, bez prodika, tamo ću i prespavati i mislim da jednostavno ne može biti loše. Još samo kad bi naletio neki auto. Naletit će vrag crni. Kolovoško sunce prži kao sam vrag, iz asfalta se isparava, a trava je od vrućine doslovno spaljena. Eno nešto se čuje iz daljine. Izgleda da imam sreće. MIRA 21.00 U lokalu i nema baš nešto previše gostiju. Još je rano. Samo ne znam za šta. Konobar tupog pogleda puši prekriženih ruku. Preko puta njega ova dvojica iz IZOLIR BANDA u društvu neke plavokose glupače. Nije rekla ni riječ, samo se hihoće bez razloga. Piju bevandu. Da IZOLIR BAND? Nema gluplje stvari nego kad se glupi ljudi idu baviti humorom. Da bi stvar bila još strašnija dosta njih to puši. Ne možeš vjerovati. Ovaj jedan non stop diže obrve u mom smjeru i hijenski se smješka. Pijan sam kao stoka, ali takve stvari primjećujem i najpijaniji. Zabijen u kutu šiknuo sam i kavu i dvoznamenkasti broj pelinkovaca i sad sam ih odlučio prerezati Žujom. Gledam u kutiju s cigaretama. Samo šest komada. Trebat će se pomalo skupiti doma, potražiti ima li još negdje nešto otvoreno. Ako dočekam ponoć u 'Miri' idem odmah u zahod objesiti se o vodokotlić. Jedan od ove dvojice svirača uputio se na improvizirani stejdž i nešto čačka po jednom od svoja dva jadna reflektora i nešto drlja po mikseti. Koliko sam uspio shvatiti jedan svira klavijature, a drugi pjeva. S obzirom na kosu vezanu u repiće i crne kožne lajbeke mislim da spadaju u izvođače tipa 'vidi alaj se zabavljamo u pičku materinu'. Ako večeras kroz kafić ne padne vlakić onda neće nikad. Obrisao sam brkove od pive, zapalio još jednu (iako mi se povraćalo), a onda se dogodilo. Ovaj što je ostao na šanku krenuo je pričati vic. Ne znam kome jer ni konobar ni plavuša nisu osobito zračili inteligencijom. Ono što je ispričao ugrizlo me za srce. Tek kasnije ću shvatiti da mu je to i bila namjera. Fata doživjela prometnu nesreću i Mujo leti na hitnu pomoć. Čeka ispred čekaonice i nakon pola sata izlazi doktor. Mujo zabrinuto pita kako je, a doktor pognute glave odgovara: - Nije dobro! Mujo pita: - Kako je? - Mujo - počinje ovaj - Fata ti više nikad neće moći hodati. Mujo brizne u plač, a doktor nastavi: - A morat ćeš joj i davati lijekove koji će te doći nekih stotinjak eura mjesečno. Mujo zabija glavu u šake, a doktor nastavlja: - A morat ćeš je i jednom godišnje voditi na terapiju u Sloveniju ili Austriju. Mujo jeca, a doktor ga potapše po leđima: - Šalim se Mujo, mrtva je! ČETIRI MJESECA PRIJE Mercedes CLS 63. Metalik. Zarađen poštenim radom (...) Kroz otvorene prozore bati techno. Za volanom neki momak možda 5 - 6 godina stariji od mene. Do njega neka crnka. Vršnjakinja. Izgledaju skroz normalno. Staju. Spušta se suvozačko staklo. - Može do grada? - pitala sam. - Može, sjedni iza! - odgovara ovaj. Kožna sjedala. Radi klima, ali prozori širom otvoreni. Jebeš muziku, ako se vani ne čuje. Momak je nagazio gas i osjetila sam kako mi se diže utroba. Kazaljka je začas skočila na 140. Gledala sam u tjeme cure koja je sjedila ispred mene ne znajući da je i sama stoperica. Čovjek voli brzo voziti, pa šta? Brže ćemo stići. Doduše ova vožnja po sredini ceste mi se nimalo ne sviđa. Osjećam da ću se ispovraćati. Budala reže zavoje samo tako. Vozi po lijevoj strani, a sve izgleda kao neki ubrzani film. Nekom je ovo gušt. U tom trenutku nisam mogla znati u kakvu sam kašu upala. Basovi tuku direktno u želudac, u autu nitko da prozbori ni riječ. Na vrh mi je jezika da mu kažem da uspori i malo smanji muziku, ali izdržat ću još tih desetak minuta. Ova ženska ispred mene šuti i gleda ispred. Počela bih neku konverzaciju, ali i jedan i drugi mi se čine mutavi do bola. Vidim da je neki tatin sin. Čudno, ali s retrovizora mu ne visi krunica. Ovakvi se inače vole furati na to. Čak me čudi i ovaj techno. Bijeli Mercedesi su dizajnirani za ćelave glave, sunčane naočale i cajke. Ovaj nema naočale, ima kosu i sluša neku plesnu glazbu. Doduše, iz crta lica mu se vidi da je neka seljačina. Bez obzira na modnu osviještenost. Čula sam za slučajeve kad tatini sinovi nekog usmrte autom i nakon toga prođu nekažnjeno. Nije mi baš jasno kako je to moguće, ali izgleda da je. Uvijek me zanimalo o čemu ti gadovi razmišljaju, da li ih grize savjest, da li mirno spavaju. Odjednom je pružio ruku prema mjenjaču, uzeo kutijicu sa žvakama, stavio par komada u usta i okrenuo se prema meni: - O'š žvaku! Iz zavoja je izletio ogromni šleper. MIRA - Na nekoj planinskoj cesti stoji čovjek kraj razbijenog auta i dolazi policija. Policajac ga pita:'A gdje je ovaj u kojeg si se zabio?' Čovjek odgovara:'Pusti budalu, pobjegao je niz provaliju!' Plavuša se nasmijala iako nije shvatila, a ja sam u potpunom delirijum tremensu savršeno svjestan da me ovaj sprda. To traje već nekih dobrih pola sata. Sjetio sam se onog prizora iz djetinjstva kad su dva klipana sjedila na zidu, a prema njima je išao njihov retardirani vršnjak. Sirota jedva ide, a njih dvojica započeše:''Debilu!'' Ovaj samo što ne zaplače i drhtavim glasom odgovara:''Vi ste debili, a ne ja!'' Ovaj mu odgovara:''Nismo mi debili, nego ti, vidi se kako hodaš!'' (istinita anegdota) Znam ja da su djeca okrutna, ali stoji i ono da su djeca slika svojih roditelja. Zašto me ovaj ljigavac u lajbekiću provocirao ne znam ni do dana današnjeg. Znam da sam odavno zaboravio kakav je to osjećaj. Ljudska zloba? Ćutim se baš nekako jadno. Nemoćno i pun nekog ključalog bijesa koji je mogao eruptirati svaki čas. 'Mira' se već solidno popunila. Po separeima mladež, oko šanka gužva. Iz zvučnika je graknulo 'Kada žene tulumare'. Sve je bilo spremno za 'alaj se zabavljamo u pičku materinu.' Kraj zahoda se neko dvoje žvali. Ala strasti. Pa dobro, šta ja tu radim? Dao sam konobaru znak da mi donese još jednu pivu i krajičkom oka hvatao ljude. Možda umišljam, ali čini se kao da ih je par prema meni upiralo prstom. ČETIRI MJESECA PRIJE -PAAAAAAAAAAAZIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII! - zaderala sam se kao da me kolju. Tatin sin našmrkan kao svinja. To sam saznala tek kasnije. Uletio je u zavoj u punoj brzini, samo taknuo kočnicu i to ga je zanijelo. Desnom smo stranom očešali zid, a nakon toga u punoj brzini prešli na lijevu, probili zaštitnu ogradu i poletjeli. Thelma i Louise. I seljačina. Pod nama provalija. Suvozačica i ja smo vrištale iz petnih žila, a auto je jurio nizbrdo. Pokrila sam oči. Lete grane, kamenje, čuju se tupi udarci, gužvanje lima, zračni jastuci napuhani, ovaj stišće kočnicu i grčevito drži volan. MIRA Jedva stojim na nogama. Ovako mi je svaki dan. Svjestan sam da mi ovo nije pametno. Ali kako si pomoći? Uvijek me nasmijavalo kad ti doktor koji je strastveni pušač priča o štetnosti pušenja ili pak kad te doktor notorni pijanac savjetuje da prestaneš piti. Te sam kolovoške večeri bio dežuran, a ko za vraga kolega Barić je išao u mirovinu i napravio malu zakusku. Inače nikad mi nije padalo na pamet piti na dežurstvu, ali eto, prevarilo me. Nisam ja bio pijan, da se razumijemo. Taman, što bi se reklo. Mlađe kolege mi nisu imale muda prigovoriti, a i pokušavale su me razumjeti jer je tog dana bilo točno tri mjeseca otkad smo se Irena i ja razveli. U slobodno vrijeme sam se uništavao, ali na poslu se pila samo mineralna. Osim te večeri. Doveli su mi tog dečka i curu totalno izmasakrirane. Nije bilo puno vremena za razmišljanje. On je imao teška unutrašnja krvarenja, a ona sirota ... užas. 'Doktore, jel' možete?'