I ništa nema smisla, i ništa s ničim nije povezano. Svemir je razvaljen ko raštimovana gitaara.Sve vuče na svoju stranu, harmonija je izmišljotina koja se raspada čim se izgovori. Naši odnosi su rasuti i razbacani, viđamo se i sudaramo međusobno da podnesemo manjak ičega smislenog. I svi smo savršeno umorni, od upornog ubacivanja smisla u kretanje zvijezda i nebeskih tijela. Potoci i rijeke teku kuda su bačeni, mi plovimo kao bačeni sa planine, ko potpuni neznanci, tapkamo u mraku i uz sav silan trud ne učimo i ne saznajemo, jer nema se šta saznavat, ledina je trefila tu di je trefila, šuma je trefila tu di je, okolo su razbacana kamenja, i sav ovaj svemir se raskida i muči, da doslovno boli koliko je razbijen. Nabadane zgrade i porazbacani neboderi svjedoče sudbinu jednog kaosa, Bog je potpuno poludio i ne zna šta da radi, ostavljeni smo sami sebi da lutamo, da bježimo glavom bez obzira, da napuštamo mjesta, da ni slučajno ne provedemo dva sata u istom gradu. Psi okolo lutaju, bez gospodara, zapušteni su i idu svako u svoju stranu. Mi se gubimo u riječima koje izgovaramo, ne možemo održavat skoncentrirane razgoovore, pa bježimo iz komunikacije i idemo na mista di ima što više hlada, jer u nama se bude glad i žeđ, potpuno neovisno o našim tjelesnim potrebama. Sunce gori i njegova svjetlost nas udara, vrijeđa nam rane koje se upale kasno navečer i bol uništava trenutke, jede ih, vrime se poigrava s nama, pa nekad nam se desi da se probudimo jučer i moramo živjet dan isponove, kao da i ovo nije dovoljno. Sile se uvlače u naše umove, ušuljaju se u naše glave, pa nas vode kako koja nas okrene, a mi ko prave marionete letimo lijevo - desno. Od udara vode pomiču se kuće, valovi prelaze svaku granicu i ulaze duboko u našu intimu, valovi nam ispiru sjećanja, i kad dođemo sebi ne znamo više ko smo, ni što smo tu i što živimo. Sile se miču, glomazne i teške, i sudaraju se pukom nenamjernom kretnjom, vođene apsolutno ničim. Svjetovi nastaju i pucaju pod njihovom težinom. Moje misli su razbacane i nepovezane, mene nema kao osobe, samo asocijacije i impulsi se uključuju i isključuju i ne znam si ni ime, dok hodam gradom di svi ljudi divlje gledaju okolo, potpuno prepušteni sebi i prirodi besmisla, ja ih gledam ni ne znajući da ih uopće vidin. Nesvjestan sebe, nabacivam riječi u ovu kutiju, sutra će bit dobar dan, sad neman pojma, strah me nistagmusa i bacanja, ne smin mislit na to, inače u školi mi je dobro, u Ribe bude dobro kad pijemo kavu, vani puše jugo pa nije ladno, ko će znat, možda meni romić i more pomoć, od blogera čekam neki dobar novi post, evo me ležim i dopisujem se, dok ovo nešto nastaje i nestaje, jer tako je.
|
