Potpuno san svjestan stuacije u kojoj se nalazin. I koja je radikalna. Priksinoć, dok san priča sa prijateljicon, san vidija sve sasvim jasno. Moram nestat. Moj idući korak, koji moram napravit, je taj da ću nestat. Al taj korak se ne može desit sam od sebe, moran ga ja učinit, ja moran svjesno uć u to šta me čeka. A to šta me čeka je kraj svega šta ja znam. Po tuđim iskustvima, ono što me triba čekat nakon nestanka je ugodno. Ali to je samo nagađanje, to je samo još jedna jedna stvar koja mora nestat. Bilo kakva prognoza za ono poslje nestanka je dio mene koji triban nestat. Ja koji ovo pišen, moran ukoračit u svoju smrt. Znam da je proces u suštini dobar i da vodi u dobro. Znam da me čeka ljubav koju san iskusija. Znan da će umrit samo ono proolazno u meni. Možda jedino što mogu reć a da ima smisla je to da će nakon mog nestanka ostat ono što sam ja, a što nije prolazno. Znam to sve ali i dalje neman hrabrosti da učinim taj korak. Moran ga učinit, kad tad ću ga učinit. Al mogu i odbijat proć kroz to, ko što radin već par godina. Taj put je put u pakao. Iman izbor ili svjesno nestat ili se pustit otporu promjeni i završit u paklu. Znam da je pravi put jedino prvi put. Mooji to opisuje kao proces bacanja cjepanica na vatru. Kad jednom uđeš u taj proces, lagano ložiš jednu po jednu cjepanicu sebe. I tako malo po malo, dok ne vidiš da si ti zadnja cjepanica za naložit. Ali ja neman hrabrosti. I ne znan kako ću. Strah me najgoreg scenarija. A najradije bi osta u ovom statusu quo, ali svjestan san da ću se kad tad morat opredijelit.
|
