PRIČA PRVA
Četvrti srednje.
Predmet-električni strojevi.
Profesor-jedini pravi autoritet u cijeloj školi.
Bojali smo ga se apsolutno svi.
Da bi stvar bila smješnija-bio je visok metar i pol, imao dioptrijske naočale sa žutim cilindričnim staklima i…crni pojas u karateu.
Jedini predmet s kojeg su picavali samo najhrabriji.
Jedini predmet na čijim su testovima prepisivali samo najluđi.
Pitanje koje je tijekom jednog predavanja postavio je glasilo:
''Sva tijela se na toplini šire, a samo jedno se skuplja. Šta je to?''
U razredu cik-muk.
Po glavi nam se motljaju petlje histereze, spojevi zvijezda-trokut, rotori, statori…neki listaju i traže po knjizi…ali 'od sto glasa glasa čuti nije'.
Profesor je prešao pogledom po razredu kao bjeloglavi sup i razočarano konstatirao:
''I zar od vas trideset stvarno nitko ne zna koje je to tijelo?''
Mi smo samo slegnuli ramenima.
''Onda ću Vam ja reći…To je ćevapčić!''
PRIČA DRUGA
Skiperaža je jedan od najblesavijih dobro plaćenih poslova koji postoje.
Što je uopće skiperaža?
Sjediš na krmi broda i prevoziš pijane ljude.
Obilaziš kornatske uvale, piješ vino ili malu 'Bavariu' i večeraš stvari o kojima većina Hrvata može samo sanjati.
Ako si vrckast i vičan takvim stvarima onda možeš i vrlo kvalitetno jebavati.
Čak i birati.
Zahvaljujući svom honorarnom hobiju sam već mali milijun puta jeb…pardon…sudjelovao na tim team buildinzima i nakusao se svih mogućih jadranskih delicija.
Hm…A što je team building?
Poslovno druženje na kojem si dužan sudjelovati pa se često desi da umjesto slobodnog vikenda provedenog sa obitelji moraš sjesti u kajak i spustiti se niz divlje vode rijeke Zrmanje i pri tom, mokar i promrzao, jebeš mater i sebi i firmi i raftingu i team buildingu, a navečer bi bilo poželjno da u sebe uliješ jedno 20-30 gemišta da se bar malo zaboraviš.
Jedan moj prijatelj je prije neke četiri godine cijelo ljeto skiperivao, gledao krasne cice i guzice, pio i jeo…jedan dan jastoge, drugi dan orade, treći dan zubace, škampe, kamenice, brancine, pusta karpaća i tko zna šta sve ne.
Pred kraj ljeta nakon osamstote skiperaže sjeo u jedan od kornatskih restorana i po stoosamdeseti put tog ljeta konobar je na stol stavio-jastoga.
Ekipa je veselo i razdragano skočila i stala škljocati kamericama i fotoaparatima, a moj kolega je u tom trenutku najiskrenije pomislio:
''Ajme majko, da mi je bilo pojisti dva ćevapa…''
MOŽEŠ IZBACITI ĆEVAPDŽINICE IZ HRVATSKE, ALI ĆEVAPA IZ HRVATA-NIKAD.
A. Tomić
Ćevap (njem.-tschevaptschitsch) je već desetljećima kamen spoticanja u svim restoranskim ponudama koje drže do sebe.
Kao simbol sirotinjske hrane mnogi ugostitelji ga izbjegavaju.
Zašto?
Vuče na Balkan, na Turke, na zaostalost.
Smrdi.
Nezdrav.
Ružan je.
Liči na brabonjak.
Jeftin je.
Gastronomsko dno.
Privlači Čehe i Poljake i sličnu europsku sirotinju.
Svi znamo da je ovaj komad balkanskog šupka ipak predvorje Beča.
Mi smo oduvijek bili Europa prije Europe.
Malom noćnom muzikom protiv Mate Bulića.
Zato na onim barbarskim političkim skupovima nikad nema ćevapa i volova na ražnju već su u điru isključivo violinski recitali, kanapei, kapari i neko fino buteljirano vino.
A kad politički kandidat sa pozornice vikne u mikrofon:''Da li se čujeeemo?'', svi dignu ruke, ponjuše si pazuhe i kažu :''Čujeeeemoooo!''
***************************
'SPIG'-ov VODIČ ZA ANTINUTRICIONISTE part 2
MALI PREDAH ZA LJUBITELJE LIRIKE
PIJANAC SE VALJA PO LIVADI GDJE NEKOĆ LJUBLJAH SVOJU DRAGU
Bježi, stara, pijana budalo
Sa livade gdje nekoć ljubljah dragu
I rigaj doma mami u pičku.
Maurice Spigorovsky
*************************
'SPIG'-ov VODIČ ZA ANTINUTRICIONISTE part 2
NASTAVAK
Kako onda objasniti kilometarske redove u kultnoj zagrebačkoj pečenjari čije ime zna apsolutno svaki Purger.
Interijer podsjeća na vatrogasni dom iz 1967.