. zapitala me sestra, a ja sam je samo ošinuo pogledom. ČETIRI MJESECA PRIJE Nakon nekih stotinjak metara kotrljanja po kamenjaru auto je svom silinom udario u neku ogromnu stijenu i doslovno se prepolovio. Naša je suvozačica ostala na mjestu mrtva. Zvala se Tea i imala je 19. Do grada je išla čisto bez veze. Kao i ja. Kasnije ću saznati da je moj vozač prije nekih sedam - osam godina usmrtio jednu gospođu. Na pješačkom prijelazu usred grada. Zgazio i pobjegao. Tata je to sredio pa nikad nije odgovarao. Da bi stvar bila još tužnija tad nije bio ni punoljetan. Kao i obično javnost se par dana uskokodakala, fejzbuk revolucionari su iz topline svoji domova nešto klali i prijetili i onda je došla neka nova vijest i sve se zaboravilo..... Dečki u bijelom nas vade van. Ne vidim ništa. Samo čujem glasove. Viku. Gužvu. Usta su mi puna krvi. CD i dalje svira. MIRA Duo je uspio zapaliti cijeli kafić. Svi se zabavljaju. Dižu ruke. Plješću. Vrte guzicama. Red na šanku. Gužvam praznu kutiju 'Marlbora'. Sumnjam da ću u ovo doba uspjeti kupiti drugu. Kroz pijanu izmaglicu vrtim slike koje me proganjaju. Vraćam se na tu večer. Dajem sve od sebe da spasim to govno. Nije zaslužio, ali eto, ljudsko je biće jebemu mater. Spojen je na aparate. Šanse su male. I nikakve. Odjednom, na hodniku se čuju urlici. Neko naguravanje. Prijetnje. Njegov otac. Lupa po vratima operacione sale, dere se, prijeti. Kome prijetiš, pička ti materina? Idiotu si kupio auto od 120 000 eura da njime sije smrt. Još se i dereš. Čujem da kolega govori da je cura u jako teškom stanju, ali stabilna. Momku više nema spasa. Na ekranu se pojavila ona zlokobna ravna crta. Izlazim na hodnik. Otac u društvu dva majmuna gleda prema meni. Pružam mu ruku i javljam tužnu vijest. Ovaj se skamenio. Lice bez kapi krvi. Počinju prijetnje. Vi ste ga ubili, tužit ću Vas, ti si kriv kujin sine. Tužit ću i tebe i bolnicu. Zapamtit ćeš ti ovaj dan. Ne znaš ti tko sam ja. Nasrće na mene. I sve bi bilo super da me u onom ludilu nije zgrabio za vrat. Ova njegova dva pratitelja su sve skupa gledali u čudu. TRES! Kunem se da nisam bio pijan. Možda malo. Zviznuo bih ga šakom i da sam bio trijezan. Jednostavno čovjeku dođe. ČETIRI MJESECA PRIJE Novinari, gužve, vijesti, fotografi, pizde materine. Liječnik s odjela hitne pomoći suspendiran zbog alkohola. Nasrnuo na našeg uglednog poduzetnika. Nakon neuspjele reanimacije njegova sina udario ga u hodniku. Javnost zgrožena. Fejzbuk revolucionari iz topline svojih domova prijete i kolju. Za jedne sam heroj. Za druge pijandura. Jedni mi čestitaju što je to zlo zauvijek maknuto s ceste. Glupa situacija jer ja sam dao sve od sebe da ga spasim. Iskreno. MIRA 23.15. Neću više piti. Počelo mi se vraćati. Imam još jednu skoro punu, ali stvarno ne mogu više. Idem doma. Pozvati ću taksi. Jeba te, pa meni je cijelo vrijeme potkošulja virila iz hlača. Ovako čupav i neobrijan mora da sam divna pojava. Hvatam se za novčanik, dajem konobaru novac. Kafić skače u ritmu 'Uno momenta' Oni kraj zahoda su izašli van. Mora da su stakla u nekom golfu jedinici sada zamagljena. Ako im se primi nek mu daju ime Silvestar. Taman što sam uspio nekako novčanik ugurati natrag u džep zaorilo se 'NE ZOVI MAMA - NE ZOVI DOKTORA!' 'Mira' u deliriju. Znam da nije bilo namjerno. Puna boca Ožujske je kao metak proletjela zrakom i pogodila pjevača točno u čelo. Posrnuo je lica oblivena krvlju. Frka. Natezanje. Metež. Gužva. Gaženje. Mrak. |
- 20:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #
nedjelja, 28.12.2014.
ANKETNO PITANJE
|
Na isteku smo još jedne kalendarske godine. Kako bismo poboljšali kvalitetu naših usluga i budući da sam postao pomalo štuf (zasićen - op.a.) ove usrane svakodnevice i ove zemlje koja se primiče svome kraju to se odrazilo i na tempo objavljivanja novih epizoda tako da trebam pomoć svekolikog čitateljstva ne bi li ovaj 'SPIG' i dalje održao kvalitetu koju je nesebično dijelio sa svima onima kojima je ta kvaliteta ostala jedno od rijetkih tračaka svjetla na kraju beskrajnog tunela. Ala rečenice, nema straha za budućnost. Retoričko pitanje glasi: Da li smatrate da je 'SPIG' išao u kurac? a) da, meni tu nije ništa smiješno ni zanimljivo, svjestan sam da sam totalni šupak, ali oprosti b) ne, dobro je c) odlično je, čak štoviše d) Milan Kujundžić Eto, veselim se svim trima komentarima, a ovima koji su odgovorili pod a) je oprošteno. |
- 20:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #
utorak, 23.12.2014.
WHILE MY GUITAR GENTLY WEEPS - MALI VODIČ KROZ GLAZBU NA SPROVODIMA
|
PROLOG Nedavno je jednom našem poznaniku umrla baka. Starica od 88 godina. Nek' joj je laka zemlja. Kako bi je ispratio kako Bog zapovijeda njen je unuk odlučio angažirati dva glazbenika koji bi na gitari i madolini trebali izvesti jednu, jedinu pjesmu. Ne dvije, već jednu. Nazvao ih je i ono što je tad uslijedilo doslovno graniči sa ljudskim razumom. Dobrodošli u najnoviju epizodu 'SPIG' - a posvećenu svim istinskim ljubiteljima glazbe. Na sprovodima. PLEH GLAZBA U DOMA JEDNOUMLJA Moja prva sjećanja vezana za glazbu na sprovodima datiraju još iz ranog djetinjstva. Točnije u doba jednoumlja i komunističkog mraka. Za razliku od danas u to doba je bilo 'in' na posljednji ispraćaj dovesti limenu glazbu. Možda zato jer si je imao čime platiti. Mene su ti teški molovi i udarci u bas bubanj uvijek ispunjavali nekom čudnom mješavinom nelagode, ushićenja i strahopoštovanja. Postojao je u ta olovna vremena i jedan totalno zastarjeli običaj ispraćaja pokojnika od kuće do groblja. Kako je Betinjanima groblje u Murteru (cca niti 2 kilometra) nekidan smo se smijali prisjećajući kako je u tom maršu sredinom kolovoza morao uživati glazbenik koji je nosio tubu. Još kad je sunce opali pa se zagrije. A ožalošćena rodbina traži 'In the mood' Glenn Millera ili 'Bumbarov let' SUĆUTNIK Iduća scena vezana za ovu temu vraća nas u daleku 1996. Kao što se svi vjerojatno sjećamo te su godine Nobelovu nagradu za kemiju osvojili Robert Floyd Curl, Jr., Harold Walter Kroto i Richard Errett Smalleys. U isto vrijeme u Hrvatskoj je na svim kioscima osvanuo najnoviji tjednik kakav se nije pojavio u čitavoj povijesti tiskanih medija. Mislim da se i sam Gutenberg okrenuo u grobu. Izašao je u samo dva broja i tad se nažalost ugasio. Pogađate, riječ je o prvom hrvatskom 'Sućutniku' - novinama za sve ljubitelje sprovoda, grobova, smrti, vijenaca. Nekrofilska 'Erotika'. Glavni urednik tog bisera polazio je od pretpostavke da velik broj čitatelja u novinama prati isključivo osmrtnice (to je ono kad stara baba otvori 'Slobodnu' pa broji koliko imam muških, a koliko ženskih), crnu kroniku, oglase za pogrebna poduzeća, razno razne In memoriame, a on im je to odlučio ponuditi sve na jednom mjestu. Genijalno, zar ne? Sjećam se da je u prvom broju izašla velika reportaža sa sprovoda Dražena Petrovića i ljut sam kao pas što sam to na trafici samo listao (ne vjerujući svojim očima) umjesto da ga kupim i stavim u arhivu. Urednik je još i dodao da su taman stupili u kontakt sa velikim igračima koji se bave kamenoklesarstvom, vrhunskim trubačima kao i pogrebnim ansamblima i ni dan danas mu nije jasno zašto je taj njegov projekt odbačen kao smiješan i besmislen. Možda zbog toga što jest. ............................................... PROVJERITE NAŠU KVALITETU! reklama jednog našeg pogrebnog poduzeća objavljena u 'Večernjaku' ............................................... Gašenjem komunističkog mraka ljudi si više nisu mogli priuštiti limenu glazbu tako da je u prvi plan pala obična truba. Pedesetak eura i ako mene pitate - sasvim OK. Lijepo i dostojanstveno. Fala, Tišina, Krist na žalu .... sve OK melodije. Ova zadnja kad je još odsviraju dvije trube u terci zvuči stvarno kao da nije sa ovog svijeta. Još kad bi netko uspio ušutkati onog majmuna koji ne može uvući svoju poganu jezičinu dok se izvodi ta minuta 'Tišine' svijet bi postao puno ljepše mjesto, ali šta je tu je. Inače, jedna od najizvođenijih sprovodnih pjesama svih vremena je upravo ona melodija za koju je Mišo Kovač prilikom gostovanja kod Stankovića rekao da je to najbolja pjesma svih vremena (na drugom mjestu je bila 'Ako me ostaviš' Miše Kovača) Mislim da Mišo i nije puno falio. Onako iskreno, original mi je pinkicu draži, ali i ova razvaljuje. Jedan se moj prika inače dugo bavio trubljenjem na sprovodima i sjećam se da mu je dosta dobro išlo. Kad je bio onako bez volje mi smo se zajebavali da je ljut jer nitko nije umro zadnja dva tjedna, ali to njemu i nije bila baš neka baza pa smo odustali. WRONG SONG Razvojem hrvatskog gospodarstva i ekonomije (...) povećala se i platežna moć tako da je kod nas u Dalmaciji u zadnjoj dekadi postalo izuzetno