SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
utorak, 30.12.2014.
NOVOGODIŠNJA PRIČA
|
Caffe bar 'Mira' je udaljen nekih dvjestotinjak metara od crkve. U ovaj dio grada zalazim razmjerno rijetko, ali eto, večeras mi se potrefilo. Zašto 'Mira'? Tek su mi kasnije rekli da je bivšem gazdi bilo fora ono 'idite u miru' s kraja mise pa je radi toga lokal nazvao upravo tako. Nije poznato da li mu se zbog tog blesavog imena povećao promet, ali nije ni bitno. 'Mira' je bila jedan od onih kvartovskih kafića za koji se obično kaže - jebem ti večernji izlazak u lokal u kojem ujutro pijem kavu. Bilo je nekih pet popodne, dobro se smrklo i bilo je hladno za popizditi. Na ulaznim vratima zalijepljen plakat - CAFFE BAR MIRA, DOČEK NOVE 2015. zabavljat će Vas IZOLIR BAND. - U, jeba te, imena - pomislio sam - ovo mora da će biti ludo! Ionako mi nije bilo ni na kraj pameti dočekati ponoć na ovakvom mjestu. Sve što sam trebao bilo je piće. Jedno, dva, tri ... deset ... sasvim nebitno. Mogao sam doduše biti s dečkima gore u kleti, ali s obzirom na stanje u kojem se nalazim stvarno nisu zaslužili da im netko pokvari zabavu. Nije im bilo baš pravo, ali su me razumjeli. ČETIRI MJESECA PRIJE Stopiram. Ima već dvadeset minuta. Ljeto je. Nema ni žive duše. Sve je na moru ili doma ispod klima uređaja. Ah da, nisam se ni predstavila. Zovem se Roberta. Da moja mater zna da mi je bus pobjegao ispred nosa i da sam se upustila u autostop sigurno bi me prebila, ali to mi ionako nije ni prvi, a ni zadnji put. Do grada je bilo nekih dvadesetak kilometara i da mi stane najveći divljak uspjet ću se izvući. Bar tako mislim. Ma, ne može mi se ništa dogoditi, stopiramo otkad znamo za sebe, a odmah se vidi da li je čovjek koji ti je stao normalan ili budala. Doduše. najčešće bi mi stajali poznati ljudi iz okolnih sela, ali to mi čak i nije drago da se ne izlaju mojim roditeljima. Mater mi sad tu neštu glumi i popuje, a kad je sama bila mlada non stop su je vodili napušenu i pijanu. Smiješno je to. Stigao SMS. Gordanin. Kaš doč? O, Goge moje, nepismene. Nepismena, ali draga. Za vikend idem upravo kod nje. Slavi rođendan, đirat ćemo po gradu. Bez kontrole, bez prodika, tamo ću i prespavati i mislim da jednostavno ne može biti loše. Još samo kad bi naletio neki auto. Naletit će vrag crni. Kolovoško sunce prži kao sam vrag, iz asfalta se isparava, a trava je od vrućine doslovno spaljena. Eno nešto se čuje iz daljine. Izgleda da imam sreće. MIRA 21.00 U lokalu i nema baš nešto previše gostiju. Još je rano. Samo ne znam za šta. Konobar tupog pogleda puši prekriženih ruku. Preko puta njega ova dvojica iz IZOLIR BANDA u društvu neke plavokose glupače. Nije rekla ni riječ, samo se hihoće bez razloga. Piju bevandu. Da IZOLIR BAND? Nema gluplje stvari nego kad se glupi ljudi idu baviti humorom. Da bi stvar bila još strašnija dosta njih to puši. Ne možeš vjerovati. Ovaj jedan non stop diže obrve u mom smjeru i hijenski se smješka. Pijan sam kao stoka, ali takve stvari primjećujem i najpijaniji. Zabijen u kutu šiknuo sam i kavu i dvoznamenkasti broj pelinkovaca i sad sam ih odlučio prerezati Žujom. Gledam u kutiju s cigaretama. Samo šest komada. Trebat će se pomalo skupiti doma, potražiti ima li još negdje nešto otvoreno. Ako dočekam