U redu strpljivo čekaju političari, estradnjaci, poduzetnici, profesori…
Prava uljuđena Europa, a svi masni do laktova, prde i podriguju…
I već sutra se vraćaju.
Većina građana gleda na ćevape s neke intelektualne visine.
Kao ono, to mi je bez veze, nužno zlo, ali isto ću malo nabosti.
Pa tako jedno desetak puta.
Pa ih malo namočiti u ajvar.
Pa zaliti pivom i podrignuti se kao svinja.
Ja se npr. ne sramim reći da volim ćevape.
Pa i po cijenu da ispadnem seljačina.
I kad su loši dobri su.
Isto kao pizza ili seks.
PRIČA TREĆA - ĆEVAPINO POVIŠĆU PRITRUJENA
Jednom prilikom ih je spremila jedna moja, pokojna stara susjeda, izbjeglica iz Sanskog mosta (nije Baba Džuna).
U pitanju je bio neki drevna i strogo čuvana bosanska receptura ala Asterixov čarobni napitak.
Konzumirao sam ja kod tih Bosanaca i pita sirnica, tufahija, bureka i baklava, a rakije sam popio koliko Mujo nije u svim vicevima zajedno.
Kad sam već spomenuo rakiju, bosanski običaji nalažu da sugovorniku čaša nikad ne smije biti prazna što znači konstantno dolijevanje dok se doslovno ne razbiješ i naroljan ne padneš pod stol.
Ako nakon tri i pol deca kažeš da više ne bi pio gazda bi se mogao uvrijediti.
Trebalo mi je šest mjeseci dok mi nisu rekli da je dovoljno popiti i okrenuti čašu naopako.
Probao sam…i prvi put došao trijezan doma.
Vratimo se mi na ćevape!
Ovo je bilo jelo kakvo probaš jednom u životu.
Dok su bili sirovi izgledali su čudesno.
Dok su se pekli dvor je zamirisao kao da smo u srcu Baščaršije.
A kad ih je onako velike, vruće i sočne stavilo na stol…
Sjećam se da ih je poslužila uz neki sir, vrhnje, kajmak (zaboravio sam što točno).
Orgazam.
Pravi, pravcati orgazam.
ZAKLJUČAK
Da ne duljim.
Kod pripreme roštilja ćevapi su obično zadnja rupa na svirali.
('Peći ćemo teletinu, ali radi djece baci i malo ćevapa i piletine')
Duboki, vlažni poljubac sa voljenom djevojkom nakon što ste se i jedan i drugi natukli ćevapa s obilnom porcijom luka spada u najiskreniji test ljubavi (ja doživio i...ne znam za nju, al' meni je bilo lijepo!)
Ako podnesete poljubac vjerujem da Vam uopće ne bi smetalo ako biste joj nakon toga pružili oralni seks, a njoj, onako slučajno, pobjegne prdac.
Nema neke osobite razlike.
I JOŠ JEDNA PRIČA ZA KRAJ…
Kultna riječka pečenjara u blizini športske dvorane na Zametu.
Jedan od najosebujnijh ugostiteljskih momenata u povijesti koji se ne zaboravlja.
Bio je neki blesavi radni dan. Osam navečer. Vani se još vidjelo.
Došao sam doma gladan kao pas i otišao do mog prijatelja Malog ne bi li skupa otišli na ćevape. Ovaj je taman večerao i rekao da je sit i da mu se ne jede ništa.
Uspio sam ga nagovoriti da si uzme burek sa sirom.
Gazdi pečenjare se gornji zubi jedva vide, ali zato mu je donji red zuba prilično isturen (kao ladica od registar blagajne) što je izuzetno važno za nastavak priče.
Spiza je došla i ja sam navalio na svoje ćevape i masne, vruće lepinje.
Mali je nemoćno gledao u burekčinu veliku kao guma od karijole i samo je mirno zapalio cigaretu.
Ja sam pojeo skoro trećinu, Mali je gricnuo kantun.
Gazda je prošao kraj našeg stola i bacio pogled prvi put.
Ja sam pojeo skoro pola, a Mali je gricnuo drugi kantunić.
Gazda je prošao kraj našeg stola i bacio pogled drugi put.
Ja sam pojeo skoro sve, a Mali je gricnuo još malo kantunića i kad je htio povući dim, došao je gazda, doslovno mu se sa onim isturenim zubima unio u facu i luđačkim pogledom prijeteći zapitao:''Šta ne jedeš?''
Ovaj je nakon toga navalio na burek kao lud i dok sam ja vrištao od smijeha, žvakao je kao sivonja i samo prokomentirao:
''Jebali te tvoji ćevapi još ću dobiti po pički!''
***********************************
I još za kraj mala vježba iz hrvatskog jezika.
Kako glasi posvojni pridjev koji označava da je nešto u vlasništvu male ćevapdžinice (ćevapdžinićice)
Ćevapdžinićicičin.
Eto, ako Vam ikad bude zatrebalo…
Post je objavljen 20.09.2012. u 21:07 sati.