SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
ponedjeljak, 25.06.2012.
'SPIG'-ove OTOČIĆANSKE ŠTORIJE
|
'SPIG'-ova ŠKOLA ŽIVOTA Kao prvo, veliki pozdrav najvjernijim štovateljima 'SPIG'-a! Zakon ste! Ma gdje bili! Obrisao sam više od pola ove epizode jer bi nastao totalni urnebes. Ako Vam izgleda nekako minorno i debilno to je zato što fali sigurno kartica teksta. PRIČA O BRANCINIMA Prije nekoliko godina neka ekipa iz Bosne došla negdje u Dalmaciju na regatu. Poslovni ljudi, fin i kulturan svijet, imaju novaca i htjeli su posjetiti neki fini riblji restoran. Gazda im je spremio brancine, ovi se fino najeli, popili par butelja vina i zadovoljni išli na počinak.  BRANCIN (LUBIN)-SKUPO,PUNO NOVACA, SPECIJALITET Sutradan u Kornatima su ponovo naručili brancine, a konobar im ih je pokazao friške našto su ga oni stali ubjeđivati da to nisu brancini jer su večer prije jeli drukčije. Onda im je ovaj na ovalu donio srune, srdele, ciple, pirke, fratre...i najzad im je zaigrao brk: ''Evo ih brancini!'', našto je ekipa popadala po podu od smijeha. Na ovalu je bilo ovo:  OSLIĆ (MOL)-JEFTINO,NARODNA HRANA Da bi stvar bila bolja, čovjek im je stvarno pripremio prave brancine našto su oni rekli da se to ne može mjeriti s onim od večer prije. Smiješno, zar ne? A sad bi bio red odgovoriti na neka Vaša pitanja. DA LI JE ISTINA DA SE BLIŽI TRISTOTA EPIZODA 'SPIG'.a? Je, sestre i braćo,istina je. A ŠTO JE TO 'SPIG' PRIPREMIO POVODOM TRISTOTE EPIZODE? Samo ćemo reći da se epizoda broj 300 pravi već punih pet godina. Pet godina je trebalo o početne ideje do realizacije (doduše uz kratku pauzu od jedno četiri i pol godine) Napravili smo pravi, pravcati film! Film koji će Vas ostaviti bez teksta. Ne trudite se pogađati jer ne možete ni zamisliti o čemu je riječ! Nećemo završiti na naslovnicama jer je ovo van svake kategorije. Bit će veselo u svakom slučaju! A HOĆE LI BITI KAKVOG DARIVANJA? Neće, žao mi je! Ne da mi se zajebavati iako sam složio jednu kompilaciju za vola ubiti. A HOĆE LI USKORO BITI NOVOG IZDANJA SERIJALA 'HRČAK'? Hoće, hoće, koji kurac ste se smrzli. Normalno da hoće. Nabavio sam jednu takvu knjigu koja je zaslužila zasebnu epizodu. Čekao sam duuuuugo da se netko pametan sjeti objaviti je i...dočekao. A HOĆE LI NA KRAJU OVE EPIZODE IĆI NEKI DOBAR GLAZBENI SPOT? Neće! |
- 17:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #
srijeda, 20.06.2012.