popularno za sprovod angažirati i mušku klapu. Uz trubu. I popa. Neke od najtraženijih pjesama su: Otiš'o je otac moj polako, Gdje si majko da me budiš, Ne budi me mati, Sutra će te ponit, Dida moj, Da te mogu pismom zvati, Maslina je neobrana, Oči moje majke, Ne diraj moju ljubav i Croatio iz duše te ljubim. Kako su u svakom poslu moguće greške prinuđen sam spomenuti jednu nezaboravnu anegdotu o nastupu jednog odličnog šibenskog benda. Dečki su stvarno vrhunski glazbenici i zabavljači i onako iskreno volio bih da se to dogodilo bilo kome, a ne njima, ali šta je tu je. Čovjek koji ih je naručio tražio je da mu otpjevaju onu ... onu ... o papi ... ono ... ono ... znaš ono ...pape, pape ....misleći na stih 'zanavik je pape zaspa' iz pjesme 'Maslina je neobrana'. Oni su to primili na znanje, uvježbali stvar i nakon što je svećenik pročitao svoje, meštar o' sprovoda im je rukom dao znak i pjesma je krenula. Okupljeni su u slijedećih par minuta saznali da je pokojnik između ostalog svugdi bija, da je puno pija, da je ženske jubi, na kartama šolde gubi, da je sova Boga i da su rodbini rekli najgore o njemu. Zemljo, ne trebaš se otvarati, otvorena si! Teški crnjak. ................................................ U Velikoj Britaniji najizvođenija stvar na sprovodima je 'Always look a bright side of life' U Australiji to je navijačka pjesma FC Colingwood (?), 'My way' i 'Wonderful world', a prije četiri - pet godina sjećam se da je njihova crkva izvođenje tih pjesama zabranila. Šteta, jer ova Kolingvudova himna nimalo ne zaostaje za najboljim trenucima Monty Pythonima. Ovo kad pokojnik čuje trenutno ustane i napravi kolut naprijed. Koja je najizvođenija pjesma na Madagaskaru nemam pojma, ali sviđa mi se jedan njihov pogrebni običaj. Uistinu krasni ljudi. Dakle, jedno od njihovih plemena svakih pet do sedam godina vadi pokojnikove kosti, preodjene ih, te poprska vinom i parfemima. Ovaj ritual prati živa glazba, a na kraju svi članovi obitelji plešu s tijelom odnosno onim što je od njega ostalo. Treskaš pradida i s kostima mu sviraš 'Jingle bells'. KAKO TO RADE ČASNE Prije nekih petnaestak godina na šibenskom groblju Kvanj pokopana mi je stara teta, a inače je bila časna sestra. I dan danas se sjetim kako su to časne organizirale. Bez onih primitivnih narikača, bez izvijanja, bez skakanja na glavu u grob. Stajale su u krugu i dobrih pola sata pjevale i molile krunicu. U potpunoj tišini. Ionako kažu da je smrt samo prijelaz iz jednog stanja u drugo. Jedva čekam uvjeriti se u to za jedno 60 - 70 godina. EPILOG Dakle, momak s početka priče htio je da mu na sprovod drage babe dođu dvojica otpjevaju jednu (1) pjesmu i to bi bilo to. Čovjek je rekao da nema problema, da su slobodni i da će ga to koštati 2500 kuna. Dvije. Tisuće. Pet. Stotina. Kuna. Ako pjesma traje tri minute to je nekih 2 eura po sekundi. 25 deka mortadele po sekundi. Alo? Ja sam dodao da bi mu u tom slučaju bilo bolje da je dodao još 500 kuna i na sprovod doveo Ronalda. Svećenik pročita svoje, a Ronaldo u Realovom dresu dvije minute tehnicira s loptom, malo glavom, pa na prsa, pa koljenom, pa ramenom .... Nije mi jasno kakav to čovjek moraš biti da bi išao koristiti gužvu i pucati cifre od kojih se normalnom čovjeku vrti u glavi. U foto finišu čovjek se u panici sjetio tamo neke grupe kojoj je sama pomisao na to bila gadljiva, ali ovaj ih je molio jer nije znao šta će. Pristali su i izveli to tako dobro (i što je najvažnije - povoljno) da se dosta njih rasplakalo. Da li zbog pjesme ili od tuge što ih moraju slušati, ne znam. Mišljenja sam da je to nešto najbolje što su dečki ikad odsvirali. A kako se u daljini vidjela cesta koja vijuga po brdu jedan je član ansambla gledao u auto koji se spuštao i tiho rekao: - Ako sad ovaj auto sleti s ceste eto nama još posla! Za kraj današnje epizode malo pleh glazbe koju sam danas pogledao bar deset puta. To je to! |
- 21:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #
utorak, 16.12.2014.
'SPIG' -ov ZAVOD ZA STATISTIKU
|
Dobra večer! Za nekih dvadesetak dana 'SPIG' će proslaviti svoj peti rođendan. U to ime slijedi jedna zabavna epizoda koja u biti nema veze s mozgom, ali će u svakom slučaju biti zabavnija od TV Dnevnika, čitanja novina, očajničkog scrollanja po facebooku i predsjedničkih izbora. Odgovorit ću na dva pitanja koja su mučila mnoge, ali ih nisu kome imali postaviti. Idemo redom. KOJA JE NAJBESMISLENIJA DRŽAVA KOJA JE IKAD KLIKNULA NA 'SPIG'? Vrlo zanimljivo pitanje. Dakle, kao što svi znamo riječ 'seks' je bila i ostala najtraženija riječ na međumrežju. Dobra je politika, dobar je youtube, dobar je facebook, ali 90% čovječanstva ipak najviše voli nakon napornog dana tresnuti malog uz svoje omiljene slike. Za razliku od onih ne tako davnih vremena kad se pornografija konzumirala putem video kazeta internet je sve skupa digao na novi level. Većina muških čitatelja se vjerojatno sjeća kako je to izgledalo. Digneš hit film, pa neko govno i za kraj se par puta godišnje počastiš pornićem. Onda dođeš doma, odgledaš hit, zatim govno i u sitne sate stavljaš pornić. Sličice na omotu su bile paprene. Kreće film. Neka budala s četiri razreda osnovne škole parkira porsche ispred vile. Kamera lagano klizi prema bazenu u dvorištu. Tu se sunča neka ženska koja je tako sisata i zgodna da smo se mi o takvima bojali i maštati. Sad se na daljinskom najčešće koristi opcija FF i na ekranu drhte one dvije bijele crte, a ona budala s četiri razreda osnovne škole trčkara kroz kuću, ide na bazen i sad oni nešto brzinski pričaju, drhte se i treskaju i onda ona njega ničim izazvana nježno primi za ona četiri slova kojim počinje prezime našeg budućeg premijera. PLAY. Ide fino film .... i tako to ... Internet je svojim korisnicima omogućio da biraju sadržaj za nadraživanje koji oni sami hoće. Svojevrsni švedski stol. Dakle, u proteklih pet godina bezbroj svjetskih masturbatora je u tražilicu ukucalo riječ 'sex', a umjesto avantura Rocca Siffredija i frendica uletilo na neku žutu žalost od bloga čiji dizajn neodoljivo podsjeća na rusku kuharicu iz 1955. Flag counter koji vidite tu odmah na desnoj strani .. ahahaha ... jesam Vas .... na lijevoj strani nudi točan uvid u sve zemlje svijeta koje internet koriste (između ostalog) i za drkicu. Neki od mojih favorita su: 83. South Korea 2 Chart KR Visitors December 20, 2013 84. Afghanistan 2 Chart AF Visitors November 14, 2013 85. Iceland 2 Chart IS Visitors November 3, 2013 86. Colombia 2 Chart CO Visitors September 16, 2013 87. Kazakhstan 2 Chart KZ Visitors August 8, 2013 88. Burkina Faso 1 Chart BF Visitors November 7, 2014 89. Belarus 1 Chart BY Visitors August 31, 2014 90. Ecuador 1 Chart EC Visitors June 20, 2014 91. Puerto Rico 1 Chart PR Visitors June 2, 2014 92. Angola 1 Chart AO Visitors May 13, 2014 93. Libya 1 Chart LY Visitors March 29, 2014 94. El Salvador 1 Chart SV Visitors March 17, 2014 95. Bahrain 1 Chart BH Visitors March 1, 2014 96. Republic of the Congo 1 Chart CG Visitors February 19, 2014 97. Tanzania 1 Chart TZ Visitors February 5, 2014 98. Syria 1 Chart SY Visitors December 2, 2013 99. Bangladesh 1 Chart BD Visitors September 30, 2013 104. Ghana 1 Chart GH Visitors August 6, 2013 105. Sri Lanka 1 Chart LK Visitors June 27, 2013 106. Palestinian Territory 1 Chart PS Visitors April 27, 2013 107. Ivory Coast 1 Chart CI Visitors March 10, 2013 108. Turkmenistan 1 Chart TM Visitors November 23, 2012 Broj nakon države označava broj posjeta. Lijepo je znati da su kazahstanski ljubitelji onanije kliknuli na 'SPIG' čak dva puta. Među državama koje 'SPIG' čitaju nalazi se stvarno šareno društvo. Ova dva američka obavještajca su čak uporniji od Pexe koji je zasjeo na četvrto mjesto. Drago mi je zbog Bono Voxa na 15. jer mu je smisao za humor stvarno očajan. Čitaj Bono, uči se od najboljih. Uočite i da je Vlatko Stefanovski kliknuo pred samo pet sati. Inače, kad sam već spomenuo Vlatka čiju glazbu neobično cijenim nedavno sam gledao neki njegov nastup s Tommy Emmanuelom. Tommy lupa tri - četiri akorda, a Vlatko pimpla li ga pimpla u skladu s onom njegovom čuvenom rečenicom 'nemoj da mi se ko meša dok sviram solo'. 