Nekad mi se desi da zaboravin u kojoj san predstavi, ne pripoznan glumce kad ih gledan iz daljine i čini mi se, nekad, ko da je predstava već više puta odigrana, samo su uloge bile različito raspoređene. Desi mi se nekad da pobrkan dan i noć, pa ne znan točno kad obitavamo na ovom planetu a kad se pridružujemo carstvu vječnosti, koja se iskazuje u svoj svojoj slobodi - snovima. Zaboravin tako koji je dan i godina, zaboravin i da san zaboravija koji je dan i godina, dok statisti stoje na istim mistima, danima, godinama i stare i postaju dosadniji, mada sami ne primjećuju, ili ne haju, aj ga znaj. Desi mi se tako, da ne znan postoji li uopće predstava, ova, naša, režirana od nepoznatog režisera, scenarija takvog, da u njega tek na momente moremo proniknit, dok po bini hodamo mi glumci koji jedva znaju izgovorit prave rečenice... Desi se, da posumnjan, da učinin tu blasfemiju da posumnjan da predstave nema, nego da je ovo samo oko svemira se na trenutak otvorilo, samim pogledom stvorilo ovu našu igru, i da će ubrzo zaklopit oko i ova igra će bit završena, zapečaćena, jednom za svagda, bez osmrtnica, bez slika u novinama za zasluge, bez spomenika... Možda treptaj oka svemira u našoj ravni postojanja traje beskrajno dugo. A možda, samo možda, mi smo igrači u ovoj igri koji se znaju od samog početka, ako početka ima, možda igru, kad je završimo, igramo isponove sa drugačijim pravilima, i tako do u beskraj, dok se ponovo rodimo, kad svemir zaklopi oko i opet ga otvori. Ova predstava je naša, iako, svi ju dijelimo, ali ipak ona je prvenstveno naša, a opet tako čudnovato, svak je glavni glumac u njoj a također i sporedna uloga, sve ovisno iz čijih se očiju gleda. Možda u njoj živimo i umiremo, vrteć se u krug, upoznavajuć neke stare prijatelje, pozdravljajuć jednom zaboravljene poznanike, vrteć se u nekin starin krugovima, pokušavajuć ih, sa više ili manje uspjeha, pretvorit u spirale.
|
