Kad gledan život, nekako mi se miša logika kaosa i reda. U jednu ruku mi djeluje da od vrste do vrste ovisi kako se razvijamo, i djeluje mi da smo mi ljudi kao bića na jednoj točci di smo najrazvijeniji i da smo sposobni za (samo)spoznaju i za prosvitljenje. Kad tako gledan, pojavljuje mi se neka logika reda u prirodi i u stvarima. Onda opet, s druge strane, sve je tako divlje i kaotično. Svaka vrsta ide nekim svojim putom, i mi ljudi smo u biti malo razvijenije životinje, imamo kožu, meso, dlake, jedemo, seremo, itd, nema mi nekog reda koji mogu uočit. Možda postoji kozmički red il nešto, al istinski, mi jesmo vrsta sposobna za prosvitljenje. Sad neće svak smatrat da je prosvitljenje isto iskustvo kao što će neko drugi mislit, ali neki oblik izlaska iz patnje možemo iskusit. Također, sam mogu potvrdit da je moguće uć u duboke uvide stvarnosti oko nas. Mi ljudi smo sposobni za jako visok nivo inteligencije i introspekcije, što nam koristi k tome da promatramo sami sebe i kultiviramo one strane nas samih koje želimo. Ako želimo spoznat stvarnost, možemo, samo, fazon je u tome da svi spoznajemo nešto karakteristično za nas. Ali imamo moć spoznaje svemira, svojom sviješću, ne samo tehnologijom. Sad pitanje je kako će se evolucija ljudske vrste nastavit? I kako će se nastavit život na ovom planetu? Tu naginjem kaotičnoj varijanti, mislin da svaka vrsta ima zaseban put, i da će jednom neke druge vrste doć na neki svoj visoki nivo razvoja, koji će bit ekvivalentan ovom našem sad. Samo di ćemo mi bit kad se to desi? Na to ne znam odgovor.
|