1. Croatia 19,963 Chart HR Visitors 52 minutes ago 2. Bosnia and Herzegovina 3,705 Chart BA Visitors 5 hours ago 3. United States 3,534 Chart US Visitors 4 hours ago 4. Serbia 2,283 Chart RS Visitors 6 hours ago 5. Germany 1,110 Chart DE Visitors 13 hours ago 6. Slovenia 518 Chart SI Visitors December 15, 2014 7. Canada 350 Chart CA Visitors December 15, 2014 8. Austria 232 Chart AT Visitors December 14, 2014 9. Macedonia 217 Chart MK Visitors 5 hours ago 10. Montenegro 200 Chart ME Visitors December 13, 2014 11. Sweden 178 Chart SE Visitors December 15, 2014 12. Switzerland 168 Chart CH Visitors December 14, 2014 13. United Kingdom 167 Chart GB Visitors December 14, 2014 14. Czech Republic 165 Chart CZ Visitors December 15, 2014 15. Ireland 132 Chart IE Visitors December 15, 2014 16. Italy 92 Chart IT Visitors December 14, 2014 17. Turkey 86 Chart TR Visitors December 15, 2014 18. Australia 82 Chart AU Visitors December 13, 2014 19. France 77 Chart FR Visitors December 11, 2014 Uočite i da su Crnogorci na tablici aktivniji od Švicaraca tako da ona priča o lijenim Crnogorcima na 'SPIG' - u ne drži vodu.  Daljom analizom tablice dolazimo do spoznaje da bih stvarno volio upoznati i ovog Boran Agu na 17. mjestu. Među prvih 19 nema niti jednog Poljaka što je ito malo tužno za domovinu Loleka I boleka. A pazite sad ovo: 35. Azerbaijan 23 Chart AZ Visitors 4 hours ago Ovo malo baca na eurovizijsko glasovanje, ali nema veze. Prije četiri sata već 23. put posjetio nas je i naš vjerni čitatelj iz Azerbejdžana. Velik pozdrav Azerbejdžanu. I KOLIKO JE NA KRAJU SVEUKUPNO DRŽAVA KLIKNULO NA 'SPIG'? Bravo! Odlično pitanje. Prema Flag counteru (koji je kao i brojač dosad bezbroj puta rikavao) radi se o impresivnih 109 država. Pokret nesvrstanih je za 'SPIG' gola ..... prva četiri slova prezimena budućeg premijera. Ako ima netko da se stvarno upustio u analiziranje tablice nudim mu još jednu vrlo zanimljivu razbibrigu za kraj.  Ukoliko niste, obratite pozornost na sitna slova ispod kruga. I požurite jer zdravlje je ipak najveće bogatstvo! Eto! |
- 22:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #
petak, 12.12.2014.
FOR MEN ONLY!
 Literarni spomenik - for men only? Zašto ne? Inspiraciju za ovu epizodu dobio sam nedavno u wc - u šibenske robne kuće 'City life'. Za one koji ne znaju o čemu je riječ napomenuo bih da se radi o obnovljenoj zgradi u centru grada koja je prije ohoho godina izgorjela u požaru. Tako crna i garava godinama je nagrđivala prostor, a onda su je prije nekih, štajaznam, desetak godina pustili u rad, ali na principu onih socijalističkih robnih kuća s bezbroj odijela na jednom katu, tepisonima na podu i tetama koje su na nogama imale borosane. Budući da je taj oblik shoppinga zamro s Titovom smrću robna kuća nije bila baš rentabilna, a onda ju je po svoje uzeo poznati šibenski kri ... poduzetnik i u rujnu 2007. otvorio. Na veselje svih Šibenčana koji već godinama nemaju gdje raditi, ali zato imaju gdje shoppingirati i popiti kavu. U životu, kao i svatko od nas, ponekad srah (aorist od 'vršiti nuždu') u javnim zahodima i iako su to žile kucavice svakog grada jako je čudno da im još nitko nije poklonio pozornost koje zaslužuju. Vrijeme je da tu nepravdu ispravimo. PRVI SUSRET S JAVNIM ZAHODOM 'Dva dinara, druže' Riblje Čorbe, normalno. Ostavila ga cura i on izbezumljen trči u zahod da bi mu djelatnik na vratima rekao da je ulaz dva dinara. On ga onda pita koliko košta ako se unutra ide isplakati. Ta mi je slika baš nekako ostala urezana u sjećanje, a ona šetnja po petoj žici u A molu predstavlja abecedu svakog gitarista rođenog na ovim prostorima. GDJE SU PARE? ETO, GDJE SU PARE! '' ...Nismo toliko glupi da bi plaćali kvadrat zahoda toliko ...'' '' ...To nema nikakve veze s vezom ...'' '' ...Mediji pišu sve i svašta ...'' Gornje izjave izrečene su u čuvenoj aferi 'javni zahod', a došla su iz usta remetinečkog uznika gospodina Milana Bandića. Za one koji su birali njega kao potencijalnog predsjednika Republike Hrvatske podsjetio bih da su u rujnu 2009. u Zagrebu na okretištima tramvaja Dubrava i Dubec otvorena dva ekskluzivna montažna zahoda od čak 9 kvadrata Njihovu je izgradnju Tvornici željezničkih vagona Gredelj Grad Zagreb platio 1,55 milijuna kuna iliti 210 tisuća eura (cca 2 dvosobna stana). Mjesto gdje i carevi idu pješke. Kako sam prije pet godina glasao za Lignju samo zato da ne bih glasao za friškog robijaša ovi predstojeći izbori me stvarno zabavljaju. Zamisli državu kojoj prezime potencijalnog premijera počinje sa KARA ..... a prezime potencijalne predsjednice sa KITA .... Moj kandidat za predsjednika je jedan fantastičan tip, ali nažalost nije na listi. A nije ni Hrvat. Već Amerikanac. A nije ni živ. Šteta! VANDALIZAM Budući da javne zahode posjećuje svakakvi šljam ti su prostori su često objekt najveće destrukcije. Ono što me uvijek fasciniralo je to što čupanje vodokotlića, razbijanje školjke, čupanje slavine s umivaonika iziskuju podosta vještine i snage i uvijek se mislim kako bi te mlade ljude netko trebao uputiti na pravi put. Zanimljivo je, ali najveći vandali su upravo oni koji se većinu vremena najviše kunu u domovinu i zbog toga mi to divljaštvo baš nije jasno Inače, destrukcija prema javnim zahodima počinje još u ranom djetinjstvu. Prije nekoliko godina susreo sam se s domarom jedne naše osnovne škole i čovjek je imao lice iskrivljeno od bijesa. Citiram po sjećanju: - Ne, ovo nisu dica, ovo su bogami kriminalci. To što se radi to nije za pedagoga nego za policiju. Jebeš mi sve ako ga ja ne bi u zatvor stavija. Čovjek je išao mijenjati izgorenu žarulju u wc - u, popeo se na skale i počeo odvidavati onu bijelu staklenu kuglu. Kad ju je nagnuo prema sebi zalio ga je mlaz ustajale mokraće. Neki osnovnoškolac se popišao u kuglu i zavidao je nazad. Za nešto tako napraviti treba ipak funkcionirati na levelima koje normalan mozak ne razumije. JAVNI ZAHODI I FILOZOFIJA Moj najdraži grafit svih vremena i više puta citirana rečenica jednostavno zaslužuje svoju n - tu objavu na SPIG - u. Dakle, daleke 1995. dok sam služio svoj dug domovini (čitaj - pretvarao se u prasca o trošku poreznih obveznika - nakon deset mjeseci vojnog roka udebljao se 12 kg i od pustog su mi ležanja oslabjele neke motoričke sposobnosti) u zadarskoj zračnoj luci Zemunik specijalni gušt bili su odlasci u grad. Prilikom jednog posjeta zadarskoj gradskoj kavani otišao sam u zahod i čitao žvrljotine po zidovima i vratima. Od poda do plafona. NIRVANA, TORNADO ZADAR, pa TORCIDA, pa HAJDUK, pa onda DINAMO, pa ispod POPUŠI MI KURAC, pa onda HDZ, pa onda METALLICA, USTAŠE, NDH i u toj šumi črčkarija isticao se jedan krasopisom ispisan tekst. Udahnite duboko: TUĐMAN JE ZADOBIO SUDSTVO I MEDIJE DA BI PRIKRIO POLITIČKA UBOJSTVA! Ispod toga švrakopisom je dopisano: DA MOŽEŠ JEBATI NE BI OVO PISAO! I dan danas smatram da je apsolutno sva mudrost svijeta i života sadržana u toj donjoj rečenici! RIJEČ - DVIJE O KULTURI PONAŠANJA U JAVNIM ZAHODIMA Osim samog vandalizma dosta čest problem je i nizak stupanj bon tona kod pojedinih korisnika. Koliko puta se dogodilo da se netko olakša na komad kartona pa onda to zalijepi na plafon, koliko puta se zna dogoditi da je kompletna rigotina završila svud okolo samo ne u školjci, koliko puta je pod prekriven ureom pa za Vama po izlasku ostaju mokre stope ... Male smotane stidne dlačice po školjci i oko školjke su sasvim normalna stvar i više ih nitko ni ne primjećuje. To su većinom beznadni slučajevi o kojima ne treba trošiti previše riječi (vidi sliku)  Od njih su beznadnije jedino one sjene od muškaraca koje bračne družice prisiljavaju da mokre sjedećki kako ne bi onečistile rub zahodske školjke. Tužno. Dakle, retoričko pitanje glasi: Po čemu ćete znati da li je u javnom zahodu bio oženjen ili neoženjen muškarac? Jedna je moja poznanica dugi niz godina radila u ugostiteljstvu i metoda je točna 99,9 % bar kod nas u Dalmaciji. Kako su ljudi svugdje isti mogu slobodno reći da je stvar univerzalna. Dakle, neoženjen