San
|
Sanjam sinoć jedan zanimljiv san. Nalazim se u nekom, čini mi se pretežno ženskom društvu, atmosfera je kao da je neki dernek il tako nešto. I samo me obuzima i oblija kajanje i krivnja prema svojima. Neman uvida da mogu reć od čega je to kajanje, samo znam da nije racionalno, nije mi dostupno da vidin zašto. Mislin da je to strah da ću svojom srićom povridit svoje, što se u geštaltu zove lojalnost. Lojalnost je ukratko ponavljanje obrazaca koje su imali naši roditelji a koji su nezdravi za nas. A ponavljamo ih jer podsvjesno ne želimo roditeljima pokazat da su u tim stvarima mogli bit bolji. Tipa majka koja je rastavljena odgaja kćer u atmosferi kako su svi muškarci isti, i onda kćer u životu stalno nailazi na neke loše momke s kojima ne može ostvarit vezu. Da bi to rješila, prvo mora postat svjesna zbog čega to u sebi ona ne može nać dobrog muškarca i onda se neminovno mora suočit sa boli da će, nađe li pravog muškarca, možda pokazat materi da nije stvar u muškarcima nego u njoj. U korijenu ovakvog ponašanja je vjerovatno strah od odbačenosti. Ja mislin, po tome, da je i mene strah bit sretan, jer ako buden napustiću ovo obiteljsko gnijezdo za koje san sad vezan ko pupčanon vrpcon. Kasnije u snu trebamo poć u neke kafiće, a ja kontam ne mogu ja u kafiće zbog panike (čak i u snu mi to pada na pamet), i onda ja i još jedan lik odlazimo do neke sobe u kojoj su kreveti na kat, tu se nešto odvija, ne sjećam se dobro šta, i vraćan se nazad sa jednon ženskon koju iman želju barit. I neočekivano, uzmen tu žensku za ruku i nastavimo hodat držeć se za ruke. Dalo bi se radit na ovome snu, ima puno materijala, al sad za sad ću ga ostavit ovako, s ovim poukama koje san izvuka. Nadan se da ću osvjestit točan razlog kajanja i krivnje. Čini mi se da je to zato što je meni dobro, pa mi neugodno da mi bude dobro jer je njima loše, ondosno, bar ja percipiram da im je loše. Evo, na ovo san naletija neki dan, nije loše: |
