Da nije ljubavi...
|
Život bez ljubavi ne bi bija život vridan življenja uopće. Od malena nam triba ljubav, bez ljubavi roditelja prema nama ne bi mogi uopće priživit. Ljubav osjećaju svi sisavci, pa tako i ljudi, koji biološki spadaju u sisavce. Sad, pitanje je šta je zapravo ljubav. Ja ne mogu opisat šta bi za mene bila ljubav. U biti, ljubav je bezuvjetna podrška svemu što ti jesi. Kao takvima, triba nan podrška okoline, jednako ko što nam ko ditetu je tribala pažnja roditelja. Mada, moguće je prevazić tu potrebu, kako mi je jedan bloger ukazao, za citat od De Mella, koji kaže otprilike da parafraziram: Morate umrijeti sebi i svojoj potrebi za ljudima, da bi stigli u zemlju ljubavi. Kao ljudi, okruženi smo obiljem, a da to ni ne vidimo. Ne vidimo to jer smo iznutra zatvoreni, pa samim time percipiramo stvarnost kao ogledala nas samih. Kad bi iznutra probili granice, u sebi osjetili obilje, automatski bismo ga vidili u svemu šta postoji i šta se dešava izvan nas. To s druge strane, znači da je naš pogled na svit uvjetovan našom karmom, ili drugim riječima, percepcijom. Vidimo ono što očekujemo da ćemo vidit, nalazimo ono što očekujemo da ćemo pronać. I tako, se cili život vrtimo u balonu svojih ideja, bez da ijednom iskusimo pravu stvarnost, onu koja je izvan koncepta, za koju moramo probušit balon u kojem živimo. Međutim, kao što nam kao neosvještenim ljudima triba tuđa ljubav, jednom kad zavolimo sebe i kad 'dođemo sebi', ljubav nam mijenja lice. Nije više potribno da dobivamo podršku okoline, niti da molimo druge za milostinju da nam daju pažnju, da nas vole. Otkrijemo, zapravo kako je pravi užitak voljeti nešto. To more bit bilo što, moreš volit svoj posa, volit čitanje, volit muziku, volit ljude i širit ljubav među njima. I tada svaćaš taj paradoks, da ljubav dobijamo kad je dajemo. Ja bi to objasnija ovako. Ljubav je kozmička sila i mi kad volimo, služimo ko svojevrstan kanal te ljubavi, ona nas obuzima i osjećamo se divno jer kad je dajemo, dobijamo je iz izvora, koji je neiscrpan. Zato kad volimo mi sami postajemo ljubav i jedno smo sa kozmičkom ljubavlju. Ovo odrastanje i prvotno stanje čovika bi moga povezat sa Frmmovom interpretacijom mita o Iznanstvu iz raja. Fromm tvrdi da mit o Adamu i Evi zapravo predstavlja, prekid čovikove utopljenosti sa prirodom, jedinstva s njom, nesvjesnog jedinstva. I smatra da je cilj čovječanstva da osvijesti sebe i da se ponovo svjesno povežemo s prirodom. Tako i ko dica, dok smo nemoćni triba nam ljubav i podrška okoline, ali ukoliko 'umremo potrebi za ljudima', onda se možemo ponovo povezat sa svitom svjesno, i volit istinski. Bilo kako bilo, kako kaže ona pjesma: Da nije ljubavi ne bi svita bilo... Btw, ovo je do neke mjere teoretski, jer ja san iskusija tu bezuvjetnu, kozmičku ljubav, i s vrimena na vrime je širin u svoju okolinu, ali nisan 'umra potrebi za drugin ljudima'. Al vidin i u vakom stanju, da ljubav dobivaš kad je daješ. Taj paradoks je možda najbolje ostavit da bude to, paradoks, nego ga pokušat objasnit. Al eto, ja san da svoju teoriju u postu. |
