Kad se radi o emocijama, mi smo poprilično primitivna i zatvorena sredina. Večeras, kad san doša kući iz šetnje ima san potrebu reć svojima da ih volin. Nisan to uradija, jer kad to uradiš, ispadaš ko da si lud. Otprilike, ono, ko da ti je nešto. Jer nije normalno izražavat svoje emocije. Nije normalno osjećat. O emocijama se kod nas ne priča. O njima se ne uči u školi. O procesuiranju i ispoljavanju emocija, kod nas, malo ko koga uči. Kao da su emocije kakva opasnost, ili ugroza. To je, vrlo vjerovatno, jer je izražavanje emocija otvaranje prema drugoj osobi, izlaganje svoje ranjivosti. I kod nas se osjećanje i izražavanje emocija često gleda kao slabost. Doduše, muškarci se potiču da izržavaju bijes i ženama je donekle normalno da izražavaju tugu. Ali reć svojoj obitelji da ih voliš je opet previše. Bar je meni bilo, danas. Nekad, možda privaziđen tu barijeru. I'm out. Have a nice evening.
|
