Mislija san pisat post u kojem bi analizira svoja stanja. Al ne da mi se. Želin da se odmorin od sebe. Ne znan baš najbolje kako to postić :/. Želin da mi stvari krenu ić nekako... lakše. Prirodnije. Pokušavan uvezat i pomirit dijelove sebe. Činjenica je, triban se prihvatit. Ali kako? Jedan dio mene želi da razbija po kući. Drugi dio mene ne želi, nego oće da se ovaj prvi unormali. I sad, kako da ja to prihvatin? Ne vidin načina da to prihvatin istovremeno. Ali možda san na nekom tragu. Dopuštam sebi da osjećan sve što iman osjećat. Da sve što u meni postoji ima pravo da postoji. Rasparčan san na dijelove, u sebi. Jedan dio je zadužen da kontroliše moja unutarnja stanja. Čim nešto krene malo van kontrole, taj dio se uključi i presjeca tu emociju, to stanje. To san nekad vrlo rano vjerovatno razvija, ne znan zašto, al možda i naziren zašto. Ovako kako mi izgleda, reka bi da san to razvija jer su mi moja stanja bila prijetnja. Moguće jer je bija rat i jer je moj ćaća prepanično reagira na sve vezano za mene. Također, moguće da odatle izvire moja agresija. Ljutnja na svoje što me nisu zaštitili i što nikad nisan uistinu izrazija svoju volju, tada ko dite. Tako to izgleda, al opet, to je teoretisanje. Želin nać neki način da stvari krenu se odmotavat, al fakat, da vidin da iđen na bolje. Želin nadu. Al iskrenu nadu u to da ovo što radin more urodit nekin plodon. Post pišen u poprilično pozitivnom tonu, ali ima momenata kad se osjećan skroz beznadno. Kao da iđen mimo sebe. Ima momenata kad osjećan da nikad neću probit ovu opnu u koju san zatvorija popriličan dio sebe. Ali nastojin to minjat. Nastojin virovat. Borin se da ne pobacan po kući. Mora bit drugi način. Ne znan, vidićemo kako će stvari ić, kako će se odvijat. Trenutno se ne prihvaćan, nego se često poprilično i mrzin, ugl mrzin taj dio mene koji oće da bacan. I ko što reko, neman recept da prihvatin taj dio sebe a da mu i ne ispunin želje. Danas san vodija razgovor s njin i on mi je reka da se ja moran minjat, a ne on. Moguće da je istina, moje svjesno "ja" se sigurno mora minjat. I kako god bilo, taj dio koji mi začipa emocije, presjeca osjećaje, jednon mora pristat s tim i pustit me da osjećam. Ovako kad to pišen, iman dojam da to ne mogu ostvarit mirno. Da nikad neću moć. Ne znan, ipak, šta je tu je. Možda s vrimenon taj dio mene omekša, a možda i ja se triban osjetit dovoljno sposobno da živin bez tog dijela mene koji mi guši emocije. On me brani od nečega u meni. Triban bit spreman prihvatit to nešto. Al opet, ako je to nešto nasilno, ja fakat ne znan šta da radin.
|
