SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO
ponedjeljak, 08.12.2014.
EINE KLEINE NACHTMUSIK
|
OSANZDEVETA Početak današnje epizode seže u 1989. Za one koji su zadnjih dvadeset pet godina proveli na pustom otoku (blago im se) naveo bih, kako to obično biva, par podataka. Za sve nas koji najljepše godine svoje mladosti olako poistovjećujemo s onim da je 'prije bilo bolje' vrijedi spomenuti da je te godine inflacija dosegla veselih 2679% (dvije tisuće šest stotina sedamdeset i devet posto) godišnje, na Kosovu je zavladalo izvanredno stanje, rodio se Daniel Radcliffe, na ondašnjem zagrebačkom Trgu Republike 200 000 ljudi je došlo poslušati Bodaleca i ekipu, srušen je Berlinski zid, u kinu su igrali Betmen, Gle tko to govori, Bezdan, Društvo mrtvih pjesnika ... moj duhovni guru Rambo Amadeus je snimio 'Hoćemo gusle', Neno Belan je na 'Splitu' pjevao 'Dugo toplo ljeto', top listama su harali Milli Vanilli, Madonna sa 'Like a prayer' i štajaznam Cher 'If I could turn back time' u onom odličnom spotu sa napaljenim mornarima ... Bila je to godina Ante Markovića i njegovog skidanja pustih nula, plaće skočile, a svako je domaćinstvo kupilo novi video, fen za kosu i televiziju. Kako je vrijeme Božića i darivanja vrijedilo bi napomenuti da je 25. prosinca te godine, skupa sa svojom ljepšom polovicom, strijeljan rumunjski diktator Chausescu. Za kraj bih još napomenuo da je jedna cura iz mog razreda te godine kupila kazetu grupe 'Neki to vole vruće' 'Kad lavina krene' (Ništa čudno, šest godina prije na zidu je imala poster Daniela Popovića) ZAVJESA SE DIŽE Sad kad smo osvježili sjećanje na tu 1989. predlažem da svi skupa zajedno pođemo u riječko kazalište 'Ivana Pl. Zajca.'' U tijeku je koncert ozbiljne glazbe namijenjen članovima riječke muzičke omladine. Za one koji ne znaju što je muzička omladina objasnit ću da se radilo o programu namijenjenom višim razredima osnovnih škola. Za male pare dobile bi se karte za kazališne predstave, koncerte i slična događanja. Ludilo. Nekima je to bio i ostao prvi i zadnji posjet kazalištu. I vjerujem da ih je dosta odozdola zalijepilo žvaku na stolicu. Bio sam tada osmi razred i kao pravi dečko sjedio u drugom redu. Na pozornici se nalazio kompletan orkestar i repertoar je bio prilagođen svim ljubiteljima klasične glazbe našeg stupnja inteligencije - onima što danas doma imaju dva spržena CD - a i jedan što je izašao u 'Večernjem listu', a na njima se nalaze sva opća mjesta klasične pjesmarice (jeba te, sad zvučim kao Zlatko Gall). Doduše, svakog ljeta s guštom pohodim male intimne koncerte koji se najčešće održavaju u crkvama i mislim da bi svatko to trebao učiniti bar jedanput. Volio klasiku ili ne. Bolje psihoterapije od toga ne postoji. Vratimo se mi u kazalište. Najviše me facinirala violinistica koja je sjedila tik do ruba pozornice, par metara od mene. Rečenica koju je u jednom trenutku izgovorila usjekla se mladom četrnaestogodišnjaku u sjećanje kao ništa do tad. Dakle, možete zamisliti kazalište ispunjeno do zadnjeg mjesta, a u njemu pubertetska bagra koja je jučer na Kantridi jebala majku gostujući navijačima. Atmosfera užarena do neba. Skoro za dovest u Kazalište policajce s vučjacima. Razrednice sirote, prijete, šamaraju (to se onda još moglo), a dirigent se svaki čas okreće i sluša šuškanje