muškarac nakon velike nužde nikad, ali baš nikad četkom ne odstrani komadiće fecesa. To su Vam one paralelne smeđe crte koje se spuštaju od mjesta gdje je fekalija dodirnula keramiku pa se spuštala do površine vode. Kad sam se već dotaknuo vode, pardon, ove teme red bi bio i spomenuti jednu davnu crticu iz jednog kafića od prije puno, puno godina. Prošla je ponoć, teško stečen roditeljski novac trošio se na neke besmislene štok kole, gužva , opći dernek i meni je u jednom trenutku proradila bešikica. Ulazim u zahod, a u muškom pisoar razbijen, a u kabini netko se zaključao, stenje i teško istiskuje. E, sad, popišati se u umivaonik i nije neka fora. Ići van ne želim. Gazim ponos i dobar odgoj i ulazim u ženski. Umjesto finog mirisa Ives San Laurenta u zraku se osjete živa govna. Otvaram vrata, a u školjci ... Napunila mala kao da će sutra umrijeti. Dobro, možda je u pitanju bio i neki muški papak, ali tu scenu neću nikad zaboraviti. Djevojka koja ne potegne vodu za sobom? Jel' to moguće? Izgleda da je. Ako tako nešto stvarno postoji nek' se nikad ne čudi zašto njen mladić izbjegava pružiti joj oralni seks. SABOTIRANJE JAVNOG ZAHODA Ponovno smo na Zemuniku 1995. Prvi izlazak u grad. Pivo u potocima. A šta'š pričat'? Po povratku jedan je mladić odlučio udariti na same temelje države i onako pijan je gurnuo neku plastiku u odvod od čučavca. Zaštopale se sve, poplivala voda, poplivao papir, poplivalo sve ... Mi ne da se smijemo, nego nam žile na vratu nabrekle od urlanja od smijeha, ali sutra ujutro dočekao nas je šok. Jutarnje postrojavanje. Svi gledamo u pod. Teško nam je. I žao. Pred satniju staje poručnik. Jedan od onih neobrazovanih ljudi koji voli koristiti stručne izraze da bi zvučao pametnije. A ne zvuči. Dežurni časnik mu šapće što se dogodilo. Ovaj staje pred nas i počinje. Na pisti apsolutna tišina. Samo vjetar huči kroz krošnje. - Sinoć. Je jedan od Vas. Na povratku iz grada. Ohrabren pivom - dvije. Napravio nešto što je ravno sabotaži! Mislim da nije bilo vojnika koji nije stajao u stavu pozor, lice mu se treskalo u grču, a da mu se na krajičku oka nije pojavila ona izdajnička suzica. Sretnici u zadnjem redu su uspjeli i zakikotati. EPILOG Dakle, izađimo na predsjedničke izbore u što većem broju. Odlučimo sami o sudbini naše lijepe zemlje ili što bi rekao Hugo: Zaokruži jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti. .................................................................................. Za sam kraj današnje epizode nešto što nema apsolutno nikakve veze s današnjom temom, ali će poklonicima ovog bloga izmamiti osmijeh na lice uz neizbježno retoričko pitanje: - Dobro, koji je ovo kurac? Pravo da Vam kažem nemam pojma, ali je u svakom slučaju simpatično. Laku noć! |
- 20:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 08.12.2014.
EINE KLEINE NACHTMUSIK
|
OSANZDEVETA Početak današnje epizode seže u 1989. Za one koji su zadnjih dvadeset pet godina proveli na pustom otoku (blago im se) naveo bih, kako to obično biva, par podataka. Za sve nas koji najljepše godine svoje mladosti olako poistovjećujemo s onim da je 'prije bilo bolje' vrijedi spomenuti da je te godine inflacija dosegla veselih 2679% (dvije tisuće šest stotina sedamdeset i devet posto) godišnje, na Kosovu je zavladalo izvanredno stanje, rodio se Daniel Radcliffe, na ondašnjem zagrebačkom Trgu Republike 200 000 ljudi je došlo poslušati Bodaleca i ekipu, srušen je Berlinski zid, u kinu su igrali Betmen, Gle tko to govori, Bezdan, Društvo mrtvih pjesnika ... moj duhovni guru Rambo Amadeus je snimio 'Hoćemo gusle', Neno Belan je na 'Splitu' pjevao 'Dugo toplo ljeto', top listama su harali Milli Vanilli, Madonna sa 'Like a prayer' i štajaznam Cher 'If I could turn back time' u onom odličnom spotu sa napaljenim mornarima ... Bila je to godina Ante Markovića i njegovog skidanja pustih nula, plaće skočile, a svako je domaćinstvo kupilo novi video, fen za kosu i televiziju. Kako je vrijeme Božića i darivanja vrijedilo bi napomenuti da je 25. prosinca te godine, skupa sa svojom ljepšom polovicom, strijeljan rumunjski diktator Chausescu. Za kraj bih još napomenuo da je jedna cura iz mog razreda te godine kupila kazetu grupe 'Neki to vole vruće' 'Kad lavina krene' (Ništa čudno, šest godina prije na zidu je imala poster Daniela Popovića) ZAVJESA SE DIŽE Sad kad smo osvježili sjećanje na tu 1989. predlažem da svi skupa zajedno pođemo u riječko kazalište 'Ivana Pl. Zajca.'' U tijeku je koncert ozbiljne glazbe namijenjen članovima riječke muzičke omladine. Za one koji ne znaju što je muzička omladina objasnit ću da se radilo o programu namijenjenom višim razredima osnovnih škola. Za male pare dobile bi se karte za kazališne predstave, koncerte i slična događanja. Ludilo. Nekima je to bio i ostao prvi i zadnji posjet kazalištu. I vjerujem da ih je dosta odozdola zalijepilo žvaku na stolicu. Bio sam tada osmi razred i kao pravi dečko sjedio u drugom redu. Na pozornici se nalazio kompletan orkestar i repertoar je bio prilagođen svim ljubiteljima klasične glazbe našeg stupnja inteligencije - onima što danas doma imaju dva spržena CD - a i jedan što je izašao u 'Večernjem listu', a na njima se nalaze sva opća mjesta klasične pjesmarice (jeba te, sad zvučim kao Zlatko Gall). Doduše, svakog ljeta s guštom pohodim male intimne koncerte koji se najčešće održavaju u crkvama i mislim da bi svatko to trebao učiniti bar jedanput. Volio klasiku ili ne. Bolje psihoterapije od toga ne postoji. Vratimo se mi u kazalište. Najviše me facinirala violinistica koja je sjedila tik do ruba pozornice, par metara od mene. Rečenica koju je u jednom trenutku izgovorila usjekla se mladom četrnaestogodišnjaku u sjećanje kao ništa do tad. Dakle, možete zamisliti kazalište ispunjeno do zadnjeg mjesta, a u njemu pubertetska bagra koja je jučer na Kantridi jebala majku gostujući navijačima. Atmosfera užarena do neba. Skoro za dovest u Kazalište policajce s vučjacima. Razrednice sirote, prijete, šamaraju (to se onda još moglo), a dirigent se svaki čas okreće i sluša šuškanje vrećica, kihanje, kašljucanje, glasno dobacivanje, prdež itd ... itd ... Orkestar je jadan upirao, a ja sam očima cijelo vrijeme fiksirao violinisticu. Gospođa od trideset i nešto, lijepe, duge noge, putene usne, čvrste grudi i izraz lica:''Jeba te, šta mi sve moramo raditi za pare''. Nemam pojma koja je skladba bila na repertoaru samo znam da se u jednom stavku orkestar (za razliku od publike) stišao. Violinistica je tupo pogledala kolegicu do sebe i rekla poluglasno: ''Ovo nema smisla!'' Dobro došli u novu epizodu 'SPIG' - a! Za početak moram napomenuti da se za dva tjedna navršava pet godina 'SPIG' - a. Blog je startao u vrijeme kad su se Bandić i Josipović natjecali tko će biti novi predsjednik. Gospodin Bandić danas sa Sanaderom karta belu, a Josipović želi i idućih pet godina nastaviti gdje je stao. Gdje je to stao najvjerojatnije ne zna ni on sam, ali nema veze. U to ime predlažem da poslušamo slijedeću skladbu. Priznajem da ja ovo ne razumijem, ali to mi ne daje za pravo proturječiti svakom tko tvrdi suprotno. Isto tako priznajem da mi je izraz 'atonalna kakofonija' u rubrici 'komentari' bio jako smiješan. Zavaljen u blaženu blogovsku anonimnost u tim prvim epizodama smislio sam slogan 'SPIG - DOČEKAJMO PROPAST HRVATSKE S OSMIJEHOM'. To mi je u to vrijeme bila super fora jer mi se propast činila jako, jako daleko,a danas kad smo je dočekali više mi i nije neka fora. Prije bih rekao da mi se plače. Dakle, tema današnje epizode je klasična glazba. Nije li lijepo u zemlji u kojoj vlada potpuno rasulo svih postojećih vrijednosti uopće spominjati nešto kao što je klasična glazba. Prilikom svake prigode kao što je npr. naš ulazak u EU spremni smo svijetu pokazati našu kulturu, uljuđenost i europeiziranost (ajd ponovi ovu riječ brzo, tri puta za redom) tako što ćemo organizirati grandiozne klasičarske balove koji sa stvarnim životom nemaju nikakve veze. Kad sve završi i kad čistači budu meli ulice netko će negdje spomenuti kako je čak i knjigovođa najpoznatijeg