Ima nekoliko san o ovoj temi napisa i pjesmu... Sad mi se ne da tražit ju. Radi se o boli. Jednoj plemenitoj, životnoj boli. To je bol ko rezultat gubitka. U biti, svaka bol je možda rezultat neke vrste gubitka. Međutim, ova bol je plemenita. S životom, kako odrastamo, starimo, ta bol se recipročno povećava. Sve više stvari gubimo, kako starimo gubimo i neke drage ljude, s kojima nestaju i dijelovi nas... Život nosi bol, jednu duboku, životnu bol. Ta bol je rezultat znanja da u biti ništa, al ama baš ništa na ovom svitu nije naše. Sve što mislimo da imamo može nestat u tren oka. Kuća može izgorit, može ju srušit potres, prijatelji mogu poginit ili se svojevoljno udaljit od nas, od roditelja se svakako rastajemo... Također, ima još jedna bol, bol koja je sigurna kao dan. Tu bol donosi smrt. Naša smrt. Duboko, intuitivno znanje da jednog dana odlazimo s ovog svita i da sve što držimo u rukama poliće s njih kao golubica, i odliće, u daljine... Znamo, da jednom sve što imamo ostavljamo. Ta bol je plemenita, i u momentima najveće ljubavi san baš osjeća i tu bol...
|