vrećica, kihanje, kašljucanje, glasno dobacivanje, prdež itd ... itd ... Orkestar je jadan upirao, a ja sam očima cijelo vrijeme fiksirao violinisticu. Gospođa od trideset i nešto, lijepe, duge noge, putene usne, čvrste grudi i izraz lica:''Jeba te, šta mi sve moramo raditi za pare''. Nemam pojma koja je skladba bila na repertoaru samo znam da se u jednom stavku orkestar (za razliku od publike) stišao. Violinistica je tupo pogledala kolegicu do sebe i rekla poluglasno: ''Ovo nema smisla!'' Dobro došli u novu epizodu 'SPIG' - a! Za početak moram napomenuti da se za dva tjedna navršava pet godina 'SPIG' - a. Blog je startao u vrijeme kad su se Bandić i Josipović natjecali tko će biti novi predsjednik. Gospodin Bandić danas sa Sanaderom karta belu, a Josipović želi i idućih pet godina nastaviti gdje je stao. Gdje je to stao najvjerojatnije ne zna ni on sam, ali nema veze. U to ime predlažem da poslušamo slijedeću skladbu. Priznajem da ja ovo ne razumijem, ali to mi ne daje za pravo proturječiti svakom tko tvrdi suprotno. Isto tako priznajem da mi je izraz 'atonalna kakofonija' u rubrici 'komentari' bio jako smiješan. Zavaljen u blaženu blogovsku anonimnost u tim prvim epizodama smislio sam slogan 'SPIG - DOČEKAJMO PROPAST HRVATSKE S OSMIJEHOM'. To mi je u to vrijeme bila super fora jer mi se propast činila jako, jako daleko,a danas kad smo je dočekali više mi i nije neka fora. Prije bih rekao da mi se plače. Dakle, tema današnje epizode je klasična glazba. Nije li lijepo u zemlji u kojoj vlada potpuno rasulo svih postojećih vrijednosti uopće spominjati nešto kao što je klasična glazba. Prilikom svake prigode kao što je npr. naš ulazak u EU spremni smo svijetu pokazati našu kulturu, uljuđenost i europeiziranost (ajd ponovi ovu riječ brzo, tri puta za redom) tako što ćemo organizirati grandiozne klasičarske balove koji sa stvarnim životom nemaju nikakve veze. Kad sve završi i kad čistači budu meli ulice netko će negdje spomenuti kako je čak i knjigovođa najpoznatijeg hrvatskog ansambla 'Lado' uspio pokrasti neke novce. Kad sam pročitao tu vijest stvarno mi je došla muka. Ima li šta ljepše i benignije od folklornog ansambla koji na najljepši mogući način pronosi ime tvoje zemlje širom svijeta da bi netko i to uspio upropastiti. U nekim azijskim državama postoji zakon da kad te ulove s drogom onda te, da se popraviš, odrežu ruku. Eto tako, slučajno mi palo na pamet. Za sve one kojima je moja priča o koncertu u 'Zajcu' bila smiješna predlažem da pročitaju iduće redove. Predlažem i da Vam Vaše mišljenje o piscu idućih redova ne ometa koncentraciju jer tekst je stvarno odličan. I meni se smučio život otkad sam pročitao kolike su im plaće, ali to ne umanjuje vrijednot teksta. -------------------------------------------------------------- Ovo pak nije smiješno nego žalosno. PLUĆNA KUGA U LISINSKOM MILJENKO JERGOVIĆ 15.03.2011. Ne, doista ne znam što mi bi da odem u Lisinski, na koncert Ive Pogorelića. Možda je, opet, bila riječ o nostalgiji: prije već skoro trideset godina bio sam jedan jedini put na njegovom koncertu, u dvorani Radničkoga univerziteta Đuro Đaković, u Sarajevu, tek koju godinu nakon što je na Chopinovom natjecanju, na kojem nije pobijedio, postao planetarno slavan. Prevario sam se, dakle, nastojeći sebe pronaći u istom raspoloženju, i njega na istome