Rađanje (stvaranje)
|
Priroda života na zemlji je poprilično okrutna. Priroda je orjentirana ka preživljavanju i razmnožavanju. Međutim, nije baš sve tako bukvalno. Iz svog iskustva kad san 'bija mačka', osjetija emocije mačaka iznutra, kao da san ja bija one, san prvo primjetija agresiju, ali onda ispod agresije nek nježno fino srce, nešto tako drago i djetinje lipo, nevino... Kao da je ona otkrila život, kao nešto predivno i sad ga oće sačuvat pod svaku cijenu. Tako da u biti, sve što živi, želi jedno, a to je da preživi, odnosno da živi jel, i da se razmnožava. Ja virujen u evoluciju ali nisan sklon onoj sirovoj varijanti evolucije, di je smo svi sebični i želimo da prenesemo svoje gene itd. Ja mislin da je u biti želja za razmnožavanjem, urođena želja za stvaranjem, za rađanjem. Mislin da sve što živi da želi da stvara. Ali i sebičnost tu igra ulogu, al o njoj ću kasnije. Tu dolazi čovik, kao uvjerljivo najkompleksnije biće na planetu. Moremo reć da je čovik privaziša puku potribu za razmnožavanjem, jer ima dosta ljudi koji ne žele dicu. Ali ipak, iako ne žele dicu, vole se seksat. Osim ako su aseksualni, naravno. Tako da i tu je ta komponenta upitna, da li njihova priroda ima želju za stvaranjem potomstva i nastavkom vrste, koju oni sabotiraju kontracepcijom, ili u biti nemaju želju da nastavljaju svoju liniju gena i samo žele uživat u osjećaju seksa? To nek svako individualno odgovori za sebe, jer mislin da objektivnog odgovora nema. Kad san govorija o potomstvu, govorija san o želji da se stvara, da se rađa. Time se vodi cila priroda. Čovik je pored (ili umisto) stvaranja potomstva, napravija jednu ogromnu mrežu stvaranja. Može bit znanstvenik, pa stvarat društveno korisne proizvode. Može bit umjetnik pa stvarat inspirirajuću umjetnost, koja će doprit do nas i obogatit će nam živote. Može bit arhitekt npr i dizajnirat cile zgrade, a može bit borac za prirodu, za društvenu pravdu i borit se za stvaranje boljeg društva. Može bit duhovan čovik, mistik, guru il tako nešto i bit medij za našu vezu sa transcedetnim, duhovnim stvarima, što je opet ispunjenje samo po sebi, nema potrebe za stvaranjem potomstva, ako moš širit svoje spoznaje i obogaćivat ljudima živote, stvaraš sretnije ljude, sretnije društvo kad se sve sabere. Ovo san ovako, laički dotaka, još je puno načina stvaranja kod ljudi prisutno, ostavite u komentarima nešto što vi mislite da je neki oblik stvaranja. No, pravo je pitanje: Zašto čovik želi da stvara? Šta je inspiracija stvaranja? Ja znan po sebi, kad pišen poeziju, inspirira me neki sadržaj, vanjski il unutarnji, i onda stihovi kao bujica poteku iz mene, i teku u neku zamišljenu, treću osobu, koja će ih čitat. Mogu reć kad pišen da san medij onoga što me je inspiriralo i onoga ko će to čitat. Al nisan samo medij, nego činom svog pisanja, ja probavljam na svoj način ono što me je inspiriralo, i prenosim to izmijenjeno, izmijenjeno mojom energijom. To je kao lomljenje svjetlosti, svak je lomi na svoj način. I svi smo mi centar svemira, svi primamo, probavljamo, pa odašiljemo informacije. Iz svog iskustva mogu reć da je želja za stvaranjem želja za dijeljenjem sebe sa drugima, želja za komunikacijom. U svom najčišćem obliku, želja za stvaranjem je želja za rađanjem (metaforički il doslovno), nečega što još nije postojalo, ali je sada stvoreno, od sirovine je napravljen gotov proizvod. A šta je sa pravljenjen dice, koja je tu motivacija? Mislin da je tu isto ono što pišen u pitanju, želja za stvaranjen, želja za rađanjem, za davanjem životu. Mislin da je u pozadini toga ljubav, a ne neko egoistično nastjanje da vidimo odraz sebe u svom ditetu, ili da ga gledamo kao na produžetak sebe. Što neću reć da se ne dešava, neki rooditelji su takvi, ali sama želja za stvaranjem diteta je po meni želja iz ljubavi. Jer mi smo dobili blagodat života i želimo tu blagodat dat nekome drugom, sudjelovat u formiranju jednog novog ljudskog bića. Tako se bar meni čini, al ko će znat, možda je ovo što ja pišen, sam sebična potreba da stavin trag na ovom blogeru. :D Teorija sebičnoog prenošenja naših gena se ne može tek tako oborit, ali ona je opet samo teorija, jer ju ne moš ni dokazat, jer ne moš toliko duboko uć u motivacije ljudi, a pogotovo životinja. Možda u svoj toj priči ima i doza sebičnosti, ali ako i ima, definitivno je dominantna ljubav. Tako bar meni izgleda. Što se tiče životinja, npr mačci ili lavovi će poodavit stare mladunce da bi se mačke il lavice ponovo parile s njima. To je sebično, jer hoće da dica koju će dobit budu baš njihova, ali je opet i ljubav, jer zašto uopće žele da stvaraju potomstvo nego iz te potrebe da nešto stvore, da nešto daju? Tu se sebičnost i ljubav nadopunjuju. S druge strane kod ljudi, nek će ić na umjetnu oplodnju da dobije baš svoje dite, s druge strane neko ko more imat dite će posvojit dite iz želje da mu pomogne. Primjer sebičnog i nesebičnog stava. Mada, ko što reko, i u korijenu onih koji žele umjetnu oplodnju je želja za stvaranjem nečeg svog, za davanjem nečeg svog životu. Zato ih i ne osuđujem, mada mislin da je puno plemenitije posvojit dite. Ali, to je samo stav. A dosta je i mene, vakat je da završim ovaj post. Ćao vam. |