WORKING CLASS HERO
|
Ima ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Čak ih učine boljima. MEŠA SELIMOVIĆ Ovu pjesmu nisam čuo dobrih deset godina. Još od one scene kad je Hugh Grant u 'Devet mjeseci' na kraju filma držao svoju novorođenu bebu. Kad je napokon shvatio koliki je kreten cijelo vrijeme bio. Baš mi je nekako legla. Još mi je draže što je ne prati neki adekvatan glazbeni spot. Nemaš u što gledati pa slušaš pjesmu. Za one mlađe, moram naglasiti da se nekada daaaaavno glazba slušala, a ne gledala. Eh, nekada davno… Nego, jeste li čuli da su se na Šolti počele formirati poljoprivredne zadruge? Kako je krenulo još će početi i sa pokretanjem tvorničke proizvodnje. Na kraju će još prisiliti hrvatskog čovjeka da počne raditi. Vidite li kako daleko to ide? Nekom u ovoj državi izgleda ne paše da smo zaostala vukojebina. To bih ja sve potjerao iz Hrvatske, mamu im jebem radišnu. Da u miru jedemo govna. ---------------------------------- Lakše je isukati sablju nego zasukati rukave. (aforizam iz 'Slobodne') ---------------------------------- Još uvijek nemam pojma da li mi je pisanje ove epizode pametna stvar jer ovo nije uobičajeni post. Ovo je dokument jednog trenutka u životu. I dok budem živ idući redovi će mi uvijek biti mučni. Netko ide kod svećenika na ispovijed. Netko kod psihijatra. Netko uzme apaurin. Netko piše 'SPIG'… Netko ga čita… Uglavnom, svi smo na dobitku. Valjda. IZLET Tog 25. svibnja je bio izuzetno sunčan dan. Skoro pa ljeto. Savršeno za izlet. Da ne stojimo doma, natočili smo gorivo, uzeli veliku torbu, unutra potrpali sve što nam treba za izlet - boce s vodom, majice, donje rublje, pidžame, lijekove, inzuline, glucerne, šprice, gaze i krenuli. Naše odredište je bio jedan od najdepresivnijih gradova u Hrvatskoj. Knin. Znate, onaj grad za kojeg je pokojni predsjednik nakon 'Oluje' obećao da će postati hrvatski Eldorado pa su neke mlade obitelji povjerovale u tu umobolnu glupost pa se trajno doselile. Ako si vješt u sportskom klađenju i imaš dovoljno obiteljskog prstenja i ogrlica za otkup Knin je više nego ugodno mjesto za život. Ako nisi vješt i nemaš zlata, nije. Kninska bolnica jedina u županiji ima čuveni 'Odjel za produženo liječenje'. Vozio sam iza kola hitne pomoći, a ovaj ispred mene je pretjecao i što treba i što ne treba. To se valjda zove profesionalna deformacija. Osim zvuka CD-a sa kompilacijom starih pjesama sa 'Splitskih festivala' u autu nismo razgovarali previše. Svima je još u glavi tutnjilo od sinoćnje svađe. Ja sam bio žestoki protivnik izleta iako sam znao da su dani mom starom odbrojani i da bez bolničke njege ne bi proživio zadnje trenutke. Još dugo ću se preispitivati da li je možda ipak bar još koji dan mogao ostati doma. Kod kuće ljudi umiru. U bolnicama obično usahnu. Smjestili su ga. Bez obzira na predrasude i sve ružne priče koje kolaju, o bolnici, doktoru i osoblju mogu reći samo najbolje. Sa prozora je pucao pogled na grad, neobrađena polja i kninsku tvrđavu. Da smo slučajno došli u neki hotel bio bih zadovoljan. Ovako ću se zauvijek sjećati očevih riječi. Mislim, složili smo mi njemu super priču o nekim besmislenim pretragama i kontrolama bla…bla…ali ''Ja ne bi bija tu!'', šapnuo mi je malo poslije na uho. Znam, stari, znam… 1976. Te je godine moj otac bio star kao, otprilike, ja sad. VKV građevinski poslovođa