hrvatskog ansambla 'Lado' uspio pokrasti neke novce. Kad sam pročitao tu vijest stvarno mi je došla muka. Ima li šta ljepše i benignije od folklornog ansambla koji na najljepši mogući način pronosi ime tvoje zemlje širom svijeta da bi netko i to uspio upropastiti. U nekim azijskim državama postoji zakon da kad te ulove s drogom onda te, da se popraviš, odrežu ruku. Eto tako, slučajno mi palo na pamet. Za sve one kojima je moja priča o koncertu u 'Zajcu' bila smiješna predlažem da pročitaju iduće redove. Predlažem i da Vam Vaše mišljenje o piscu idućih redova ne ometa koncentraciju jer tekst je stvarno odličan. I meni se smučio život otkad sam pročitao kolike su im plaće, ali to ne umanjuje vrijednot teksta. -------------------------------------------------------------- Ovo pak nije smiješno nego žalosno. PLUĆNA KUGA U LISINSKOM MILJENKO JERGOVIĆ 15.03.2011. Ne, doista ne znam što mi bi da odem u Lisinski, na koncert Ive Pogorelića. Možda je, opet, bila riječ o nostalgiji: prije već skoro trideset godina bio sam jedan jedini put na njegovom koncertu, u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, u Sarajevu, tek koju godinu nakon što je na Chopinovom natjecanju, na kojem nije pobijedio, postao planetarno slavan. Prevario sam se, dakle, nastojeći sebe pronaći u istom raspoloženju, i njega na istome mjestu, za klavirom, ali ovoga puta na pozornici jedne od najuglednijih hrvatskih kulturnih ustanova, pred publikom koja je, ni u to nema nikakve sumnje, uglednija i svjetskija, nego što je bila ona sarajevska, iz doba samoupravnoga socijalizma, koju su – uz nekolicinu skrušenih i pomalo uplašenih političara, što su se trudili tu večer ostati po strani – predvodili mjesni glazbenici i glazbenice, učenici Brune Špiler i Mladena Pozajića, profesori i instrumentalisti, koji su došli na poklonjenje mladome geniju. Ti se ljudi, doista, ne mogu ni po čemu usporediti s kulturnom publikom koju reprezentiraju veličine poput Popijača, Kuštraka ili Williama Montgomeryja… U tako uglednome društvu ne samo da se osobno imam osjećati inferiornim viškom (stručnjakom za ćevape, kako ludicno neki dan primijeti u jednoj toaletnoj rubrici, ugledni pjesnik Maleš). Višak je tu i sam Ivo Pogorelić. Ista bi posljedica i isti učinak bio i da su gospođe i gospoda, njih tisuću i nešto, minus izuzeci s viškom glazbenoga interesa i manjkom toalete, dva sata sjedili u dvorani u kojoj bi pribivao sam klavir. Između njegove budističke šutnje te Chopina i Liszta, ne bi bilo prevelike razlike. Već nakon nekoliko minuta Chopinove sonate u b-molu, jednoga od, prosječno nezainteresiranom slušateljstvu, sasvim sigurno, najpoznatijih komada klasične glazbe, započelo je ono što će nas, kao dominantna zvučna senzacija, savršeno stopljena s akustikom dvorane, pratiti do kraja večeri. U početku kašalj je bio sporadičan, muški i ženski, i čuo se iz različitih dijelova Lisinskog, najprije kao lagan nagovještaj sezonske gripe, suh i neurotičan, kao da su, možda, kašljala gospoda koja pred odlazak na koncert klasične glazbe boluju, zapravo, od neke vrste paranoje da bi ih mogao uhvatiti kašalj, ili su se to, gospođe, ustrašile da ih prerane menstrualne tegobe ne uhvate za vrijeme maestrova muziciranja, pa su krenule histerično kašljucati, ne bi li nazebom preduhitrile mjesečnicu, ali kako se sonata razvijala od Grave prema Scherzu, kašalj je bivao sve energičniji i moćniji, već kao da kašlje pokojni Fedor Ivanovič Šaljapin, i masovniji, kao da je zagrebačka red karpet publika, zajedno s gospodom zaduženom da zemlju izvuče iz ekonomske krize i poslovođama najvećih firmi, menadžerima i direktorima, zaključila kako je kolektivno kašljanje najumjesnija reakcija na sve ovo što se događa oko nas, na recesiju, protuvladine prosvjede, zemljotres u Japanu, uključujući i ono što tog časa Ivo Pogorelić radi na pozornici. Na mjestu na kojem divna i tako slušljiva Chopinova sonata – u kojoj bi mogli uživati i idioti o kojima je ovih dana lijepo zborio don Ivan Grubišić, ali i niži stvorovi, nutrije, muhe i stidne uši, samo kad bi i uši imale uši – prerasta u Marche funebre, Dvoranu Lisinski kao da je poharala plućna kuga. Kašljalo ih je, već vrlo vlažno, iskašljavajući šlajm, bronhijalni i duševni gnoj, na stotine. Ojađenom slušatelju, koji se, eto, nije mogao emancipirati od fizioloških ispada zagrebačke gospode, a i takav se pokoji znao naći te večeri u Lisinskom, nije moglo promaći da su kašljači toliko gluhi kod zdravih ušiju, ili toliko nezainteresirani za to što Pogorelić radi, da upravo ne čuju melodiju koja im je itekako morala biti poznata. Dok su onomad, očiju punih suza, ispraćali druga Kardelja, dok su u svojim zagrebačkih i beogradskim rezidencijama godinu dana kasnije tulili za maršalom Titom, dok su zemlji predavali prvoga hrvatskog predsjednika, neumrlog Franju Tuđmana, dok su ispraćali tolike svoje mrtve gospodare, taj je posmrtni marš davao ritam njihovim suzama. Doista, je li to publika Lisinskog od silne dosade nije mogla prepoznati zvuke svojih funebralnih veselica i derneka? Bi li im pomoglo da je Pogorelić zasvirao nešto od Zlatnih dukata? Vjerojatno ne bi, jer su došli s preduvjerenjem da će se tako strašno dosađivati. Idemo dalje ... -------------------------------------------------------------- FETA PRŠUTA NA ČELU I FLAMENCO Željko Kerum. 'Dobar je Kerum.', rekao mi je jednom jedan Splićanin. Ma legenda. Naš Žele. Svi se sjećamo legendarnog splitskog koncerta nažalost pokojnog flamenco majstora Paca De Lucie. Revnosni novinari 'Slobodne' fotografirali su bivšeg splitskog gradonačelnika u pozi kao kad penzioner na kiši čeka tramvaj. Lice odaje blagu nezainteresiranost i osjećaj da bi se najradije popeo na pozornicu i gospodinu Pacu razbio gitaru o glavu. Komentar ispod slike vrijedi ako treba ponoviti i sto puta jer se savršeno nadopunjuje na izjavu riječke gospođe violinistice. Pisalo je slijedeće - Na bini sjedi Paco, a Kerum sjedi nako. DI SU PARE? Scenarij izgleda otprilike ovako. Dijete pokazuje interes za glazbu. Dijete završi muzičku školu. Dijete je genijalac. Roditelji nemaju novaca za skupe europske konzervatorije i mladi glazbenik ostaje tu gdje je. Budući da je sestra od žene tatinog poslovođe nositeljica liste jedne stranke, a mali od strica od šefa orkestra je u stranci koja će koalirati s ovom prvom dijete dobiva posao. Nije to mala stvar. U ova današnja teška vremena dobiti posao u struci. Alo? Usprkos revnosti, predanosti instrumentu i dječačkoj zaigranosti ubrzo slijedi razočarenje kad dijete spozna da svaki mesar ima duplo veću plaću od njega koji je uložio čitav svoj život u taj svoj instrument, a u kazalištu je osim toga izbila afera pa su plaće postale neredovite. Kad dotakne gudalo žice - milina, a doma u praznom frižideru tri fete parizera koje su se zadnjih tjedan dana oznojile od stajanja. Prekvalifikacija u profesora glazbenog ponovno uvjetuje stranačku pripadnost pa postupak valja ponoviti. Ako bude išlo. I ako sestra od žene tatinog poslovođe nije u zatvoru. BUDUĆNOST? Ipak nije sve tako crno. Za sam kraj današnje epizode stiže prava, pravcata poslastica (...). Samo za najistančanije ljubitelje glazbe (....) što većina fanova ovog bloga i jest. Malo ćemo se na sekundu odmaknuti od klasike i evo nas u vodama jazza. Sa jazzom je sličan slučaj kao i s klasikom. Valjda nisam dovoljno star da bih to prigrlio kako treba (mada mi je 'Kind of blue' Milesa Davisa stvarno odličan album). Dakle, kako bismo publiku koja na refren 'kada žene tulumare najbolje se troše pare' para košulje uparili sa tihim, kulturnim i pristojnim svijetom koji u polumraku noćnog kluba oduševljeno upija zvuke saksofona nekog jazza ansambla (ako Vam je ova rečenica preduga mogu ja i duže) napravili smo svojevrsnu fuziju. Fuziju koja doslovno ostavlja bez daha (...) Čisti stopostotni Monty Python. Ne znam zašto, opet mi je pala na pamet rečenica riječke violinistice koja je daleke 1989. nemoćno bacala bisere pred nas. (...) - sarkazam |
- 19:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #
petak, 05.12.2014.