ponoć u 'Miri' idem odmah u zahod objesiti se o vodokotlić. Jedan od ove dvojice svirača uputio se na improvizirani stejdž i nešto čačka po jednom od svoja dva jadna reflektora i nešto drlja po mikseti. Koliko sam uspio shvatiti jedan svira klavijature, a drugi pjeva. S obzirom na kosu vezanu u repiće i crne kožne lajbeke mislim da spadaju u izvođače tipa 'vidi alaj se zabavljamo u pičku materinu'. Ako večeras kroz kafić ne padne vlakić onda neće nikad. Obrisao sam brkove od pive, zapalio još jednu (iako mi se povraćalo), a onda se dogodilo. Ovaj što je ostao na šanku krenuo je pričati vic. Ne znam kome jer ni konobar ni plavuša nisu osobito zračili inteligencijom. Ono što je ispričao ugrizlo me za srce. Tek kasnije ću shvatiti da mu je to i bila namjera. Fata doživjela prometnu nesreću i Mujo leti na hitnu pomoć. Čeka ispred čekaonice i nakon pola sata izlazi doktor. Mujo zabrinuto pita kako je, a doktor pognute glave odgovara: - Nije dobro! Mujo pita: - Kako je? - Mujo - počinje ovaj - Fata ti više nikad neće moći hodati. Mujo brizne u plač, a doktor nastavi: - A morat ćeš joj i davati lijekove koji će te doći nekih stotinjak eura mjesečno. Mujo zabija glavu u šake, a doktor nastavlja: - A morat ćeš je i jednom godišnje voditi na terapiju u Sloveniju ili Austriju. Mujo jeca, a doktor ga potapše po leđima: - Šalim se Mujo, mrtva je! ČETIRI MJESECA PRIJE Mercedes CLS 63. Metalik. Zarađen poštenim radom (...) Kroz otvorene prozore bati techno. Za volanom neki momak možda 5 - 6 godina stariji od mene. Do njega neka crnka. Vršnjakinja. Izgledaju skroz normalno. Staju. Spušta se suvozačko staklo. - Može do grada? - pitala sam. - Može, sjedni iza! - odgovara ovaj. Kožna sjedala. Radi klima, ali prozori širom otvoreni. Jebeš muziku, ako se vani ne čuje. Momak je nagazio gas i osjetila sam kako mi se diže utroba. Kazaljka je začas skočila na 140. Gledala sam u tjeme cure koja je sjedila ispred mene ne znajući da je i sama stoperica. Čovjek voli brzo voziti, pa šta? Brže ćemo stići. Doduše ova vožnja po sredini ceste mi se nimalo ne sviđa. Osjećam da ću se ispovraćati. Budala reže zavoje samo tako. Vozi po lijevoj strani, a sve izgleda kao neki ubrzani film. Nekom je ovo gušt. U tom trenutku nisam mogla znati u kakvu sam kašu upala. Basovi tuku direktno u želudac, u autu nitko da prozbori ni riječ. Na vrh mi je jezika da mu kažem da uspori i malo smanji muziku, ali izdržat ću još tih desetak minuta. Ova ženska ispred mene šuti i gleda ispred. Počela bih neku konverzaciju, ali i jedan i drugi mi se čine mutavi do bola. Vidim da je neki tatin sin. Čudno, ali s retrovizora mu ne visi krunica. Ovakvi se inače vole furati na to. Čak me čudi i ovaj techno. Bijeli Mercedesi su dizajnirani za ćelave glave, sunčane naočale i cajke. Ovaj nema naočale, ima kosu i sluša neku plesnu glazbu. Doduše, iz crta lica mu se vidi da je neka seljačina. Bez obzira na modnu osviještenost. Čula sam za slučajeve kad tatini sinovi nekog usmrte autom i nakon toga prođu nekažnjeno. Nije mi baš jasno kako je to moguće, ali izgleda da je. Uvijek me zanimalo o čemu ti gadovi razmišljaju, da li ih grize savjest, da li mirno spavaju. Odjednom je pružio ruku prema mjenjaču, uzeo kutijicu sa žvakama, stavio par komada u usta i okrenuo