Zanimljivo je kod ljudi, to što imamo potrebu dat nešto svitu, ostavt neki trag, učinit nešto korisno. Zanimljivo je kako gledat na to. S jedne strane, kad gledan kod sebe, i vidin neke stvari dobre koje san uradija, osjećan se da mi život nije uzaludan, jer san ipak postiga neke stvari. Uradija neke stvari. Možda je to naša sebičnost u pitanju, da se osjećamo dobro jer smo nešto nečemu doprinili. Ali opet, kako je sebičnost ako u startu želimo dat nešto što neće nužno koristit nama, ili barem ne samo nama? Ja mislim da je želja za davanjem prirodna manifestacija ljubavi. Mada ona more bit i egoistična, pa čovik more se osjećat dobro iz sebičih poriva, u smislu "vidiš kako san dobar, uradija san to i to". A u svom čistom obliku, za sretnike koji utjelove takvu ljubav, ona ne gleda i ne zbraja ono što daje, nego čovjek koji istinski voli daje bez razmišljanja, pa i bez samosvijesti u smislu "vidi, ja sad radim nešto korisno". Radit nešto korisno postane prirodno čoviku. Evo, u klipu ispod, ako imadnete volje ga pogledat, a ja ga itekako preporučan, interviju je sa sociopatom, koji u jedom mistu spomene da želi nešto dat svitu. Znači ta potreba je stvarno univerzalna.