VIKI
|
ODLUKA Moja mater mrzi cigarete. Ne može ih smisliti. Sjećam se da smo se radi tog mog pušenja znali svađati da bi se treslo pola zgrade. Zadnjih pola godine mi nije prigovorila ni jednu jedinu riječ. Da bi stvar bila još bolja počeo sam pušiti u sobi. Na noćnom ormariću pored nekoliko kutijica tableta za smirenje stoji pepeljara. Obavezno krcata. Pravo da Vam kažem i meni kao pušaču taj smrdež nekad ide na živce, ali nije me briga. Koliko je sati? Ponoć. Mislim da je sad vrijeme za ovu žutu, ima neko glupo latinsko ime, ne da mi se ni pokušavati zapamtiti ga. Žuta me smiri još najbolje. Kaže doktor da ovo kroz šta prolazim nije ništa čudno, ali meni je on blesav. Vidi se da mu svi mi sa zdravstvenim knjižicama idemo na živce. Da je pametan imao bi čovjek privatnu praksu kao i svi normalni doktori. Bolnice su ionako postali info pultovi na kojima te upućuje da odeš kod privatnika. Psihijatar kojeg pokriva socijalno? Zvuči dosta blesavo. Kako taj može pomoć bilo kome? Pijem tabletu. Ima gadan okus. Težak život nas manijaka, šta ćeš? Čujem da u dnevnom boravku još bruji televizija. Mater je kao i obično zaspala gledajući je. Nikad ne znaš da li ona gleda TV ili obratno. Moram je ići probuditi i otpratiti u krevet. Kad bi ona samo znala koliko mi je žao, ali ne mogu si pomoći. Ja to jednostavno moram napraviti. Svjestan da sam do kraja uništio i nju i sebe. Lako je doktoru pričati gluposti. On mene trpi par sati tjedno, a ja samog sebe već pola godine. Šta pola godine, cijeli život. To je jedan bolni grč koji ne prestaje. Osim te dvije godine dok sam bio s Viki. ISPOVIJED Svaki put kad bih počeo odmotavati film shvatim da mi je većina te večeri negdje isparila. Imam neke flešbekove koji mi zagriju dušu i srce, ali činjenica je da mi fali jedno dobra četiri sata života. U biti možda i najljepši dio života, a ... nema ga. Ispario. Sve je to od lošeg vina. Bila je subota. Kažu da je subotom glupo ostati doma. Onda izađeš. U kafić gdje izlaze svi. Slušaš muziku koju ne voliš, pozdravljaš ljude koji ti idu na živce, slušaš priče koje ti se ne slušaju i, normalno, ločeš. Par puta sam pokušavao objasniti dečkima da je meni puno bolje kad ostanem doma, napravim si kokice i gledam televiziju, a oni su me uporno pokušavali ubijediti da baš to nije normalno. Ajde dobro. U ova tri sata sam popušio pola škatule duvana, šank je mokar od prolivene pive, dim u zraku možeš rezati škarama, a konobar ima toliko posla da pomalo tilta. Iz zvučnika nabija Rozga i sad se svi nešto uvijaju, pjevaju i dižu ruke. Al' se zabavljamo u pizdu materinu. Kao vatrogasna zabava u Gračacu. U biti ta scena kad je cijeli kafić počeo skakati na Rozgu je i zadnje čega se sjećam. Iduća scena smo Viki i ja kako sjedimo na zidu iza kafića. Da li je ona prišla meni ili ja njoj nemam blage veze ni dan danas. Ona mi je kasnije tvrdila da sam ja izašao pišati, došao do nje i počeo razgovarati. Meni to ne drži vodu jer je tako nešto kod mene nezamislivo. Doduše, nakon par litara alkohola čovjek se opusti. Te je večeri bila s prijateljicom koja je tu došla radi nekog tipa koji vozi crvenog pasata, a ona je kao i ja umirala od dosade. Kaže da sam joj ispričao par tragikomičnih viceva i da sam joj bio simpatičan koliko sam izgledao jadno. E, sad kako netko može biti simpatičan i jadan istovremeno nemam pojma. Eh, da! Kao što rekoh iduće scene se sjećam jako dobro. Viki i ja sjedimo na zidu i ja pričam. Pričam. Pričam. Pričam. Prvi put mi se u životu dogodilo da sam nekom otvorio dušu i srce, a da taj netko nije počeo kolutati očima. Na prvom spoju muškarac obično nastoji ostaviti dojma frajera i alfa mužjaka, ali ovo nije bio nikakav spoj. Znam da to zvuči nevjerojatno, ali eto nekad se zvijezde tako spoje da i nemoguće postaje moguće. Bio je to slučajni susret jednog 25 - godišnjeg pijanog seljačića i jedne nesigurne cure kojoj je više od svega trebalo neko rame za plakanje. Našla krpa zakrpu. Neću Vas previše daviti koji su to problemi nju mučili jer sam ionako dosadan. Sjećam se da sam joj pričao kako su mi mater i otac razvedeni. Kako nas je otac napustio kad mi je bilo samo deset godina. Otišao je u Njemačku i više se nikad nije javio. To mu je bio jedini pametan potez u životu. Ostavio mater samu s mulcem bez da je rekao 'doviđenja'. Kažu mi neki rođaci da me je prije nekoliko godina htio posjetiti, ali mislim da bi mu to bilo zadnje šta je napravio. Nakon njegovog odlaska mater se preporodila jer ju je mlatio od jutra do mraka. Bio sam jako mali, ali i dan danas se sjećam koliko sam puta slušao njihovo urlikanje i nakon toga bih se popišao u krevet. Mene je isto znao udariti i ja sam non stop mislio da je to zbog toga jer sam nešto krivo napravio. Nastavak znate. Slaba koncentracija u školi, pa zajebavanje od strane vršnjaka, pa odlasci psihologu, pa povlačenje u sebe, pa crteži u kojima je otac išaran crvenim flomasterom, pa odlasci psihologu, pa mučenje malih mačaka, pa odlasci psihologu ... Viki me cijelo vrijeme slušala i to mi je bilo čudno. Cure su me obično ignorirale. Kroz glavu mi je prošlo da je možda luda, ali ispostavilo se da nije. Valjda se u životu stvarno ponekad te zvijezde poslože i nemoguće postane moguće. NESREĆA Tri su sata ujutro. Ne spavam. Žuta me ovaj put nije smirila. Cijelo vrijeme razmišljam o onoj rakiji u špajzi. Za početak palim cigaret. Jebo te psihijatar preko socijalnog. Zbog socijale ljudi najčešće maknu sa živcima, a sad bi nas socijala izliječila. Neće ići. Znam da će moja mater nakon sutrašnjeg dana biti gotova, ali ne mogu si pomoći. Ako to ne napravim napravit ću nešto sebi, ali zapravo ... zamršeno je to. Žuta ili rakija? Ionako neću zaspati. Viki i ja smo bili u vezi pune dvije godine. Ne samo da je bila zgodna i pametna nego je imala i to lijepo ime - Violeta. Svaka čast svim Bosiljkama, Vericama i Stanama, ali šta nije ljepše kad ti cura ima tako neko seksi mačkasto ime? Na jumbo plakatima se još nikad nije pojavila neka debela i prištava žena iznad koje bi pisalo 'Bosiljka Vam preporuča .... ' ... nemam pojma što sam htio reći. Nekad smo znali sjesti na klupu u parku, zagrliti se i - šutjeti. Bez drpanja, bez žvaljakanja. S vrijemena na vrijeme poneki poljubac. Sjediš i šutiš. I dobro ti je. Kažu da je vrhunac odnosa između dvoje ljudi kad su zajedno, kad šute i kad se pri tom osjećaju dobro. Znali smo se mi i valjati do zore, a znali smo jednostavno - šutjeti. Ko dva luda. A onda se dogodilo ... Zašto smo se te večeri Viki i ja posvađali nemam pojma. Ona nije uspjela dati neki