se prema meni: - O'š žvaku! Iz zavoja je izletio ogromni šleper. MIRA - Na nekoj planinskoj cesti stoji čovjek kraj razbijenog auta i dolazi policija. Policajac ga pita:'A gdje je ovaj u kojeg si se zabio?' Čovjek odgovara:'Pusti budalu, pobjegao je niz provaliju!' Plavuša se nasmijala iako nije shvatila, a ja sam u potpunom delirijum tremensu savršeno svjestan da me ovaj sprda. To traje već nekih dobrih pola sata. Sjetio sam se onog prizora iz djetinjstva kad su dva klipana sjedila na zidu, a prema njima je išao njihov retardirani vršnjak. Sirota jedva ide, a njih dvojica započeše:''Debilu!'' Ovaj samo što ne zaplače i drhtavim glasom odgovara:''Vi ste debili, a ne ja!'' Ovaj mu odgovara:''Nismo mi debili, nego ti, vidi se kako hodaš!'' (istinita anegdota) Znam ja da su djeca okrutna, ali stoji i ono da su djeca slika svojih roditelja. Zašto me ovaj ljigavac u lajbekiću provocirao ne znam ni do dana današnjeg. Znam da sam odavno zaboravio kakav je to osjećaj. Ljudska zloba? Ćutim se baš nekako jadno. Nemoćno i pun nekog ključalog bijesa koji je mogao eruptirati svaki čas. 'Mira' se već solidno popunila. Po separeima mladež, oko šanka gužva. Iz zvučnika je graknulo 'Kada žene tulumare'. Sve je bilo spremno za 'alaj se zabavljamo u pičku materinu.' Kraj zahoda se neko dvoje žvali. Ala strasti. Pa dobro, šta ja tu radim? Dao sam konobaru znak da mi donese još jednu pivu i krajičkom oka hvatao ljude. Možda umišljam, ali čini se kao da ih je par prema meni upiralo prstom. ČETIRI MJESECA PRIJE -PAAAAAAAAAAAZIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII! - zaderala sam se kao da me kolju. Tatin sin našmrkan kao svinja. To sam saznala tek kasnije. Uletio je u zavoj u punoj brzini, samo taknuo kočnicu i to ga je zanijelo. Desnom smo stranom očešali zid, a nakon toga u punoj brzini prešli na lijevu, probili zaštitnu ogradu i poletjeli. Thelma i Louise. I seljačina. Pod nama provalija. Suvozačica i ja smo vrištale iz petnih žila, a auto je jurio nizbrdo. Pokrila sam oči. Lete grane, kamenje, čuju se tupi udarci, gužvanje lima, zračni jastuci napuhani, ovaj stišće kočnicu i grčevito drži volan. MIRA Jedva stojim na nogama. Ovako mi je svaki dan. Svjestan sam da mi ovo nije pametno. Ali kako si pomoći? Uvijek me nasmijavalo kad ti doktor koji je strastveni pušač priča o štetnosti pušenja ili pak kad te doktor notorni pijanac savjetuje da prestaneš piti. Te sam kolovoške večeri bio dežuran, a ko za vraga kolega Barić je išao u mirovinu i napravio malu zakusku. Inače nikad mi nije padalo na pamet piti na dežurstvu, ali eto, prevarilo me. Nisam ja bio pijan, da se razumijemo. Taman, što bi se reklo. Mlađe kolege mi nisu imale muda prigovoriti, a i pokušavale su me razumjeti jer je tog dana bilo točno tri mjeseca otkad smo se Irena i ja razveli. U slobodno vrijeme sam se uništavao, ali na poslu se pila samo mineralna. Osim te večeri. Doveli su mi tog dečka i curu totalno izmasakrirane. Nije bilo puno vremena za razmišljanje. On je imao teška unutrašnja krvarenja, a ona sirota ... užas. 'Doktore, jel' možete?'