koji vozi gajnc novu TAS-ovu bubu kupljenu u kešu. Radio je u firmi, popodne u fušu. Radila je i mater…uglavnom, novaca kao salate. Ona i dan danas voli pričati priču o slaganju ormara i pronalaženju kuverte u džepu kaputa. U toj kuverti bila bi neka - zaboravljena plaća od prije par mjeseci. Za ljude koji su iz Dalmacije došli doslovno gladni, goli i bosi više nego dobro. Godinu prije mater je po drugi put rodila pišulinca za kojeg su doktori mrtvo-hladno rekli da beba nije normalna i radi provjere joj, na svoju ruku, punktirali kičmu. Punktiranje se radi uz suglasnost roditelja, ali oni nikog nisu pitali ništa. Srdačan pozdrav doktorima od nenormalne bebe! Stoko medicinska! ……………………………….. U doba mraka vladali su vrlo čudni zakoni. Pošto su 'činjenice najveći prirodni neprijatelji prosječnog hrvatskog glupana' (B.Dežulović) obratite pažnju na iduću rečenicu. Moj otac je zahvaljujući rođenju drugog djeteta od firme (kao i tisuće i tisuće drugih) dobio ni manje ni više već – stan. Bez kredita u švicarcima i otplate na 30 godina uz fiksnu kamatnu stopu od 6,7%. To dobivanje stanova je bilo sasvim normalna stvar isto kao što se smatralo da je sasvim normalno da 'Hajduk' i 'Dinamo' žare i pale po kupu 'UEFA' ili Ligi prvaka. To je to, drukčije ne može! Socijalizam je davao pravo da ama baš svaki zaposleni samoupravljač (cca 99,9% stanovništva) prije ili kasnije dobije priliku stati ispred stambene komisije, malo se izvikati protiv direktora, uprave, malo lupati šakom o stol i tražiti trosobni stan jer mu je dvosobni postao tijesan… Čak i oni koji su od škole imali dvije godine večernje i godinu auto-škole… Presmiješno! To su npr. oni stanovi po zapišanim socijalističkim neboderima u kakvima danas živi većina onih koji seru po bivšem sistemu. Zato Marxove teorije ne drže vodu. Jer svi nismo i ne možemo biti isti. I točka. Bilo kako bilo… Zamet, peterokatnica, 64 kvadrata, zapad, prvi kat, pogled na Kvarner. Adio podstanarstvo! Iako su oca sto puta vrbovali da se priključi Savezu komunista za to gubljenje vremena nikad nije imao dovoljno jak želudac. Ionako je sve zaudaralo na buduća hadezeovska.... Cijeloga života je ostao dosljedan svom uvjerenju da je rad jedina politika i religija koja može čovjeku donijeti dobra. Sve ostalo je jedno veliko ništa! NI-ŠTA! Što je u današnje vrijeme više nego očito! Osim ako nisi stvoren da budeš lopov. A mnogi od nas još uvijek nisu. 1993. ''…TU NIKAD NEĆE BITI PRAVDE ZA ONE KOJI SAMO ŽELE DA ŽIVE I RADE…'' Kod većine Hrvata prosječne inteligencije domoljubni zanos je splasnuo relativno brzo. Hrvatska tranzicija iz socijalizma u kapitalizma neodoljivo podsjeća na Delboya i Rodneya. Uzgajanje činčila, akviziterstvo, prodaja osiguranja, lanci sreće, u svakoj zgradi ima neka buža pretvorenu u video klub… Firma GRO 'JADRAN' u kojoj je moj otac proveo cijeli životni vijek je došla na listu za odstrel nakon: a) 'Jugolinije' (PONOS SVJETSKOG BRODARSTVA) b) 'Torpeda'(PRVI NA SVIJETU NAPRAVILI TORPEDO) c) 'Tvornice papira'(NAJBOLJI CIGARETNI PAPIR U EVROPI) Za one koji možda ne znaju 'GRO JADRAN' je sagradila takoreći pola Rijeke. Prvo što mi pada na pamet: Dvorana mladosti na Trsatu, Robna kuća'Korzo', bazen na Kantridi, ex 'Riječku banku' , hoteli 'Bonavia' i 'Jadran', zatim 'Ambasador' u Opatiji, brojni hoteli po Istri i otocima, takoreći cijela