važan ispit, a mene su iznervirali na poslu. Ah, da, Viki je od mene bila mlađa četiri godine i studirala je onu ... onu ... defektologiju. Ja sam vozio kombi za jednog privatnika i ... nisam se žalio. Plaća je bila ajme majko, ali tip je za mene bio skroz fer i korektan ili ja nisam bio ni svjestan da me iskorištava. Gleda te ko ljudsko biće i daje ti plaću. Kud ćeš više? Uglavnom te večeri mi smo se prvi put u životu posvađali. Nakon dvije godine. Onako, bez nekog razloga, riječ po riječ. Rekla mi je da joj ne treba neka pizda koja non stop sažalijeva sama sebe, a mene je to izbacilo iz takta. Ostavio sam na stolu 20 kuna za piće, sjeo u auto i otišao. Šta se dalje točno dogodilo pisalo je u novinama. Istina je da je Viki prelazila cestu na mjestu gdje nije bilo pješačkog prelaza, ali istina je i da je to smeće vozilo duplo više nego je dozvoljeno. Kroz centar grada. Pijano. Zlatna mladež. Godina osamnaest. Ponos metropole. Dužina auta obrnuto proporcionalna inteligenciji. Tata ugledan. Stupovi ovog promašenog društva. Zato se i ljulja kad su mu stupovi takvi. Kad socijalno neprilagođenom i depresivnom mladom čovjeku iz života nestane osoba koja mu je bila jedina svijetla točka posljedice znaju biti strašne. Kad te odjednom obleću neki novinarski lešinari, kad ti se ime poteže po novinama, a ti to ne želiš to također zna izazvati traume. A kad otac tog divljaka kao bogata, ugledna i utjecajna osoba uspije isposlovati da njegovo čedo prođe s godinu dana uvjetne to te najčešće slomi do kraja. Ljudi su mi govorili da bi ga oni tužili, ali to su ionako budale koje ne žive u stvarnosti. Kako možeš tužiti nekog tko te jednim pritiskom na dugme izbriše kao da te nikad nije bilo. Ti si za njega ništa. Otirač za noge. Govno iz nosa. I onda plačeš, pa miješaš žutu s alkoholom, pa noći probdiješ pušeći na prozoru. I misliš. I misliš. A kad čovjek puno misli to nikad ne završi na dobro. Zrno po zrno - pogača. Misao po misao - ludnica. I to ludnica preko socijalnog. Ako je u tebi još koje zrno razuma poludićeš sto posto. Stručni savjeti tvog blesavog doktora te pomalo i zabavljaju. Grupne terapije. ''Dobar dan, društvo, cijeli život mi je jedna velika trauma, a nedavno mi je djevojku autom zgazio pijani mulac i njegov tata je potplatio suca da ga oslobodi i sad meni doktor daje neke žute tablete da me to prođe pa sad ja to pričam Vama kako bih opet postao normalan.'' Glupo. O tome misliš i danju i noću, proždire te, znaš da nije normalno, ali ne želiš si pomoći. Oni nemaštovitiji u tim trenucima dignu ruku na sebe, ali meni to ne pada na pamet. Sve dok imam još dvije kutije žutih. Ja pijem da zaboravim. KORAK DO PROVALIJE Za pelinkovac kažu da je zadnje utočište pijanaca. Ne znam da li je to istina, ali znam da mi paše. Prevelika je konfuzija u glavi. Treba malo posložiti misli. Dan je idealan za ... nemam pojma što. PONOR - Gospodine direktore, ovdje je neki mladić! Josip. Kaže da ima zakazano. - Koji Josip? Ima li taj mladić prezime? S kim je on to zakazao? Marija, jebem te blesavu, pa ti kao da si sa grane sišla. Odgurnuo sam Mariju. otvaram vrata prekrivena debelom crvenom kožom. Na stolu mu je slika samog sebe kako igra tenis. Takvi su mi najdraži. Stupovi društva. - Šta ti oćeš? - rekao je, onako bahato. Skačem preko stola, hvatam ga objema rukama za glavu. Lete oni papiri, penkale, vaza s cvijećem. Bahatost je nestala u trenu. Svi su oni jaki dok žive u uvjerenju da im nitko ništa ne može. Opire se. Lovim ga za vrat. Vrat mu je kratak i debeo. Krklja. Stežem sve jače i jače. Bez ijedne jedine izgovorene riječi. Marija vrišti. Zove upomoć. Probit će mi uši. Osjećam da me to puni nekim nakaradnim zadovoljstvom. Ovu sam scenu u zadnjih pola godine toliko puta prosanjao da imam osjećaj kao da je deža vu. Ja trenutno ne davim čovjeka. Ja čistim zemlju od otpada. Koliki pizduni svakodnevno spominju neka otvaranja Golih Otoka, streljanja i linčovanja, a onda se pokriju ušima i cijuču po kafićima. Svi bi palili i klali, a ne da im se jer baš sad ima dobra utakmica na televiziji. Revolucija će početi čim završe dobre utakmice na televiziji.Već dvadeset godina svaki dan su dobre utakmice na televiziji. Umjesto revolucije radije se materi viri ispod poklopca da vidi što ima za ručak. Nemojte me zajebavati. Uzmimo sudbinu zemlje u svoje ruke. Sve dok nam se prsti ne spoje. U kancelariju ulijeću neka dva tipa. Čujem Mariju kako vrišti kao da je kolju. Dobro joj je rekao ovaj papak. Stvarno je blesava. Od vrištanja, histerije i plakanja razmazala joj se maskara. Liči na strašilo. Majmuni su me zgrabili i uspjeli odvojiti od gada. Ovaj na podu plače i krklja. Urlam, pljujem, iz nosa mi curi krv. Pokušavam se otrgnuti. Jednog sam uspio udariti šakom u zube. Pada na stol. Pada i slika na kojoj šef igra tenis. Razbila se. Ovaj drugi mi prilazi s leđa. U ruci ima neku palicu. Tup udarac i .... mrak.  |
- 23:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 01.12.2014.
SAN DUG DESET GODINA (part 3)
|
Dok svi skupa nestrpljivo čekamo da me posjete literarne muze (zadnjih par dana su bila dva tri sasvim solidna pokušaja koja su završila u skladu sa stihovima ''...štogod tebi napišem pocijepam il' obrišem...'') vrijeme prekratimo uz jedan stvarno dobar dokumentarac o 'SPIG'- ovoj postojbini. Ne moram ni napominjati da bi ovo blago čučalo po izlizanim VHS kazetama i živjelo u narodnoj predaji još jedno 300 godina da se jedan introvertirani entuzijast (uz malu pomoć dragih ljudi) nije dosjetio prebaciti ga na Youtube. Jebi ga, ima ludih koji još uvijek uspijevaju lebdjeti visoko iznad politike. Politike koja nas je uspjela tako fino otuđiti da je međusobna patološka mržnjica postala jedna sasvim uobičajena pojava. Srećom, ima, hvala Bogu, još popriličan broj dragih i kvalitetnih ljudi koji prkose ovom trendu i siguran su znak da ipak nije sve pošlo kvragu. Inače, dokumentarci ove vrste nisu preporučljivi našim ljudima u dijaspori jer ih tuku direktno u centar za nervozu i tjeraju na neka iracionalna razmišljanja o tome kako bi se bilo dobro vratiti u Hrvatsku. Zapravo, nije to tako ni ludo. Uvijek se lijepo vratiti, ali jedno tri tjedna godišnje. Recimo, u ljetnim mjesecima. Uz par gajbi pive, hektolitar gemišta i roštilj koji se ta tri tjedna ne gasi. Ovo je još jedan odličan prequel (al' smo načitani, jako) u 'projekt nad projektima' koji bi jako brzo trebao ugledati svjetlo dana. MAURICE P.S. Antune, bilo bi dobro da dva - tri put godišnje otvoriš e - mail. Ponekad se zna dogoditi da dođe neka nova poruka. |