Večeras san osjetija ljubav prema jednoj osobi sa bloga. Neću govorit kojoj, mada van ne smetan da nagađate u komentarima. Fino, lip osjećaj, baš ono, nema riči za to nego ljubav. Zanimljivo mi je jer to nije jedna od osoba s kojom češće pišem il tako nešto. Evo, mala natuknica hahaha. Mogu reć da volim sve vas. Neću nabrajat. I kad kukam, teško mi pada što se sekirate zbog mene. Kad pišem neke postove oko kojih se uhvatimo raspravljat bude mi strasno(ne strašno, nego baš strasno), samo, nema vajde od toga ko je u pravu a ko nije, gledan da naučin tuđu perspektivu na stvari, da se obogatim jednim takvim iskustvom. Al jasno, ima svaka rasprava i svoju takmičarsku stranu, di se malo gruvamo rogovima i tako to, sve je to dio čari, igre. Noćas šetam, zapravo maloprije i samo skontan kako na svaki svoj strah reagiran sa uvjerenjem da će se ostvarit. Svaki loš scenarij, odma ko da je nešto u meni postavljeno tako da automatski prihvaća da će se to desit. Još san nekih stvari uvidija al neću sad baš u psihoanalizu, mrsko mi. Primjetija san i ko me spriječava da se prepustin srići. Ja sam sebe. Ne mislim ovaj il onaj dio mene, nego ja, ja koji sam dominantno. Neće da prihvati da se mora minjat, pa možda i nestat (barem u ovom obliku u kojem sad postoji). Mora se srušit, da bi se ko feniks diga iz pepla i izgradija novog sebe. Ko što Niče kaže, da čovik triba uništit sebe i ponovo izgradit sebe. I Jung je tu na tragu, sa konceptom jastva i osvještavanjem svoje sjenke. Nadam se da ću uspit. Btw, pašu mi noćne šetnje. Al ne paše mi povratak kući.
|
