Multikulturalizam
|
Svi smo svjedoci jačanja desnice u Europi. Antiimigrantski prosvjedi, suočeni sa kontraprosvjednicima koji žele ostaviti granice otvorenima. Ko je u pravu a ko u krivu? Nije jednostavno pitanje na koje možemo pronaći odgovor. Prije nego bilo šta možemo reći na ovu temu, trebali bi se zapitati o samoj našoj prirodi i onome što smo mi kao ljudi. Strah od različitosti je prisutan koliko i čovječanstvo. Plemena ratuju međusobno, neka s kojima smo stupili u kontakt reagiraju agresivno na naše ekspedicije, ali opet ima i suprotnih primjera, plemena koja su otvorena i miroljubiva. Ono što je istina, i što je nepobitna činjenica ljudske povijesti je to da su se ljudi oduvijek miješali, ali i da je bilo onih kojima je to smetalno. Da nije bilo međusobnog miješanja ranih humanoida danas ne bi imali genetski materijal koji nam omogućava da budemo ovako fantastično kreativna i snalažljva bića. Nadalje, današnje države i nacije koje doživljavamo kao neku stvarnost koja je ontološka, postoje relativno kratko, i one su sastavljene od etniciteta koji su međusobno ratovali, mrzili se, jednako kao što današnji desničari mrze imigrante. Miješanje različitih kultura se zapravo dešava oduvijek, to nije neki moderan trend, jedino što je modero u ovoj priči su žice i granice koje se čvrsto zatvaraju pred nadolazećim imigrantima. Mogli bi također postaviti i jedno etičko pitanje, ko to ima pravo da ograđuje jedan teritorij i prisvaja ga sebi, pritom zabranjujući drugim ljudima da kroče na njega. To je svojevrstan presedan u našem društvu, zar zemlja ne pripada svima nama, da li ptice, jeleni, vukovi poznaju granice naših država pa ne smiju prijeći na drugu stranu. Prosto rečeno, od kuda pravo političarima da zatvaraju granice svoje zemlje pred drugim ljudima, kad se seljenje i mijenjanje teritorija prirodna stvar, nešto što se dešava svugdje i uduvijek. Međutim, i tu opet ima druga strana priče, životinje, poput već spomenutih vukova imaju svoje definisane teritorije i ne trpe uljeze, tako da je ta tendencija kod ljudi također prirodna. U suštini, možemo reći da se trenutno u našem društvu bore dvije sile, ona koja je z slobodu i pravo pojedinca da potraži svoju sreću u drugoj državi ako tako želi, i ona koja ne dozvoljava da se u njihovim državama i društvima primaju ikakve pridošlice koje imaju nepoželjne, drugačije karakteristike. Pitanje multikulturalnosti nije pitanje današnjice, to je pitaje cijele naše budućnosti. Imamo izbor, da se dalje zatvaramo ili da dozvolimo migracije da se dešavaju po svom pirodnom toku. Ipak, ne treba olako zauzimati stranu u ovom konfliktu i treba razumjeti obje strane. Prevelik dolazak imigranata stvara kaos u društvima u koje dođu, potreban im je smještaj, učenje jezika, pomoć pri pronalasku zanimanja. Cijela stvar je dosta zahtjevna. Ali ipak, uz dovoljno volje, ja mislim da se te prepreke mogu prevazići. Ne samo da mogu, nego i da moraju. Čovječanstvo se je miješalo oduvijek. Naši geni na balkanu otkrivaju prisutnos raznih etničkih skupina, kelta, gota, ilira, romana, slavena, vlaha, itd. Sve to danas čini ono što mi jesmo. U globaliziranom društvu u kojem svijet postaje sve manje, možemo očekivati da će migracija biti sve više. Također je u pitanju disolucija koncepta nacije, i sve većeg broja ljudi koji su anacionalni, koji se osjećaju kao građani svijeta i slično. Tendencije idu ka većem miješanju stanovništva, što kao što rekoh, nije ništa novo. Ipak, postoji još jedna neizostavna stavka u jednadžbi. Strah. Strah od drugog i drugačijeg, posebno kad se radi o kulturi koja je radikalno različita od naše i još više kad su imigranti etiketirani kao teroristi i kao sigurnosna prijetnja, zbog incidenata za koje su u principu odgovorni pojedinci. Carl Gustav Jung je u svojim djelima se koncentrirao na proces koji on naziva proces 'individuacije'. To znači potpuno ostvarivanje samog sebe, dostizanje centra svoje ličnosti. Osobe koje postignu taj proces prestaju biti robovi svojih kolektivnih identiteta, poput religije, nacije i slično, nego postaju individue koje su samostalne i nezavisne. Taj proces je težak i zahtjevan, i nije čudo što se malo ljudi usuđuje da prođe taj proces. Ja smatram da njegov koncept ima šta doprinijeti ovom pitanju. Kad bi nas više razmišljalo neovisno, kao individue koje nisu slijepljene sa kolektivnim identitetima nacije i religije, lakše bismo našli rješenja za izazove koje nam nameću novi trendovi imigracije u Europi, a time i u BiH. Teško je očekivati od nekoga kome su njegova nacija i religija svetinja i ko je pod uticajem medija i propagande o imigrantima kao teroristima, da prihvati neminovno miješanje kultura. Europi fali radne snage, bijela kuga uzima danak, i imigranti će dolaziti, htjeli mi to ili ne htjeli. Druga stvar je što probleme koje današnja imigracija povlači možemo gledati i kao izazove. Razmislimo samo šta sve možemo dobiti od društva u kojem različite zajednice ljudi žive skupa u miru i ljubavi. Da ljubavi, a ne samo toleranciji. Tolerancija može značiti i 'ne sviđaš mi se al ipak ću trpiti tvoje prisustvo' a ljubav znači 'drago mi je što si tu, volim te i obogaćuješ i moj život svojom individualnošću i različitošću'. Borba između desnice i ljevice danas u Europi po meni se treba odvijati na stranu ljevice, da se vrata imigrantima ostave otvorena, ali i zahtjevima desnice se treba odgovoriti, treba se primiti onoliko imigranata koliko se može uspješno integrirati u društvo, dogovoriti se i naći kompromise oko različitih stilova života i različitih zakona pod kojima bi te grupe željele živjeti i slično. Ja kao optimista vjerujem da se na ove izazove može odgovoriti pozitivno i da čovječanstvo kao cjelina može ući u novu eru, eru globalnog zajedništva. |