Gornja i Donja Vežica, Vojak, Krimeja, desetak osnovnih škola…(ovo je tek mali dio) I onda se, te 1993, sa betonare na kojoj je radio otac počeo odvoziti beton u nepoznatom smjeru. Počeo je nestajati materijal, strojevi, alat… Počeli su pljuštati otkazi… Sve se počelo raspadati… Polako, ali sigurno 'JADRAN' je postajao 'JADAN'. Upravi je hitno trebalo žrtveno janje i zato su optužili jednog potpuno nevinog i poštenog čovjeka. Oca dvoje malodobne djece. Sve njegove kolege su znale da nije ni kriv ni dužan i iako su vidjeli što se sprema, po dobrom, starohrvatskom običaju hrabro su pognuli glavu i šutjeli kao zadnje pičke. 'Bitno da se ne diraju u mene!', naša je mantra. Jedini koji je stao u njegovu obranu bio je - moj otac. Jednostavno ga je boljelo da nevin čovjek nastrada. A bio mu je i kolega i prijatelj. Zato su nakon toliko godina poštenog i predanog rada ocu, za njegovu požrtvovnost, umjesto plakete odlučili uručiti otkaz. I dan-danas sam ponosan na njega kad je na sastanku uprave uletio potpuno nenajavljen. Pred hrpom onih u odijelima i kravatama koji u životu nisu kurcem mrdnuli prišao je direktorici koja je bila idejni realizator očeva otkaza i… pljunuo je u lice. Ostali mužjaci su se u tom trenutku posakrivali ispod stola… Iduća rečenica zvuči jako bolesno, nehumano, nastrano i sram me je što to stvarno mislim. Ali mislim. Da postoji neka Božja pravda i da je od 90-ih do danas samo jedan od pustih desničarskih idola koji su upropastili ovu jadnu državu pao mrtav ovo bi bila drukčija, bolja i sretnija zemlja. Nažalost, nije… Godinu dana kasnije ocu su zbog karcinoma odstranili bubreg. Doktori su mu zabranili fizičke napore, ali on je zajebao medicinu i nastavio istim tempom kao do tada. Ne zbog novaca nego zato što je jednostavno takav. 2000. …BOŽE, ČUVAJ HRVATSKU…OD HRVATA… Ja jako žalim dijasporu! Tamo negdje su si stvorili obitelj i život, a srce ih cijeli život vuče natrag. Blještavu vilu s bazenom u Sidneyu odmah bi mijenjali za čađavi komin u staroj kamenoj kućici svog pokojnog dida. Koliko god se mi 'pametni' sprdali s tom činjenicom. Teški su to osjećaji… Ipak,taj pusti idealizam ponekad dosta često pukne kao balon od sapunice. Upravo zbog toga me strahovito boli što je stari cijeloga života žudio za povratkom na taj svoj jebeni kamen, zdraču i maslinu koju je toliko volio te ubrzo upao u močvaru koja se zove - hrvatsko sudstvo. Nikad u životu nikome nije bio dužan ni lipe. Sve svoje račune je platio i pretplatio. Oni koji su ga u mladosti gledali s visine kasnije su mu zavidjeli. Stvorio je jako puno. Sam samcat, bez ičije pomoći. Najobičniji radnik. Uglavnom, radi kupnje proklete kuće koja je u ratu trebala biti opljačkana i zapaljena zamjerio se cvijeću hrvatskog naroda. Pomrsio je lopovske snove Jebenih Velikih Hrvatina koji su je trebali užgati pa otkupiti za sitnu lovu. Iako je vlasnik naš čovjek i to jebeni Dalmatinac. Jebeni Hrvat koji živi u jebenom Beogradu. I sasvim je normalan čovjek. Za njih je - četnik. A njegova nekretnina je novac. A znam što su patrioti spremni sve napraviti za šaku smrdljivih novaca. To su Vam oni kojima je Sveta krunica i kalašnjikov na ormaru potpuno isti kurac. Kojima rat spada u najljepše godine života. Jer se samo u takvom divljaštvu oni osjećaju dobro. Nepismena, čobanska vizija Hrvatske. A u garaži, pazite sad, deset