Noći su bile tamne i duboke. U njegovim očima isijavao je strah. Bio je tako stvaran, tako... prisutan. Kao duh prostorije za kojeg znaš da je tu, osjećaš ga. Nije to bila ona fizička prisutnost, ona je nestvarna, dolazi i prolazi, dodiri, uzdasi, njeno disanje kad spava kraj tebe. Ne, ovo je bilo puno stvarnije. Ovo je bilo ti. Stvarno je kad hodaš, hoda s tobom, stvarno je kad pjevaš, šeta po tvom glasu, stvarno je kad sanjariš, grebe ti misli u kutku, stvarno je kad sanjaš, uzima razna obličja i oblači razne kapute da te zavara, al znaš, nakon nekog vrimena primjetiš i vidiš, to je uvik on. Uvik je on, i uvik je isti. Veteran preživljavanja, žilaviji od samog života. I majstor obmane, mada je iskren poput tek rođenog diteta. Tvoje oči mu daju razne izglede, tvoja duša ga imenuje raznim imenima, i nakon nekog vrimena pomisliš da su ta imena stvarnost, svidi ti se odjeća u koju ga obučeš, pa zaključiš i da je kul, i nastaviš dalje noseći ga, diveći mu se, ubrizgavajući ga sam sebi dok hodaš s utegnutim skinny jeansima, sa čizmama koje tako savršeno cupkaju od pod i prianjaju uz asvalt. Al u dubini tebe on je gol, i on je tu, on je uvik isti i nikad, ama baš nikad nije isti. Kako mijene života prolaze, njegova koža stari, i taj ti koji je on, poprima izgled zaboravljenog pustinjaka koji je eone proveo gledajući zvizde, ali savladao je i umjeće pretvaranja u divlje zvijeri, svoje šamanske saveznike, koji iskaču i tumaraju tvojim umom, svojim okolišom, i love tvoje emocije, misli, grabe ih i jedu. Al kad ih pogledaš, vidiš dite koje steže svoju igračku. I stariš i stariš, dok vas dva, kao prijatelji, ne priznate jedno drugom da ovaj prastari svit, kroz čiju su dušu istekli milioni srca, milioni grčeva, suza, smijehova i smjelih koraka, usputnih misli... Da taj svit pripada vama oboma, a i vi njemu.
