MRŽNJA- snažni osjećaj koji nagoni da se komu želi ili da mu se čini zlo, bolesno stanje neprijateljstva.
'RJEČNIK HRVATSKOG JEZIKA'
Vladimir Anić, 1991.
PRIČA O HRVATIMA KOJI MRZE HRVATE
Bilo je to prošlog ljeta.
Slučajno sam se zatekao u kafiću kraj društva u kojem je bio jedan debeli Splićanin i nakon dosta alkohola uhvatiše se teme koja je dosta uobičajena na ovim prostorima - Purgeri!!!
Nije to bila samo 'fudbalsko-navijačka' mržnja prema Mamiću, Markoviću Bandiću i reprezentaciji već se išlo u toliku krajnost i pričalo o nekom razbijanju auta sa ZG tablicama i vjerujem da se u neposrednoj blizini pojavio neki Zagrepčanin da bi mu veselo društvo možda čak i razbilo pičku.
Vrijedilo bi napomenuti da je dotični Splićanin koji bi razbijao aute bio star četrdeset i nešto i da je vozio neki, stari drndavi Yugo.
Pjesnički rečeno…Ološ !
A sad slijedi druga krajnost!
*********************
Ove subote sam bio na momačkoj večeri u jednoj fantastičnoj konobi nedaleko od Trogira.
Kompletno društvo je bilo iz Zagreba i ekipa je bila toliko dobra da to nisu istine. Budući da sam valjao pizdarije kao i obično jedan 'brat po gemištu' je bio oduševljen količinom gluposti koje mogu izbaciti u jednoj minuti.
Priča koju nam je ispričao je prebizarna, ali zorno dokazuje koliko smo svi skupa jadni.
Dakle, on kao zakleti 'Dinamovac' je prošle godine sjedio u birtiji, a na televiziji je igrao 'Hajduk'.
Malo je cugao, malo pušio, malo gledao prema ekranu i odjednom je konobar mrtvo-hladno promijenio program.
Dalji razgovor je tekao otprilike ovako:
-Kaj radiš, pa vrati na tekmu?
-Ka'e? Koji će ti kurac ti dalmatinski tovari?
-Kako to možeš reć' pa ne igra svaki dan hrvatski klub u Kupu UEFA.
-Jebo te 'Hajduk'…
I da ne duljim, riječ po riječ, skupilo se par pijanih BBB-a gurnuli su ga i dobio je šakom u glavu.
I to od svojih.
Ološ…rećemo!
PRIČA O SRBIMA KOJI MRZE SRBE
A sad sedamo u kola i idemo 400 kilometara u smeru Rumunije.
Točnije, idemo u bivši glavni grad SFRJ u kojem već milijun godina postoji antagonizam koji meni nikad neće biti jasan.
Dok mržnju između Splita i Zagreba još i pokušavam objasniti (razlika u mentalitetu, Split radi Zagreb se gradi (Split inače radi - moj kurac!), mržnja prema reprezentaciji…) srpski slučaj je čisti SF.
Išli ste u istu školu, lovili iste ribe, duvali gandžu, nakon zadnjeg dana škole parali sveske i bacali ih u vazduh, očevi su vam četnici i jako su voleli Arkana i Slobu, cepate košulje na Cecu, Seku, Milu Kitića, Himzu Polovinu i DJ Krmka (EKV, Električni Orgazam, Rambo, Koja i Partibrejkersi su, po vama, za pičke)…i toliko toga zajedničkog delite osim što ti tog hohštaplera ne možeš živa da podneseš jer si ti Delija, a ovaj Grobar.
To što mrziš mene jer sam ustaša, to što mrziš pedere, židove, cigane, pismene... u potpunosti razumijem, ali mi stvarno nije jasno koji kurac si postigao u životu kad završiš u ćuzi jer si svog brata Srbina proburazio nožem.
Ili sam ja glup pa to ne shvatam!
