Vrijeme
|
Čovjek u ranim tridesetima gledao je kroz prozor vlaka. Vlak se vrtio u krug već poprilično dugo vremena. Čovjek je djelovao ravnodušan prema prizorima koje je viđao, vlak je vječno vrtio istom rutom, ali ruta je uvijek bila različita. Kak se vlak vrtio i vrtio, čovjek je malo prošetao unutrašnjošću vlaka. Romantična, starinska konstrukcija je bio taj vlak, i ljudi, isti ali svaki put malčice drukčiji su sjedili u vlaku. Neki su igrali karata, neki su pili i slušali bučnu muziku, a radio nije imao limite glasnoće, mogao se je pojačavati u beskonačnost. Tu i tamo čovjek bi izašao iz vlaka. Ali ne bi šetao daleko od stanice. Sjeo bi na klupu i gledao. Sunce zalazi. On sjedi. Sunce izlazi, on i dalje sjedi. Sve se ponavlja isto, a opet svaki put drugačije. Svaki put drugačija nijansa sunca. Kad bi došao vlak, ponovo bi se ukrcao i sjeo za svoje mjesto kraj prozora. Istovremeno, isti taj čovjek, paralelni on, je bio zarobljen u sobi. Na svakom zidu je pisala jedna riječ: Vječnost. Isti taj čovjek, paralelno vozeći se vlakom, bio je u beskonačnoj sobi u kojoj se ništa nikad nije dešavalo. A on nije mogao umrijeti, jer, već je bio mrtav. Nakon pokušavanja da izađe iz sobe, prihvatio je da ga je tu bit, Prihvatio je vječnost. Kad ju je prihvatio, iznenađujuće,pojavila su se vrata na sobi i otvorila se. On je, sav sretan, izašao vani. Vidio je prijatelje, roditelje, obitelj, kako ga dočekuju. Bio je sretan kao nikad. Ipak, u glavi su mu bile mutne slutnje, zbog osjećanja onog drugog sebe koji se vozio u vlaku. A čovjek u vlaku se vrtio već, gledao je na sat, ali dio gdje piše datum je izblijedio. Živio je milione života, i kad ih se sjeti, svi su bili kao jedan život. Nije ga zanimalo šta će bit dalje, o prošlosti nije razmišljao, budućnosti ionako nije bilo. Digao je glavu i u kupeu je pisalo: vječnost. Na idućoj stanici je izašao. Odlučio je zaboraviti na sve što je doživio i prodisat ponovo kao da je tek rođen. Otišao je tražeći drugog sebe. Kad ga je našao, desilo se čudo, kad su se dotakli, postali su jedno. On iz vlaka je dobio sadašnjost, a on iz sobe je dobio vječnost. Jer vječnost i sadašnjost ne idu jedna bez druge. U tom momentu osjetio je bol. Probola ga je ka nož u prsima. Bila je to esencijalna bol. Bol od rastanka, pomiješana sa srećom ponovnog sastanka. Bila je to bol života, bol vječnosti. Bol koja nikad ne prestaje i koja je izvor svega onog lijepog u nama. Otišao je prošetati. Sunce je sijalo po milijarditi put, al bilo je lijepo kao prvi put. Otišao je u vlak i provozao se. Uživao je u prizorima i čitav svijet je bio prekrasan. Onda se vratio i došao do svih ljubavi svih svojih života i sve ih je volio nevjerojatnim žarom. Kada je otišao od njih, otišao je na svirku di su omladinci svirali ko ludi, i on je plesao. Jedna žena, koja mu je djelovala poznata ga je posmatrala. Sad se sjetio, znao ju je iz vlaka. I ona je proživjela vječnost, i utjelovila vječno sada. Otišao je do nje. Nisu pričali, samo su izašli vani. Otišli su do stanice od vlaka. Sjeli na klupu. Znaš, bilo je fino u vlaku, reče on. - Jest, ima svoju čar, pasivnost cjelokupne i neprestane vječnosti. Reče ona - Ali da nema našeg drugog ja, vječnost bi bila bez čari, odvrati on. - Bi, bila bi bez čari jer ne bi znali da se sve rađa i umire svake sekunde i da je trenutak u kojem je sve stvoreno upravo sad. - Želiš li da te poljubim. Upita ju. - Ne znam šta do sad čekaš, nije da imamo vječnost pred nama. Odgovori mu ona smijući se. On se nagnu prema njoj i poljubiše se. - Ovo je bilo fino, reče on. - Imaš cijelu vječnost da naučiš bolje. Nasmija se ona. Kad su krenuli sa stanice, na ulazu u podzemne stepenice je pisalo: bezvremenost. |
