Nalazim se pred strašnom dilemom. Dvoumim se dal da pretočim svoje misli u riječi. Misli, kad se pretoče u riječi jednom, ne moš vratit nazad u fluidnost i slobodu mentalnog prostora, di kao dica u embrionoj fazi plivaju u maternici. Jednom rođene, riječi u koje smo pretočili misli, zarobljuju svoje misli, kao što rođenjem tijelo zarobljava dušu, dajući joj oblik. Kad joj da oblik, onda se duša može ostvarit, ali misli, mislima je nekad previše tijesno u riječima, i gledaju kako da se probiju van riječi, a dovoljno je da ih samo jednom pretočiš u riječi da ih zarobiš zauvijek. Neke misli su rođene za riječi, kao neka bića što su rođena za tijela, neka su međutim eterična, kao i misli kojima je ugodnije i lipše da budu neizrečene. Međutim, jaka je strast u pitanju kod ljubitelja riječi, da i one misli koje nisu za riječi, ne pokušaju ukalupit u riječ, i time ih doživotno zarobit. Trenutno sam dobar, još ih nisan zarobija.
|