PRIČA O SRBIMA KOJI MRZE HRVATE
Bio je 14,05,1990.
Imao sam 15 godina i krenuo u prvi srednje.
Vozio sam se dvojkom sa Zameta prema elektro-školi.
U rukama mi je bila 'Marlboro' najlon vrećica sa knjigama i bilježnicama i ploča 'Alchemy-live' od Dire Straitsa ( stvarno sam nosio tu ploču, živa istina).
Na kraju busa je stajala jedna poznata faca.
Nisam ga vidio skoro godinu dana i baš mi je bilo drago.
Inače, s Velom sam išao u prvih osam razreda osnovne škole i nije da smo se nešto previše družili, ali čovjek je do tog dana bio skroz OK.
Par klasičnih 'di si, šta si' pitanja i nakon toga on gura ruku u džep i ushićeno vadi ključeve s plastičnim privjeskom na kojem je pisao neki broj.
Ponosno me pitao da li sam sinoć gledao tekmu i pohvalio se kako je s 'verom u Boga, kralja i otadžbinu' čupao stolice i bacao ih na travnjak.
Pločica koju je imao na privjesku je bila sa jednog od sjedala, normalno.
'Jebeš mi mater ako si ti normalan!', bio je moj odgovor.
Iduće godine jedan drugi mladić (ili možda bolje Mladić) iz mog osnovnoškolskog razreda je također priskočio otadžbini u pomoć i sa svojih sedamnaest godina poginuo kao fetivi četnik.
Pjesnički rečeno, poginuo je zakurac!
PRIČA O HRVATIMA KOJI MRZE SRBE
Jedna od daleko najmizernijih navijačkih priča na ovim prostorima je slučaj koji se dogodio prilikom košarkaške utakmice 'Zadar-Partizan' u zadarskim Jazinama u veljači 2008.
Ljute zadarske ustaše su ispunile dvoranu do posljednjeg mjesta.
Inače od svih vrsta i podvrsta sisavaca koje žive na kugli zemaljskoj zadarske ustaše su daleko najinteresantnija vrsta za proučavanje.
Za one koji ne znaju, po stoti put ćemo ponoviti da je Poglavnik prodao Zadar fašistima, a nakon toga su došli partizani i oslobodili ga.
Njihovi potomci pola stoljeća kasnije ruše spomenike na kojima su ugravirana imena njihovih djedova, a slave musavog čobana koji se popišao po njima.
Ludo, zar ne!
No, vratimo se mi u 'Jazine'!
Utakmica je prolazila u standardnoj atmosferi uz povike 'Ubij Srbina','Ubi zakolji, da Srbin ne postoji'…a tad se dogodio takav apsurd kojeg se ne bi mogli sjetiti ni Pythonovci.
Među svim tim ološem sjedili su i normalni ljudi od kojih je jedan bio glavom i bradom - Arijan Komazec.
Bez obzira što je gospodin Komazec bio član hrvatske reprezentacije koja je u Barceloni 1992. osvojila jednu od najsjajnijih medalja u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti (vidi: Arapovićev koš Dream Teamu u 'SPIG'-ovoj Retrosportivi) neka dva idiota su se dosjetili da je čovjek – Srbin.
Počela su provociranja i dobacivanja koja je ovaj stoički otrpio uvjeren da će im prije ili kasnije dosaditi, a nakon što su mu se približili doletjela je policija i pokušala ih smiriti.
Kad im to nije pošlo za rukom napravili su jedino što je preostalo policiji u službi zaštite svojih građana.
Komazec je, uz pratnju policije,van sebe od bijesa, morao napustiti dvoranu!
Policija je kasnije čvrsto obećala da će na snimkama probati pronaći izgrednike i kazniti ih.
Trebalo je dobro proučiti snimke jer jadni policajci ne bi prepoznali izgrednike.
Mo'š mislit !