mjestu, za klavirom, ali ovoga puta na pozornici jedne od najuglednijih hrvatskih kulturnih ustanova, pred publikom koja je, ni u to nema nikakve sumnje, uglednija i svjetskija, nego što je bila ona sarajevska, iz doba samoupravnoga socijalizma, koju su – uz nekolicinu skrušenih i pomalo uplašenih političara, što su se trudili tu večer ostati po strani – predvodili mjesni glazbenici i glazbenice, učenici Brune Špiler i Mladena Pozajića, profesori i instrumentalisti, koji su došli na poklonjenje mladome geniju. Ti se ljudi, doista, ne mogu ni po čemu usporediti s kulturnom publikom koju reprezentiraju veličine poput Popijača, Kuštraka ili Williama Montgomeryja… U tako uglednome društvu ne samo da se osobno imam osjećati inferiornim viškom (stručnjakom za ćevape, kako ludicno neki dan primijeti u jednoj toaletnoj rubrici, ugledni pjesnik Maleš). Višak je tu i sam Ivo Pogorelić. Ista bi posljedica i isti učinak bio i da su gospođe i gospoda, njih tisuću i nešto, minus izuzeci s viškom glazbenoga interesa i manjkom toalete, dva sata sjedili u dvorani u kojoj bi pribivao sam klavir. Između njegove budističke šutnje te Chopina i Liszta, ne bi bilo prevelike razlike. Već nakon nekoliko minuta Chopinove sonate u b-molu, jednoga od, prosječno nezainteresiranom slušateljstvu, sasvim sigurno, najpoznatijih komada klasične glazbe, započelo je ono što će nas, kao dominantna zvučna senzacija, savršeno stopljena s akustikom dvorane, pratiti do kraja večeri. U početku kašalj je bio sporadičan, muški i ženski, i čuo se iz različitih dijelova Lisinskog, najprije kao lagan nagovještaj sezonske gripe, suh i neurotičan, kao da su, možda, kašljala gospoda koja pred odlazak na koncert klasične glazbe boluju, zapravo, od neke vrste paranoje da bi ih mogao uhvatiti kašalj, ili su se to, gospođe, ustrašile da ih prerane menstrualne tegobe ne uhvate za vrijeme maestrova muziciranja, pa su krenule histerično kašljucati, ne bi li nazebom preduhitrile mjesečnicu, ali kako se sonata razvijala od Grave prema Scherzu, kašalj je bivao sve energičniji i moćniji, već kao da kašlje pokojni Fedor Ivanovič Šaljapin, i masovniji, kao da je zagrebačka red karpet publika, zajedno s gospodom zaduženom da zemlju izvuče iz ekonomske krize i poslovođama najvećih firmi, menadžerima i direktorima, zaključila kako je kolektivno kašljanje najumjesnija reakcija na sve ovo što se događa oko nas, na recesiju, protuvladine prosvjede, zemljotres u Japanu, uključujući i ono što tog časa Ivo Pogorelić radi na pozornici. Na mjestu na kojem divna i tako slušljiva Chopinova sonata – u kojoj bi mogli uživati i idioti o kojima je ovih dana lijepo zborio don Ivan Grubišić, ali i niži stvorovi, nutrije, muhe i stidne uši, samo kad bi i uši imale uši – prerasta u Marche funebre, Dvoranu Lisinski kao da je poharala plućna kuga. Kašljalo ih je, već vrlo vlažno, iskašljavajući šlajm, bronhijalni i duševni gnoj, na stotine. Ojađenom slušatelju, koji se, eto, nije mogao emancipirati od fizioloških ispada zagrebačke gospode, a i takav se pokoji znao naći te večeri u Lisinskom, nije moglo promaći da su kašljači toliko gluhi kod zdravih ušiju, ili toliko nezainteresirani za to što Pogorelić radi, da upravo ne čuju melodiju koja im je itekako morala biti poznata. Dok su onomad, očiju punih suza, ispraćali druga Kardelja, dok