Danas je svanuo još jedan dan na planeti zemlji. Pčele su izišle i razveselile cvjetove svojin zujanjem i oprašivanjem. Zečevi s izišli na pašu. Risevi i vukovi se šuljaju po šumarcima gledajući šta će uloviti. Proljeće je i pupoljci se lagano razvijaju u listove. Šuma diše. Šuma osjeća neko vanredno olakšanje. Rijeke uživaju, čišće su i primaju manje prljavštine iz velikih debelih objekata koji su okolo sagradili ljudi. Priroda osjeća olakšanje. Lavovi i medvjedi se kreću u potrazi za hranom. Atmosfera u zraku je lakša. Voda je čišća. Šume su mirne jer se ne plaše požara i sječe. Međutim, od miliona vrsta, postoji jedna, samo jedna, s kojom se odvija nešto jako čudno. U posljednje vrijeme se osjeća nadprosječan nivo straha među ljudima. Nešto se dešava u njihovom međusobnom kontaktu, jedno sićušno biće prelazi s jednog od njih na drugo i čini da se razbole, a neki i umru. Ljudi su u panici. Zemlja je mirna i odmara, odmara baš od njih. Zemlja je rodila i to sitno biće koje sada ljudima sije strah. Ljudi su već bili mislili da zemlja pripada njima, a ne oni njoj. Sada se stvari lagano mijenjaju. Atmosfera straha među ljudima kulminira. Vraćaju se sami sebi. Svojim mislima. Svojim kućama. Strah ih je da se slobodno kreću zemljom. Zemlja ih je podsjetila na jednu stvar koju su bili zaboravili. Na svoju ranjivost. Također im je pokazala da ni druge vrste ne vole da osjećaju nadprosječan strah koji osjećaju baš zbog njih, zbog njih ljudi. Kada jednog dana sićušno biće prestane sijati strah među ljudima, bilo bi fino da ljudi nešto nauče. Da nauče svoje mjesto na ovoj planeti. Da nauče da paze druge vrste, kao što paze same sebe. Nek nauče da i njihova moć ima granice.
|