PRIČA KOJA NAJBOLJE DOKAZUJE DA JE 'SVETI RAT' NA OVIM PROSTORIMA BILA NAJOBIČNIJA PRLJAVA I BESMISLENA KLAONICA
(ovo će Vas garantirano ostaviti bez teksta)
(u odlomku korišteni citati iz teksta 'Sretan Vam Dan sigurnosti' Borisa Dežulovića)
13,05,1990. na Maksimiru je održana 'bitka za Maksimir'.
Oni kojima nitko nije poginuo i čiji sinovi nisu ostali bez ruku i nogu i s hrvatske i sa srpske strane reći će da je to divljaštvo bio okršaj '…prkosne mladosti koja je goloruka krenula krenula u borbu za slobodu, svaka sa svoje strane, svaka sa svoj narod…'
Točno 20 godina kasnije 13,05,2010. u 17.00 h na Maksimiru se održala utakmica zadnjeg kola HNL između 'Dinama' i 'Karlovca'
Rezultatom 1:1 'Tuđmanova Steaua' je osvojila n-to prvenstvo i euforično slavila ispred članova rodbine, redara i čistačica.
Naime, zbog bojkota BBB-a na tribinama je bilo jedva tisuću ljudi.
'Naše dečke' je naljutilo to što se dva tjedna policija prije obračunala s njima samo zato što su na ogledu s 'Hajdukom' demolirali Maksimir gađajući policiju i redare bakljama i stolicama i da bi stvar bila još strašnija (kao i 'Delije' 1990) jednom su policajcu izbili oko.
Da bi stvar bila još apsurdnija tog 13,05,2010 u potpuno istom trenutku dok se NK 'Dinamo' kilavio u utakmici s 'Karlovcem' u Beogradu se igrao ogled između Crvene Zvezde i BSK iz Borče.
Tribine su bile potpuno prazne zbog suspenzije Marakane nakon incidenta na kup utakmici sa OFK Beogradom mjesec dana ranije kad je u obračunu 'suprotstavljenih frakcija' ((?) e, to je već za rubriku 'Vjerovali ili ne') Zvezdinih navijača na sjevernoj tribini jedan mladić ranjen iz pištolja.
Zvezda je izgubila sa 1:3…
Slijedi citat_:
''…Zvezda i Dinamo, koji su svih tih dvadesetih godina sami sebi tepali kao simbolima srpstva i hrvatstva, na kraju su to doista i postali:
Srbija je poražena sa 1:3, izgubila je utakmicu i prvenstvo i rat, Hrvatska je prvak, mada nije pobijedila (završilo je 1:1), Boban je bogati bonvivan, Arkan mrtvi dendi, ali sve zajedno više nikog istinski ne zanima, nema na Marakani i Maksimiru nikoga da tuguje ili slavi, stadioni su avetinjske betonske ruševine nalik davno propalim socijalističkim kombinatima, timovi bezglavo bauljaju u pretkolima europskih liga, a umorni i premlaćeni navijači su odustali i od nogometa i od fudbala i od kluba i od države i od sebe samih…''
ZAKLJUČAK?
Ljudski kretenizam nema veze ni sa vjerom ni sa rasom ni sa nacijom što najbolje potvrđuju događaji 20 godina nakon 'Bitke za Maksimir'.
Koliko god Vam se ova tema činila demode i ofucana nikad nemojmo zaboraviti koliko je na ovim prostorima malo potrebno da se užga fitilj i da kormilo preuzme gamad koja osim mržnje ne zna za ništa drugo.
******************************
Da ne bi završili u depresivnom tonu za kraj ću još jednom citirati današnji naslov.
Riječ je o narodnoj poslovici iz Napulja i kad sam je u nedjelju čuo taman smo ručali pa mi je od smijeha iz usta ispao komad batka.
Dakle:
SVAKI JE ŽOHAR SVOJOJ MAJCI NAJLJEPŠI !!!
Post je objavljen 04.09.2012. u 20:27 sati.