16.05.2020., subota

Nacionalizam: kako i zašto?

Nacionalizam je pojava koja ima svoj korijen u samom nacionalnom identitetu. Osobe koje imaju izrzaito gorljiv nacionalni identitet se još nisu osvijestile i nisu razvile svoj zasebni identitet. Ne mora nam za to nužno služit samo nacionalni identitet. Može to bit religijski, politički, poslovni, bračni itd, možemo na razne načine utapat svoju svijest u neki identitet koji je veći od nas, da bi na taj način spriječili osjećaj samoće koji inače neminovno iđe sa osamostaljenjem od svog identiteta. Utopljenost u širi identitet nam daje sigurnost, zaštita u osjećaju pripadnosti. Ali to je tendencija koju svi imamo, i svi se volimo grupisat u neke grupe i pronać sebe u širem kolektivu. Pa makar to bija i kolektiv "nas koji se ne uklapamo ni u jedan kolektiv". To grupisanje je prirodno, i to je možda samo po sebi ok. Ali problem nastaje kad, u ovom slučaju sa nacionalnim identitetom, iz nekog razloga taj identitet prestaje bit jedan zdravi i normalni dio našeg postojanja, nego kad iz nekih razloga osoba postane opsjednuta njime. Po mom mišljenju, ljudi su skloni hvatat se za neki vanjski identitet na taj način onda kad ih goni unutarnji nemir, unutarnja potreba da očajnički nađu sigurnost. To često iđe i nesvjesno, odnosno podsvjesno. Također, tu se ljudi često hvataju vjere, al ovaj san post počeja pisat o nacionalizmu. U momentima kad imamo nesiguran vlastiti identitet, kad se nismo potpuno razvili u individu-u, hvatamo se za identitet van nas samih, ili pak za koncept koji smo stvorili u svom umu. Nalazimo sigurnost u potvrdi tog identiteta od strane drugih oko nas, i gradimo svoj svit na taj način. Do neke mjere svi ljudi se ponašaju ovako, i to je u blagoj dozi normalno. No međutim, šta je razlog toga da se recimo, pripadnici jedne nacije ne mogu pomirit sa zločinima koje su pripadnici njiove nacije uradili? Kad na svako suočavanje reaguju sa "a šta su oni nama radili" i time se vječno prebacuje loptica umisto da se sagleda svoje zločine i bude pošten. Također, u ovo spadaju i ljudi koji se ne mogu pomirit sa zločinima počinjenima u ime njihove vjere ili ideologije, tipa komunizma. Po mom mišljenju to implicira duboko nestabilne ljude, koji još žive neosviješteni, napola kao ljudi u plemenu, nisu se do kraja razvili u individu-u, te su nesigurni i osjećaju kritiku njihove nacije ili koje već grupe, kao napad na sebe. To je zato što se još nisu povukli iz svoje okoline i usisali svoje projekcije u okolinu, nazad u svoju psihu. To je povijesni proces ljudskog roda, i također, to je dio odrastanja. Nacionaliste ili bilo koje fanatike imamo svako pravo smatrat nezrelin, nesarelin ljudima. Zbog toga će još dugo bit raznih konflikata i problema, pa i ratova i slično, jer ljudi nisu spremni odrast. Kad odrastu, biće u stanju odvojit sebe od grupe sa kojom se identificiraju. To ne znači da će nužno napustit tu grupu, mogu ostat u grupi, ali bit kritički nastrojeni prema svojoj grupi i bit otvoreni za one druge koji iznose kritike na njihovu grupu prema kojoj osjećaju pripadnost. To je povijesni proces, ko što reko, i danas se nalazimo negdi na po puta tog procesa. Nesvjesnih ljudi je jako puno, ali ima nešto i svijesnih, mada, relativno malo. Al svi smo tu, na skali koliko smo svjesni a koliko ne, i tribamo bit spremni na samokritiku i vrlo, vrlo bitno, bit spremni dat šansu drugima da i oni mogu bit u pravu, ili barem da je i njihova perspektiva validna kao naša. Ne nužno svima, ali onima koji imaju argumente za ono šta govore, koji su validni i koji stoje. A to je jako teško, prvom meni. Inspiracija za ovaj post mi je drugi svjetski rat i današnje ponavljanje nacionalističkih mitova vezanih za ustaše i četnike, ali i zanemarivanja zločina koje su radile komunističke države, pa i Juga.


- 15:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #