Nisan neki čvrst vjernik u reinkarnaciju. Uvažavam ju kao mogućnost, i ona mi je neki orjentir u životu. Npr kad san biva suicidalan, uvik bi konta da ću se samo ponovo reinkarnirat u još gore uvjete i opet ću se morrat sučit sam sa sobom, ko i u vom životu. S druge strane, reinkarnacija ima dosta rupa, npr križanci životinja, poput mazge npr, od kud njena duša dolazi i di se poslje reikarnira. Uistinu, ima puno rupa tom pitanju. Al ono što čvrsto virujen je da se nakon smrti inkarniramo negdi, to bi mogli reć i vjernici monoteističkih religija, oni bi rekli da se inkarniramo u raj il paka. Ja mislin da ima još puno svitova u koje se more reinkarnirat, a za raj i paka, mislin da postoje svitovi u kojima prevladava patnja, u koje se inkarniramo zbog loše karme, a raj su oni svitovi u kojima smo sretni i u njima završavamo jer smo se prosvitlili. Oni koji se nisu prosvitlili, ali nisu ni toliko uprljali karmu, se vraćaju na zemlju. I ne virujen da se mžeš reinkarnirat u životinju, mislin da svaka vrsta ima svoj zaseban red reinkarniranja, i da je čovik uvik čovik, mačka uvik mačka itd. S tim da jasno, virujen da smo mi ljudi reinkarnirani u našu vrstu još od vrimena kad sm bili kao životinje, mislin da su nan duše jako stare. No, kako god bilo, oovaj dokumentarac o malcu koji se sjeća svog prošlg života je fascinantan.