. zapitala me sestra, a ja sam je samo ošinuo pogledom. ČETIRI MJESECA PRIJE Nakon nekih stotinjak metara kotrljanja po kamenjaru auto je svom silinom udario u neku ogromnu stijenu i doslovno se prepolovio. Naša je suvozačica ostala na mjestu mrtva. Zvala se Tea i imala je 19. Do grada je išla čisto bez veze. Kao i ja. Kasnije ću saznati da je moj vozač prije nekih sedam - osam godina usmrtio jednu gospođu. Na pješačkom prijelazu usred grada. Zgazio i pobjegao. Tata je to sredio pa nikad nije odgovarao. Da bi stvar bila još tužnija tad nije bio ni punoljetan. Kao i obično javnost se par dana uskokodakala, fejzbuk revolucionari su iz topline svoji domova nešto klali i prijetili i onda je došla neka nova vijest i sve se zaboravilo..... Dečki u bijelom nas vade van. Ne vidim ništa. Samo čujem glasove. Viku. Gužvu. Usta su mi puna krvi. CD i dalje svira. MIRA Duo je uspio zapaliti cijeli kafić. Svi se zabavljaju. Dižu ruke. Plješću. Vrte guzicama. Red na šanku. Gužvam praznu kutiju 'Marlbora'. Sumnjam da ću u ovo doba uspjeti kupiti drugu. Kroz pijanu izmaglicu vrtim slike koje me proganjaju. Vraćam se na tu večer. Dajem sve od sebe da spasim to govno. Nije zaslužio, ali eto, ljudsko je biće jebemu mater. Spojen je na aparate. Šanse su male. I nikakve. Odjednom, na hodniku se čuju urlici. Neko naguravanje. Prijetnje. Njegov otac. Lupa po vratima operacione sale, dere se, prijeti. Kome prijetiš, pička ti materina? Idiotu si kupio auto od 120 000 eura da njime sije smrt. Još se i dereš. Čujem da kolega govori da je cura u jako teškom stanju, ali stabilna. Momku više nema spasa. Na ekranu se pojavila ona zlokobna ravna crta. Izlazim na hodnik. Otac u društvu dva majmuna gleda prema meni. Pružam mu ruku i javljam tužnu vijest. Ovaj se skamenio. Lice bez kapi krvi. Počinju prijetnje. Vi ste ga ubili, tužit ću Vas, ti si kriv kujin sine. Tužit ću i tebe i bolnicu. Zapamtit ćeš ti ovaj dan. Ne znaš ti tko sam ja. Nasrće na mene. I sve bi bilo super da me u onom ludilu nije zgrabio za vrat. Ova njegova dva pratitelja su sve skupa gledali u čudu. TRES! Kunem se da nisam bio pijan. Možda malo. Zviznuo bih ga šakom i da sam bio trijezan. Jednostavno čovjeku dođe. ČETIRI MJESECA PRIJE Novinari, gužve, vijesti, fotografi, pizde materine. Liječnik s odjela hitne pomoći suspendiran zbog alkohola. Nasrnuo na našeg uglednog poduzetnika. Nakon neuspjele reanimacije njegova sina udario ga u hodniku. Javnost zgrožena. Fejzbuk revolucionari iz topline svojih domova prijete i kolju. Za jedne sam heroj. Za druge pijandura. Jedni mi čestitaju što je to zlo zauvijek maknuto s ceste. Glupa situacija jer ja sam dao sve od sebe da ga spasim. Iskreno. MIRA 23.15. Neću više piti. Počelo mi se vraćati. Imam još jednu skoro punu, ali stvarno ne mogu više. Idem doma. Pozvati ću taksi. Jeba te, pa meni je cijelo vrijeme potkošulja virila iz hlača. Ovako čupav i neobrijan mora da sam divna pojava. Hvatam se za novčanik, dajem konobaru novac. Kafić skače u ritmu 'Uno momenta' Oni kraj zahoda su izašli van. Mora da su stakla u nekom golfu jedinici sada zamagljena. Ako im se primi nek mu daju ime Silvestar. Taman što sam uspio nekako novčanik ugurati natrag u džep zaorilo se 'NE ZOVI MAMA - NE ZOVI DOKTORA!' 'Mira' u deliriju. Znam da nije bilo namjerno. Puna boca Ožujske je kao metak proletjela zrakom i pogodila pjevača točno u čelo. Posrnuo je lica oblivena krvlju. Frka. Natezanje. Metež. Gužva. Gaženje. Mrak. |