Probudio se sam. Zidovi su se i dalje pomijerali... Gledao je ruke, bile su pune krvi... Stan je zaudarao na nečiji leš. Krenuo je tražiti po stanu šta se desilo, šta je izvor tog smrada, kad nije našao ništa. Onda se pogledao u ogledalo. On je bio napola truo. Po lijevoj polovici njegova tijela gmizali su crvi. Sad mu je blicnulo, kao fleš. Bio je u sobi i osijećao je zlo. Prisutnost zla, u obliku crne siluete koja mu se pomijerala ispred njega. Vuklo ga je da joj se pridruži. Da joj se prepusti... Jer zlo je nudilo nešto tako primamljivo: bijeg od odgovornosti. U stanu je već potrošio svu zalihu lsd-a, njega je uzeo nakon što mu je nestalo heroina. Zaplesao je sa zlom, i već je bio u fazi da ne razaznaje šta je šta. Šta je stvarno a šta fikcija. Misli su mu nepovezane prolazile kroz glavu, osjećao se ko da pomalo gubi razum. Imao je osjećaj kao da mu je omča oko vrata i da se polako steže. Otišao je od ogledala. Izaći će iz stana. Otvorio je vrata, kad samo uđe ponovo u svoj stan, s druge strane tih istih vrata. To su bila jedina izlazna vrata i vodila su ponovo u istu sobu. Prepustio se zlu, zlu u sebi u nadi da će bit lakše. Ali trik sa zlom je da je ono majstor obmane. Da ti satisfakciju nakratko, i onda te napusti, ostavi te u bezizlaznoj situaciji. Mislio je da se ubije, ali već je bio mrtav. Osjećaj propasti, neizbježnog tonjenja u još veće dubine očaja je stalno bio prisutan. Nije znao, šta radi, kako da se bori. Borbu je već predao, drugu šansu nema. Legao je na krevet u nadi da će čitav istrunuti. Ali to je bila samo lažna nada. U stvarnosti čeka ga vječnost u istoj sobi sa još gorim i gorim osjećajima. Ali on se nadao, naivno, da se sa zlom može raskinut ugovor tako lako kao što ga sklopiš.