motornih pila donesenih...znate već otkud. Kršćani? Domoljubi? Mislim da je bolja riječ-lešinari! Zato su tukca od našeg susjeda uspjeli nagovoriti da se svojim čistim hrvatskim betonom nasere i spoji na kuću. Sirota pičkica to ne bi nikad sama napravila, ali sa ljutim domobranima za leđima se osjećao jak. I uopće ga ne mrzim nego mi ga je žao koliko je jadan. Kad samo pomislim na njihovu ekspresnu pijanu radnu akciju dok su to radili. Gajba pive i mišalica. Nitko im nije bio ravan! Trijumf. Sve veliki borci, u pičku materinu! Pune im konobe oružja i ratnog plijena. Nismo ih uspjeli spriječiti, a onda je počeo šou. Moja obitelj, koja u životu nije imala pojma što je to policija i sud, odjednom traži da se spriječi taj kaos. Mislim, da se razumijemo, mi smo toj sirotinji i onda (i dan danas) mogli polomiti ruke i noge i pustiti krv, ali onda bismo se spustili na njihov prizemni nivo. Postali bismo ljudski talog. Agresori. Prešli bismo onu tanku granicu. 'Psi od slame' sa Dustin Hoffmanom. Vrlo, vrlo nezahvalna situacija. Ne bih je poželio nikom! Jednom prilikom su mojoj materi čak prijetili preko telefona… A bratu je jedan od njih zaprijetio da će ga – ubiti. I to isključivo zato što je ta šaketina jada mislila…ma mislio je on moj kurac, eto što je on mislio. 'Naši dečki', rekli bi intelektualci iz 'Hrvatskog slova'. U narednih par godina kiša koja se slijevala sa betona na kuću je devastirala pola donjeg kata. Uglavnom, sve je završilo na sudu. Jebi ga! A sud u Šibeniku je, kao što je općepoznato, jedna totalno nepotrebna i beskorisna institucija čija je glavna zadaća igrati se, jedno 20-30 godina, sa zdravljem, živcima i zdravim razumom normalnih ljudi. O troškovima da i ne govorimo. Ne znam zašto taj beskorisni svinjac ne zatvore. No, dobro! Šačici tih bijednika koji snose velik dio krivice što mi je otac obolio neka sudi dragi Bog. Ne, onaj njihov, zaostali i izopačeni Govnar kojeg su prilagodili sebi i koji nema veze ni sa Bogom ni sa pravdom, ni sa fratrima, ni sa svećenicima, ni sa molitvom, ni sa Crkvom ni s Biblijom, ni sa Biblijom. Onaj pravi. I još nešto! Sad kad su svjesni pakla koji su nam stvorili, jedan od njih je, kao pravi kršćanin skrušeno zatražio oprost. To bi se još na hrvatskom reklo: 'htjeli su polizati to što su posrali' 'Ko nas bre zavadi?' rekla bi njihova četnička braća… Baš šteta što je prekasno… PONEDJELJAK, 18.06.2012. Temperatura ugodnih 36. U potkošulji, košulji i odijelu bar deset stupnjeva više. Ljudi dolaze, stišću mi ruku, ljube me. Plače mi se, a ne mogu pustiti suzu. Moji dragi Luxon, kum i ostali dragi ljudi u bijelim košuljama stoje uz starog u zadnjim minutama njegovog boravka na ovom svijetu. Sve skupa je izgledalo kao neki usporeni film. Teški su to osjećaji WORKING CLASS HERO (06.08.1941.-16.06.2012.) |
- 11:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #
četvrtak, 07.06.2012.
DVIJE ŽENE
|
Ovo je bilo baš fora. Supruga mog dragog kuma Dirk Digglera i moja supruga pričaju o 'SPIG'-u. Moja draga, inače, u životu nije pročitala niti jednu epizodu, a da slučajno i je, vjerujem da se ne bi previše čudila. Dirkova se, pak, supruga ne može načuditi da se iza maske uzornog i dobrog supruga krije ovoliko prljavih misli i primisli. A nije da joj nije drago. Kako ipak mislim da su one malo to prenapuhale poklanjam im idući isječak: |