Mi ljudi, kao vrsta, strašno malo znamo. Mi smo, naspram svemira koji nas okružuje, ko mrav koji nastoji shvatit šta je planet Zemlja. Ali imamo um koji može postavljat pitanja, do u beskonačnost. Tako ne znamo faktički ništa, ne sjećamo se ni svog djetinjstva, ne znamo od kud dolazimo, di iđemo nakon smrti... Ko će znat, možda postoje bića razvijenina i inteligentnija od nas, koji to sve kuže i promatraju nas, kako razbijamo glave tim dilemama, kao mi što posmatramo mrave kako nose travke u mravinjak. Naspram života, svemira, Zemlje, prirode stvarnosti naš um dolazi do točke da to ne može pojmit. Ali ipak, mi imamo sposobnost da konstantno učimo. To znači, da ćemo jednom, možda dovoljno znat i razvit dovoljnu inteligenciju da svatimo te stvari koje su nam danas nesvatljive. Možda tada više nećemo bit ljudi, možda ćemo nakon smrti postat drugačija bića, ko će znat, ali ipak, koliko god naš um ne moga pojmit sve ovo što spominjen, on i dalje ima potencijal, potencijal da to pojmi i da sazna. Zato, živila znatiželja i živilo doživotno učenje.
|