su u svojim zagrebačkih i beogradskim rezidencijama godinu dana kasnije tulili za maršalom Titom, dok su zemlji predavali prvoga hrvatskog predsjednika, neumrlog Franju Tuđmana, dok su ispraćali tolike svoje mrtve gospodare, taj je posmrtni marš davao ritam njihovim suzama. Doista, je li to publika Lisinskog od silne dosade nije mogla prepoznati zvuke svojih funebralnih veselica i derneka? Bi li im pomoglo da je Pogorelić zasvirao nešto od Zlatnih dukata? Vjerojatno ne bi, jer su došli s preduvjerenjem da će se tako strašno dosađivati. Idemo dalje ... -------------------------------------------------------------- FETA PRŠUTA NA ČELU I FLAMENCO Željko Kerum. 'Dobar je Kerum.', rekao mi je jednom jedan Splićanin. Ma legenda. Naš Žele. Svi se sjećamo legendarnog splitskog koncerta nažalost pokojnog flamenco majstora Paca De Lucie. Revnosni novinari 'Slobodne' fotografirali su bivšeg splitskog gradonačelnika u pozi kao kad penzioner na kiši čeka tramvaj. Lice odaje blagu nezainteresiranost i osjećaj da bi se najradije popeo na pozornicu i gospodinu Pacu razbio gitaru o glavu. Komentar ispod slike vrijedi ako treba ponoviti i sto puta jer se savršeno nadopunjuje na izjavu riječke gospođe violinistice. Pisalo je slijedeće - Na bini sjedi Paco, a Kerum sjedi nako. DI SU PARE? Scenarij izgleda otprilike ovako. Dijete pokazuje interes za glazbu. Dijete završi muzičku školu. Dijete je genijalac. Roditelji nemaju novaca za skupe europske konzervatorije i mladi glazbenik ostaje tu gdje je. Budući da je sestra od žene tatinog poslovođe nositeljica liste jedne stranke, a mali od strica od šefa orkestra je u stranci koja će koalirati s ovom prvom dijete dobiva posao. Nije to mala stvar. U ova današnja teška vremena dobiti posao u struci. Alo? Usprkos revnosti, predanosti instrumentu i dječačkoj zaigranosti ubrzo slijedi razočarenje kad dijete spozna da svaki mesar ima duplo veću plaću od njega koji je uložio čitav svoj život u taj svoj instrument, a u kazalištu je osim toga izbila afera pa su plaće postale neredovite. Kad dotakne gudalo žice - milina, a doma u praznom frižideru tri fete parizera koje su se zadnjih tjedan dana oznojile od stajanja. Prekvalifikacija u profesora glazbenog ponovno uvjetuje stranačku pripadnost pa postupak valja ponoviti. Ako bude išlo. I ako sestra od žene tatinog poslovođe nije u zatvoru. BUDUĆNOST? Ipak nije sve tako crno. Za sam kraj današnje epizode stiže prava, pravcata poslastica (...). Samo za najistančanije ljubitelje glazbe (....) što većina fanova ovog bloga i jest. Malo ćemo se na sekundu odmaknuti od klasike i evo nas u vodama jazza. Sa jazzom je sličan slučaj kao i s klasikom. Valjda nisam dovoljno star da bih to prigrlio kako treba (mada mi je 'Kind of blue' Milesa Davisa stvarno odličan album). Dakle, kako bismo publiku koja na refren 'kada žene tulumare najbolje se troše pare' para košulje uparili sa tihim, kulturnim i pristojnim svijetom koji u polumraku noćnog kluba oduševljeno upija zvuke saksofona nekog jazza ansambla (ako Vam je ova rečenica preduga mogu ja i duže) napravili smo svojevrsnu fuziju. Fuziju koja doslovno ostavlja bez daha (...) Čisti stopostotni Monty Python. Ne znam zašto, opet mi je pala na pamet rečenica riječke violinistice koja je daleke 1989. nemoćno bacala bisere pred nas. (...) - sarkazam |