Sranja
|
Vagam da li da pišen il ne pišen ovaj post... Sa psihologon san uša u neke sfere u sebi u kojima do sad nisan bija. Prvo san, ima već nekoliko, vidija kako zbog ćaće neću da zauzmen asertivan, probitačan stav. Radili smo na jednoj situaciji di su mene u snovnoj školi tili ubacit u potok. I ja se u toj vizualizaciji krenem postavit ono prirodno borbeno prema njima, na fazon: 'odjebite svi, koga ćete vi ubacit' i sam me nešto zaustavi i povuče, na fazon kao: ne, ne, ne smiš to, i ukaza mi se slika ćaće. Moj ćaća je inače dobar čovik, ali je u životu odusta od svojih ambicija i moga je stvarit puno više nego jest. I vjerovatno zbog straha od odbačenosti od strane njega ja neću da se zauzmen za se. I također kad pomislin da ću bit sritan, nešto slično me povuče kao: nemoj, ne smiš bit sritan. Pretprošli put sa psihologon, ponovo se pojavija ćaća i osjeća san kako se isprepliću njegove želje od mene i ono što ja želin od sebe. Znan da san tada pomislija, 'ja ću da živin i radin stvari jer ja to želin, a ne ti ćaća'. Tribamo radit razgovor sa praznom stolicom na temu mene i mog ćaće, ali moramo nać adekvatan prostor. To se radi tako da ja sjednem na jednu stolicu i tu san u ulozi svog ćaće i reknem nešto zamišljenom sebi na drugoj stolici. Onda pređem na drugu stolicu i tu san u ulozi sebe i odgovorin ćaći na to šta mi je reka. I tako se smjenjivaju stolice dok se nešto ne rasplete. No psiholog mi misli da je to opasno zbog moje nakupljene agresije. Priča mi je kako je jedna pacijentica mu, dok su radili praznu stolicu, uletila u neku svoju traumu i počela ko manita bižat i tila čak iskakat kroz prozor, da pobigne tom nečemu. A pošto ja iman puno nakupljene agresije, a kvaka je očito nešto u vezi s mojin ćaćon, opasno je to radit bilo di, baš se moraju nać dobri uslovi za to. Ja razmišljan da mu ponudin u kući moga pokojnog strica, koja je sad na meni, prepisana je, iako je neizgrađena ima jednu funkcionalnu prostoriju. Al ne znan jel glupo zvat ga da dolazi kod mene, jer se mora vozit nekih petnestak minuta, a ionako dolazi iz mostara. Osim toga, neku večer san sluša od Azre: Ako znaš bilo što i očepile me emocije i samo mi prida me dođe slika ćaće, njegove karakteristike, fine i druge i s njim nešto crno kao s lijeve strane njega to crnilo, al je to crnilo bilo isto on, ta slika je bila on, kao jedna cjelina. To crnilo je jungovski govoreno, vjerovatno njegova sjena. Sjena je sve ono što potiskujemo i odbijamo inkorporirat u svoju ličnost. Tako da definitivno, ovo moje sranje ima neke veze s ćaćon mi. Uz ovo, psiholog mi je bija da zadatak da napišen šta ću radit kad buden bolje i kad riješin ove probleme. Napisa san ga i mogu reć da san se jedno po sata vrh osjeća. Prolazili su mi neki filmovi mene skupa s mojim prijateljima i otvorija mi se neki kao, organski proces koji triban proć da bi i ja bija s njima. Nešto, ne mogu opisat, kao neko zrijanje, al msm da bi u to bilo uključeno bacanje i razbijanje po kući, mada možda i ne nužno. Uglavnon mora se nešto odvit da bi in se ja pridružija. I vidija san koliko ovaj život koji živin nije život. Poslje san suša muziku i samo pomislin pa srića i nije tako nedostižna, i isto ko da san vidija sriću, i počnem svjesno uć u nju, počnem je osjećat, kad izroni neka kao, crvena masa između mene i sriće i mene odma krene prat agresija. I jasno, tu prekinem. Riješija san da u kući agresiju neću ispoljavat, pa po što po to. Triba san danas vidit psihologa i otkaza mi je. Bit će dobro ako ga mognem vidit i idući četvrtak. Jebe me, jer kako izgleda, koja god se promjena desi meni se od nje baca po kući, a ne mogu to uradit. Pa se nekako, tanko nadan da se ovi procesi mogu odvit u radu sa psihologon mi, bez bacanja, il bar negdi di mogu kontrolirano izbacit agresiju. I ne mogu pomooć ni boksačke vriće, borilački sportovi, trčanje il tako nešto, jer ovo moje bacanje je nešto povezano s nekom traumom koju iman sa svojima, izgleda s ćaćon, i ono oće jedino u kuću da baca. Kad me počme obuzimat agresija, to nije ko ona obična agresija koju moš kontrolirat, nego ona obuzima i kontrolira mene, dok ja ne prekinem taj osjećaj potpuno. Ali san riješija da neću bacat u kući, pa makar se ubija, mada nisan suicidalan, prošlo mi je kroz glavu da bi se najradije ubija i otiša u pičku materinu, samo nek ovo završi, pa makar mi nakon smrti bilo duplo gore. Msm nema ništa od mog samoubistva jer ja neman snage za to, al radije bi i to, nego pobaca. Ne mogu opisat koliki bis i koju nemoć osjećan prid ovon potrebon da porazbacan. Muka mi je više, sve bi razbija od bisa zbog ovog stanja u kojem se nalazin. Razbija bi zbog potrebe da razbijan haha. Ev nešto fino: |
