U trenutku kad sam započeo pisati ovu epizodu Severinin 'Uno momento' je u nešto više od mjesec dana skupio 12 987 666 klikova na Youtubeu. Ne znam da li ovaj troznamenkasti broj na kraju ima kakvu dublju simboliku, ali baš je zgodno.
Six, six, six !!!
The number of the beast!
Simbol Đavola!
Taj Dan se bliži!
Vjerujem da u pogledu 'Uno momenta' većina svekolikog čitateljstva dijeli moje mišljenjee, ali postoji tu jedna kvaka.
OPIS JEDNE KVAKE
Zamislite iduću situaciju.
Vi ste harmonikaš.
I to dobar.
U toplini svog doma slušate dalmatinske klape i Eric Claptona, a krajem tjedna svirate na raznoraznim prigodama. Većim dijelom nastojite sačuvati nivo i dostojanstvo što Vam i uspijeva, ali eto, ponekad se (doduše rijetko) situacija izmakne kontroli. Ne mislim tu na tuču zbog velike koncentracije alkoholiziranih ljudi na malom prostoru već na nešto drugo. U jeku derneka prilazi Vam krupan muškarac čiji je kvocijent inteligencije obrnuto proporcionalan bankovnom računu i na mijeh instrumenta stavlja 200 kuna.
- Aj, baci 'Karanfile!'
Zalud širok dijapazon Vašeg repertoara, pusti durevi i majevi, poznavanje notnog crtovlja, intelektualna dominacija, glazbena teorija u malom prstu i virtuozitet prilikom izvođenja šesnaestinki u najvišim registrima. Čovjek je zaželio 'Karanfile' i mo'š ga jebat'!
Hoće to i gotovo!
To mu dušu grije!
Da se razumijemo, 'Karanfili' nisu zajebancija jer ljudi kojima su takve stvari zajebancija većinom nemaju smisao za humor. To je onaj tip ljudi koje je čuvena rečenica 'Rat je prošlost i okrenimo se budućnosti' najviše ugrizla za srce.
Kakva jebena budućnost. Za to treba mislit'. A kako i čime?
Vratimo se na harmonikaša.
Što napraviti?
Zahvaliti se čovjeku te ga u par rečenica pokušati uvjeriti da je većina toga što zna o životu pogrešno ili prihvatiti protuvrijednost pola rezervoara goriva ili, štajaznam 4 - 5 kg ćevapa.
Kroz glavu prođe i da plaća kasni tjedan dana, a i kad dođe kod većine je dobra jedino za obrisati šupak.
I eventualno platiti režije.
Težak odabir?
Nije, zašto?
Čemu glumiti Će Gevaru u zemlji u kojoj se većina pučanstva diči svojom zaostalošću?
Samo ima još jedna kvaka.
DRUGA KVAKA (A NISAM KAKO TREBA OBJASNIO OBJASNIO NI PRVU)
Prošli tjedan u posjetu su mi bili prijatelji iz Rijeke koji već godinu dana žive i rade u Oslu. To je jedna od onih večeri koja ti napuni dušu i srce i ozbiljno te zamisli 'Koju pizdu materinu mi radimo ovdje ?'.
Nije to samo pitanje gole egzistencije već općenito. Raspali smo se u apsolutno svim segmentima života. Ne funkcionira tebe Bože ništa, a ako netko tvrdi suprotno taj sigurno spada u onih 12 987 666 s početka priče, a rečenica 'Okrenimo se budućnosti' ga najvjerojatnije grize za srce.
Osjeća se prevareno.
I izdano.
Život u 'maloj zemlji za veliki odmor' već dugo nije ništa nego najobičnije gubljenje dragocjenog vremena (ako netko od Vas ima osjećaj da živi punim plućima nek' mi slobodno preporuči čovjeka od kojeg kupuje travu).
Mojim je prijateljima ispočetka bilo teško (naročito njoj), ali sad se već osjeti da će Norveška postati njihov novi dom.
Kao što bi postala svakoj osobi s ovih prostora pod uvjetom da je prosječne inteligencije. Ono što se tu već neko vrijeme nudi i nije bogznašta.
Kamen je dobar za brisanje, ako u blizini već nema lista smokve.
Maslina je dobra za uteć pod nju gole guzice ako pada kišica (prirodno gnojivo).
Zdrača je dobra za iza nje se sakriti od neželjenih pogleda.
Ono što me najviše fascioniralo je to da je Norveška zemlja koja naprosto vapi za visokoobrazovanim ljudima. Zašto? Ti i žena završili srednju, zaposlili se u struci i od svog rada možete (udahnite duboko) - živjeti.
Kao u Sisku 1972.
Ne mo'š vjerovat'.
Ne životariti, ne tješiti se da 'ki ovo more platit', ne cijeloga života živjeti početke već - živjeti.
Ono, ići u dućan i kupiti sve za kuću i vidjeti neku majicu od parsto kuna i uzeti je bez da non stop nešto preračunavaš u glavi.
Kupiti je, mater joj jebem.
Običnu, lijepu, kvalitetnu, posranu majicu.
I to od svog rada.
A o tome da par puta u životu možeš posjesti obitelj na avion i negdje daleko odletjeti tjera u plač.
Jer to tamo možeš postići radom.
Ne pljačkom, prevarom i lažima već radom.
A najsmješnije mi je što mi je jedna draga osoba nedavno rekla da isto malo pripazim što pišem.
Hoću, pripazit ću!
Jebeš napredak, jebeš obrazovanje, jebeš bolju budućnost za svoju djecu.
Nego majstore, što ste ono rekli?
Karanfili?
Play it again, and again, and again Sam ...
(Poanta priče je da Severina nije blesava, a mi svi skupa pametni, nego je žena ubola točno ono što raja traži. Mene jedino zanima da li ona stvarno uživa u onom što pjeva. Ako da, onda mi je stvarno žao što sam svojevremeno, kao pravi filmofil, sa zanimanjem pogledao najgledaniji hrvatski film svih vremena ... )
Post je objavljen 19.08.2014. u 12:14 sati.